HomeGlas islamaAnalizeDr. Mustafa Imamović – Historija Sandžaka 13. Marta 2008. Analize 1835 "Konvencija je ipak, makar i formalno, omogućavala odrzavanje jedinstva Bosnjaka na cijelom njihovom etničkom prostoru, od Kosovske Mitrovice na istoku do Une i Save na sjeverozapadu." Austro-Ugarska je zeljela da i vojnički osigura svoj polozaj u Bosni zaposjednućem Limske doline, odnosno Novopazarskog sandzaka. Turska je, sa druge strane, nastojala dobiti priznanje privremenog karaktera okupacije i neotuðivosti sultanovih suverenih prava nad Bosnom. Zato su obje strane, svaka iz svojih interesa zeljele zakljuciti meðusobnu konvenciju kojom bi se rijesila ova pitanja. Konvencija je bila od posebnog značaja za Bosnjake. Pored toga sto je odredio da će Austro-Ugarska "okupirati i upravljati pokrajinama Bosnom i Hercegovinom", član 25. Berlinskog ugovoraje izričito naglasio da "austro-ugarska vlada ne zeli da primi na sebe upravu Novopazarskog sandzaka koji se prostire izmeðu Srbije i Crne Gore u pravcu jugoistoka, do iza Mitrovice, te će u njemu i dalje funkcionirati osmanska uprava". Ali, da bi se osiguralo novo političko stanje, "sloboda" i sigurnost puteva, Austro-Ugarska zadrzava za sebe pravo da na cijelom području starog bosanskog vilajeta drzi svoje garnizone i da ima u svojoj vlasti njegove vojničke i trgovačke puteve. Na kraju je samo spomenuto da austrijska i osmanska vlada "zadrzavaju pravo da se o pojedinostima sporazumiju". To je značilo da će Austro-Ugarska djelimicno zaposjesti Novopazarski sandzak, na osnovu posebnog sporazuma sa Turskom. Austrijska i ugarska liberalna opozicija su trazile da se uopste ne ide u Sandzak, dok je vojna stranka insistirala na punoj okupaciji, isto kao sa Bosnom i Hercegovinom. Andrassy je izabrao srednje rjesenje, djelimicnu okupaciju na osnovu posebnog sporazuma, drzeći se principa da Osmansku carevinu treba podrzavati tako dugo dok se ne zamijeni nečim boljim. Zaposjednuće Sandzaka Andrassy je obrazlagao potrebom stvaranja odbrambenog bedema za utvrðenje Bosne i Hercegovine. "Novopazarski sandzak je za Bosnu isto sto i posjedovanje Bosfora za Cmo more". Ulaskom u Sandzak "bilo bi in concreto dokazano da na granici Bosne za nas nema vise Pirineja". Meðutim, potpuno zaposjedanje Sandzaka i izbijanje na albansku granicu Osmanska carevina bi shvatila kao direktno ugrozavanje i preduzela bi korake u cilju odbrane, sto bi imalo dalekosezne političke posljedice. Dalje bi se, uz malo ucesće austrijskih trupa, spriječilo četovanje po Sandzaku. Spriječilo bi se i stvaranje velike slavenske drzave na Balkanu i suzbila ruska politika, koja pod vidom zastite slavenskog i krsćanskog pravoslavnog stanovnistva provodi svoju hegemoniju. Iz svih ovih razloga, Andrassy se odlučio za drzanje Sandzaka zajednički sa Turskom. U tom smisluje već početkom augusta 1878. Austro-Ugarska ponudila Porti redigiran projekt konvencije u 13 tačaka. Osmanska vladaje stavila vise primjedbi na ovaj nacrt. U početku je Turska zeljela pozuriti zaključenje konvencije, ali je kasnije, pod utiskom hrabrog otpora Bosnjaka, zauzela ostriji stav prema Beču. Osmanska vlada je početkom oktobra pristajala na konvenciju samo ako sadrzi priznavanje sultanovih suverenih prava i provizomi karakter okupacije, u smislu pismene izjave od 13. jula, koju su dali austrougarski delegati na kongresu. Na osnovu izvjestaja Hafiz-pase, vojnog komandanta Bosne, koji je nakon pada Sarajeva stigao u Istanbul sredinom septembra, sastavilaje Porta cirkulamu notu o zlodjelima austrougarske vojske u Bosni, koju je predala silama potpisnicama Berlinskog ugovora. Nota je u cijelosti objavljena 7. X 1878. u londonskom listu Standard. Osmanski predstavnik u Beču, Karatheodory-pasa, inače fanariotski Grk, zvanično je obavijestio Andrassyja, 8. X 1878, da nakon svih dogaðaja u Bosni sultan kao halifa ne moze dati pristanak na zaključenje konvencije. U vezi s tim, Andrassy je dao instrukciju grofu Zichyju, svom ambasadoru u Carigradu, da član 25. samo "fakultativno" predviða konvenciju, čije eventualno nezaključenje neće spriječiti Austro-Ugarsku da postupa prema Berlinskom ugovoru. Već 4. oktobra Andrassy je cirkularnim telegramom izvijestio svoje ambasadore u Istanbulu, Londonu, Berlinu, Parizu, Petersburgu i Rimu da sa indignacijom odbacuje optuzbe navedene u osmanskoj noti. On je ponovno naglasio grofu Zichyju da je zaključenje konvencije uvijek smatrao fakultativnim, a ne obaveznim. Bez obzira na ove izjave, Austro-Ugarska je imala dosta razloga da zeli sto brze zaključenje konvencije. Prije svega, granica izmeðu Bosne, Sandzaka i Crne Gore nije bila jasno utvrðena, pa su nemiri i sukobi bili česti. Bečka Trgovačka komora je trazila da se hitno uspostavi carinska granica jer se utvrdilo da preko Sandzaka ulazi u Bosnu necarinjena roba. Iz Sandzaka su stizale vijesti o djelatnosti muftije Semsekadića, poznatog branioca Bosne, koji je zivo nastojao organizirati otpor i spriječiti dolazak austrougarske vojske. Konzul Jellinek javio je iz Prizrena da je muftija Semsekadić zaplijenio i unistio 240.000 oka vina namijenjenih austrougaskoj vojsci. To je izazvalo nesigurnost meðu trgovcima i liferantima pa je Austro-Ugarska na svaki način zeljela obezbijediti sigurnost i slobodu na trgovačkim putevima u dolirii Lima. Austro-Ugarska se, meðutim, nije usuðivala preuzeti rizik novog rata. Generalstab se plasio da će udvostručiti dotadasnje velike gubitke i istovremeno jos vise razdraziti već i onako ogorčeno i nezadovoljno javno mnijenje u Monarhiji. Radi pritiska na Portu, okupacione vlasti su nastojale da otpremanjem adresa i poklonstvenih deputacija prikazu kako se samo stanovnistvo BiH odriče sultana i moli aneksiju od cara i kralja. Prvu takvu deputaciju primio je Franjo Josip 14. XI 1878. u Budimpesti. S druge strane, osmanska vlada je u meduvremenu od većine sila dobila potpuno negativan odgovor na svoju cirkularnu notu o zlodjelima austrougarske vojske u BiH. Videći da je ostala usamljena, osmanska vlada je 17. XI 1878. izjavila spremnost da se zajednička uprava u Novopazarskom sandzaku uredi jednom konvencijom sa Austro-Ugarskom. Da bi Portu, a posebno sultana, uvjerila u svoje najbolje namjere, austrougarska vladaje opozvala iz Bosne generala Josipa Filipovića, koji je optuzivan kao neprijatelj Bosnjaka. Obavjestavajući Zichyja o tome, Andrassy mu posebno podvlači da je hercog Wilhelm Wurttemberg, kome je, umjesto Filipovića, povjerena vrhovna komanda, "obljubljen kod tamosnjih Turaka", tj. Bosnjaka. Krajem decembra 1878. sultan je izdao iradu o mjesovitoj upravi u Novopazarskom sandzaku pa su pregovori o Konvenciji ubrzo nastavljeni. Ovi pregovori su uspjesno okončani potpisivanjem Konvencije 21. IV 1879. u Carigradu. U uvodu Konvencije se potvrðuje da "činjenica okupacije ne vrijeða suverena prava" sultana nad Bosnom i Hercegovinom, dok privremenost okupacije nije uopće spomenuta. Konvencija jamči slobodu vjeroispovijesti svim stanovnicima okupirane pokrajine. Posebno se Bosnjacima zajamčava pravo da slobodno odrzavaju veze sa svojim duhovnim poglavarom u Carigradu, da ujavnim molitvama spominju ime sultana (halifa) i da na dzamijama ističu osmansku zastavu, tamo gdje je to već bio običaj. Bosnjacima se jos posebno garantuje lična i imovinska sloboda i sigurnost. Prihodi Bosne i Hercegovine koristiće se isključivo za upravu i druge potrebe ove pokrajine, a razni osmanski novac biće i dalje slobodno upotrebljavan u poslovnom prometu. Porta će po svom nahodenju raspolagati oruzjem, ratnim i dmgim materijalom koji je ostao po utvrðenjima ili garnizonima Bosne. Inventar i primopredaju ovog materijala izvrsiće posebni komesari obiju vlada. Pitanje putnih isprava, sto je za Bosnjake bilo od posebnog značaja, te postupanje sa stanovnicima Bosne i Hercegovine, koji putuju iz ili u pokrajinu, urediće se naknadnim sporazumom. Odredeno je da će austrougarske tmpe imati garnizone u Priboju, Prijepolju i Bijelom Polju, kojeje naknadno zamijenjeno sa Pljevljima. Ukupan broj vojnika ne smije biti veći od 4-5 hiljada, s tim da i Porta ima pravo drzati jednak broj vojnika u tim mjestima. Pregovori o konačnom zaposjedanju doline Lima zavrseni su 26. VII 1879. uSarajevu. Sa austrijske strane pregovoreje vodio tadasnji zemaljski poglavar Wilhelm von Wurttemberg sa stabnim oficirima, a sa turske Husni-pasa sa pukovnikom Saidom i majorom Hilmi-begom. Sve je teklo bez teskoća, osim sto se primjećivalo da Turci nastoje odugovlačiti pregovore. Na trazenje Austro-Ugarske, sultanje početkomjula 1879. pozvao muftiju Semsekadića kao svog gosta u Istanbul i time ga udaljio sa granica Bosne, čijeg se uticaja i djelovanja Austrija posebno pribojavala. Semsekadićje u Istanbulu dočekan savelikim počastima. Lično gaje primio sultan Abdul-Hamid II. Semsekadić je za sebe i svoju pratnju dobio poseban konak sa redovnom godisnjom platom. Nikada se nije vise vratio u svoja rodna Pljevlja i svoj rodni kraj. Ovaj veliki bosnjački patriota, alim i ratnik umro je u Istanbulu 29. 1 1887. Ulazak austrougarskih četa u Sandzak počeo je 8. VIII 1879. posto su prethodno izgraðeni putevi prema Gorazdu i Čajniču. Zaposjednuće odreðenih tačaka proslo je bez incidenata i uz pokusaj da se svemu da vid prijateljstva dviju vlada. Već 14. septembra Polimlje je bilo zaposjednuto. Timeje izvrsena odluka Berlinskog kongresa. Austro-Ugarskaje u zvaničnim izvjestajima tvrdila da je odredbe Konvencije izvrsila u cijelosti, ali je u praksi stvarno odstupila od skoro svih njenih tačaka. Konvencija je ipak, makar i formalno, omogućavala odrzavanje jedinstva Bosnjaka na cijelom njihovom etničkom prostoru, od Kosovske Mitrovice na istoku do Une i Save na sjeverozapadu. "Prema tome, velikosrpska hegemonisticka politika zadnjih 150 godina nije se u biti promijenila, jer joj je osnovni cilj osvajanje teritorija, prodor na zapad preko Drine, progon i unistvanje nesrpskih naroda radi stvaranja Velike Srbije i to da svi Srbi zive u jednoj drzavi. " Meðunarodni naučni skup "JUGOISTOČNA EUROPA 1918.-1995." Rijetko je u svijetu jedan narod uspio da u posljednjih 150 godina prosirisvoj drzavni teritorij i protjera nesrpske narode, kao sto su to postigli Srbi. Interesantno je naglasiti da se taj njihov uspjeh ne temelji na pobjedama u ratu, nego za pregovaračkim stolovima, uz podrsku njihovih ratnih saveznika. Uza Srbija, koja je obuhvaćala Beogradski pasaluk, poslije Balkanskih ratova 1912. i 1913. godine prosirila se teritorijalno na Kosovo, dio Sandzaka i tzv. jugoslavensku Makedoniju. U tijeku prvog Balkanskog rata srpske postrojbe su u tim područjima počinile zločin genocida nad Albancima,Bosnjacima i Makedoncima. Palili su čitava naselja ubijajući civilno stanovnistvo na najprimitivniji način, nozevima, sjekirama i tupim drvenim maljevima. Takav zločin nije bio zabiljezen u Europi od Selidbe naroda. Progon nesrpskog stanovnistva nastavio se poslije uspostave srpske vlasti,pa je doslo do masovnog iseljavanja, sto je uvjetovalo izmjenu demografske strukture i provodjenje srpske kolonizacije na oteta imanja prognanika. Prvo navedeno prosirenje srpskog teritorija, na kojem je provedena kolonizacija predstavlja početak realizacije političkog programa, koji je definiran u "Načertaniju" iz 1844. godine, Ilije Garasanina. Srpska ideologija osvajanja teritorija Srpski nacionalni program u "Načertaniju" 1844. godine polazi od obnove Dusanova carstva iz XIV. stoljeća, uz odreðene promjene koje su bile posljedica političkih dogasanja sredinom proslog stoljeća. U stvari "Načertanije" je postalo sinonim za velikosrpski hegemonizam u odnosu nasusjedne narode. U tom nacionalnom programu polazi se od činjenice da se Srbi ne mogu zadovoljiti dobicima iz Prvog i Drugog srpskog ustanka, te da će nastaviti borbu za preuzimanje prevlasti na balkanskim prostorima. U "Načertaniju" je navedeno u kojim zemljama Srbija treba organizirati promidzbeni i obavjestajni rad, radi pripreme pripajanja tih zemalja svojoj drzavi. Zbog toga taj program nije publiciran sve do 1906. godine. Nacionalnim programom se predviða priključenje Bosne i Hercegovine, Bugarske, Crne Gore, sjeverne Albanije, Srijema, Banata i Bačke. Prvi put se u srpski nacionalni teritorij uključuju poručja bosansko-hercegovačka i vojvoðanska, koja nisu bila obuhvaćena Dusanovim carstvom. Kasnije "Načertanije" će postati srpska ideologija ne samo dinastije Obrenovića i Karaðorðevića, već i svih velikosrpskih programa do onih genocidnih četničkih Stevana Moljevića i Draze Mihailovića, kao i Memoranduma SANU od 1986. godine. Prema tome, velikosrpska hegemonisticka politika zadnjih 150 godina nije se u biti promijenila, jer joj je osnovni cilj osvajanje teritorija, prodor na zapad preko Drine, progon i unistvanje nesrpskih naroda radi stvaranja Velike Srbije i to da "svi Srbi zive u jednoj drzavi". Zbog toga se vrsi promjena etničke strukture kolonizacijom osvojenih teritorija. Da bi proveli programsku politiku vode ratove i provode agrarne reforme na osvojenim područjima radi kolonizacije srpskog stanovnistva. Mi ćemo se u nasem razmatranju osvrnuti na neke aspekte agrarne reforme i kolonizacije 1918. godine. Promjene vlasnistva nad zemljisnim posjedom 1918. godine Radi boljeg uvida u stanje vlasnistva nad zemljisnim posjedom prije agrarne reforme 1918. i 1919. godine u Bosni i Hercegovini, gdje je ona na najdrastičniji način provedena, koristit ćemo se posljednjim popisom zemljisnog posjeda i stanovnistva po vjerskoj pripadnosti, provedenog 1910. godine u Austro-Ugarskoj. Prema tom popisu Bosnjaci su imali 91,1 posto, Srbi pravoslavci 6,0 posto, Hrvati katolici 2,6 posto i "ostali" 0,3 posto zemljisnog posjeda. Poslije uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bosnjacki narod je dosao u podreðeni polozaj, jer je dobio status vjerske manjine, pa mu je oduzeta politička i kulturna autonomija. Prvom agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine na perfidan način proveden je genocid nad Bosnjacima oduzimanjem zemljisnog posjeda, uz simboličnu naknadu, koja nije nikada u cijelosti isplaćena. Preko noći su mnoge obitelji bogatasa zemljoposjednika postale socijalni problemi, bez sredstava za zivot. Nekim obiteljima su čak uzeli gospodarske zgrade i okućnice. Počeo je proces masovnog osiromasenja bosnjačkog naroda i egzodus u Tursku. Otetu zemlju bosnjačkih obitelji dobile su srpska domaćinstva iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske krajine, Srbije i Crne Gore. U zemljisnje knjige upisali su se kao vlasnici koji nista nisu platili za dobiveni posjed. To im je bila nagrada za to sto pripadaju povlastenoj naciji. Glavno je bilo provesti nasilno izmjenu demografske strukture, srpskom kolonizacijom, u skladu načertanijevskog programa. Naime, po svaku cijenu se nastoji prikazati Bosnu i Hercegovinu kao srpsku zemlju, koja se treba u povoljnom povijesnom momentu priključiti Velikoj Srbiji. Omjer genocida nad Bosnjacima mozemo ilustrirati pokazateljima o promjeni vlasničke strukture zemljisnog posjeda, koji je oduzet prvom agrarnom reformom 1918. i 1919. godine. Bosnjacima je oduzeto ukupno 1.175.305 hektara poljoprivrednog i sumskog zemljista. Od akcionarskih drustava, banaka i drugih institucijaoduzeto je 110.922 hektara zemljista. Prema tome, oduzeto je ukupno 1.286.227 hektara poljoprivrednog i sumskog zemljista. Cjelokupna zemlja oduzeta po prvoj agrarnoj reformi 1918. i 1919. godine je dodijeljena 249.518 srpskoj obitelji, meðu kojima su bili i naseljenici, kolonizatori izvan Bosne i Hercegovine, a naročito "solunasi". Imamo li u vidu da je svaka obitelj imala u prosjeku po četiri člana, onda proizlazi daje skoro jedan milijun stanovnika srpske nacionalnosti postao vlasnikom i posjednikom zemljista i znatno se obogatio. Ostrica agrarne reforme 1918. I 1919. godine najvise je bila usmjerena protiv pripadnika islamske vjeroispovijedi, radi ponovnog ozivljavanja svetosavske ideologije čija je sintagma – jedan narod jedne religije u jednoj drzavi. Zbog toga je agrarna reforma na genocidan način provedena i nad zemljoposjednicima muslimanima koji su zivjeli u Makedoniji, na Kosovu i Metohiji, te Sandzaku i Crnoj Gori. Njima je oduzeto ukupno 231.098 hektara zemljista, koji su dodijeljeniu vlasnistvo 48.267 srpskih obitelji. Primjenom navedene metodologije da je svaka obitelj u prosjeku imala četiri člana, proizlazi da je skoro 200 tisuća članova srpskih obitelji dobilo zemlju, čime se je znatno izmijenila vlasnička i etnička struktura stanovnistva. Proces iseljavanja i sa tog područja je nastavljen u Turskoj, paralelno s kolonizacijom srpskog stanovnistva, iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Like, Banije i Korduna. U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca agrarna reforma 1918. i 1919. Godine je provedena u znatno blazem obliku u Hrvatskoj i Sloveniji, u odnosu na područja u kojima su zivjeli Bpsnjaci. Primijenjena je na veleposjednike i oduzeto im je relativno manje zemljista, sto prema statističkim pokazateljima predstavlja oko 1/4 od ukupno oduzete zemlje u drzavi. To iznosi 406.981 hekatara zemljista, koje je podijeljeno na 316.762 srpske obitelji, koje su pretezito kolonizirane iz pasivnih krajeva. Tako je na tom području skoro 1.200.000 članova obitelji dobilo zemlju u vlasnistvo i posjed. Agrarna reforma 1918. i 1919. godine jedino nije provedena u Srbiji, u granicama bivseg Beogradskog pasaluka do 1912. godine, sto je dokaz povlastenog polozaja srpskih veleposjednika u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Iz navedene analize vidi se da je prvom agrarnom reformom od 1918. i 1919.godine oduzeto bivsim zemljoposjednicima u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 1.924.307 hektara zemljista i podijeljeno na 614.603, pretezito, srpske obitelji. Primjenivsi usvojenu metodologiju da obitelj ima prosjecno četiri člana, proizlazi da je oko 2.450.000 članova obitelji dobilo u vlasnistvo i posjed zemlju, a da za nju nisu nista platili. S povijesnog gledista, agrarna reforma je doprinijela najvećoj kolonizaciji srpskog naroda u prostore preko Drine u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. To je bio politički koncipiran plan srpske teritorijalne ekspanzije u poslijeratnim uvjetima. Najveći stradalnici bili su pripadnici islamske vjeroispovijedi Bosnjaci, Albanci, Turci i Makedonci, jer od ukupno oduzetog zemljista po agrarnoj reformi bilo je 3/4 otetog iz njihovog posjeda i vlasnistva. Povijesno, Banjaluka nije srpski grad Pokraj agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kojom je na temelju diskriminatorskog zakona oduzeta zemlja Bosnjacima, koristene su i terorističke metode, kao poznati "mars smrti" u 1919. godini na Bosnjake iz Lijevče polja kraj Banjaluke. Na plodnim ravničarskim područjima Lijevče polja zivjelo je pedeset tisuća Bosnjaka, od kojih su vise tisuća vlasnika zemljisnog posjeda ubili srpski teroristi prilikom "marsa smrti", a preostali dio civilnog stanovnistva su protjerali sa stoljetnih ognjista. Duga kolona stradalnika isla je pjesice do zbirnih logora na Kosovu i Sandzaku, odakle su prebačeni u Tursku i naseljeni u Anadoliji. Tada su Bosnjaci izgubili zemljisni posjed u općini Banjaluka na najbrutalniji način, genocidom. Srpske obitelji, bezemljasi i solunasi su se naselili u kuće i zaposjeli otetu zemlju Bosnjaka. Doslo je do nagle promjene demografske i vlasničke strukture u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Radi ilustracije navode se statistički pokazatelji da do 1878. godine nijedna srpska obitelj nije bila vlasnik zemljisnog posjeda u Lijevče polju kraj Banjaluke. Tek poslije agrarne reforme 1918. i 1919. godine intenzivira se naseljavanjei kolonizacija srpskog stanovnistva u općini Banjaluka. Prema prvom popisu stanovnistva u Bosni i Hercegovini, za vrijeme Austro-Ugarske, 1879. godine, prema vjerskoj pripadnosti u gradu Banjaluci, Bosnjaci muslimani su bili apsolutna većina stanovnistva od 67,71 posto; a od 1895. godine pa sve do 1991. godine njihov se postotak neprekidno smanjivao, te je 1991. pao na 19,35 posto. Broj Hrvata katolika u 1879. godini iznosio je 10,52 posto, da bi se postupno povećavao te 1931. godine narastao na 29,26 posto. Na toj razini se zadrzao sve do 1953. godine, kada je iznosio 28,34 posto. Poslije je doslo do naglog smanjenja broja Hrvata u ukupnoj populaciji, pa je njihov udio pao na 10,97 posto u 1991. godini. Pravoslavno stanovnistvo obuhvaća Srbe i Crnogorce, pa ih je prilikom popisa, 1879. godine, bilo 19,80 posto. Od tada se njihov udio u ukupnoj populaciji povećava, te 1931. godine iznosi 30,53 posto, a intenzivniji porast nastaje 1948. godine kada dostize 34,78 posto, da bi 1991. godine iznosio 49,3 posto. Iz navedenih pokazatelja moze se zaključiti da Banjaluka nije povijesni srpski grad, kako tvrdi ratni zločinac Radovan Karadzić, jer se srpsko stanovnistvo u taj grad počelo naseljavati u XIX. stoljeću. Nagli porast srpskog stanovnistva nastaje poslije provedene agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kada su Srbi oteli zemlju od Bosnjaka, i nakon katastrofalnog potresa 1969. godine, kada su u najvećem broju dobili posao i novosagraðene stanove. Uz to povećanju udjela srpskog stanovnistva u gradu Banjaluci doprinio je korpus JNA od 25 tisuća vojnika i 700 časnika, od poručnika do generala, koji su pretezito iz Srbije i Crne Gore. Povijest se na jedan način ponavlja. U tijeku srpske agresije, od 1992. Do danas, srpski agresor provodi genocid na Hrvatima i Bosnjacima u gradu Banjaluci. Kako je registrirala statistika prilikom popisa stanovnistva, 1991. godine, u okolici Banjaluke bilo je dvanaest naselja s etnički čistom hrvatskom većinom, ali iz njih su u srpskoj agresiji protjerani skoro svi Hrvati, a njihove kuće i zemljiste zaposjele su srpske obitelji. Proces nasilne promjene demografske strukture i zemljisnog vlasnistva vrsi se sistematski od uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), pa traje skoro 80 godina, ali sve do 1992. godine Srbi nisu u gradu Banjaluci činili apsolutnu većinu stanovnistva. Simbolična naknada za otetu zemlju Zastupnik u Saboru – parlamentu – Narodnoj skupstini Kraljevine SHS dr. Stjepan Radić u svojim govorima i napisima odupirući se hegemoniji, izmeðu ostalog kritizirao je i način sprovoðenja agrarne reforme 1918. i 1919.godine, kojom je nasilno oduzeta bosnjačka zemlja (od aga i begova). Zbog toga je radikalski zastupnik Punisa Račić izvrsio zločin pucajući u hrvatske zastupnike u njihovim zastupničkim klupama, ubivsi Pavla Radića i Ðuru Basaričkog i ranivsi Stjepana Radića, Ivana Pernara i Ivana Granðu, pa je dr. Stjepan Radić od posljedica teskog ranjavanja umro 6. kolovoza 1928.godine. Poslije je odlučeno da se Bosnjaci obestete za oduzeta imanja, pa je drzava priznala da je bilo "nepravilnosti" u provoðenju agrarne reforme. Doneseni su zakoni o financijskoj likvidaciji odstete za oduzeto zemljiste poslije 1928. godine s kojima se počinje regulirati isplata zemljista. Zemljiste je tada procijenjeno za 60 posto manje od stvarne trzisne vrijednosti, a isplata se je vrsila u gotovom novcu i obveznicama na rok od 50 godina sa četiri posto kamata godisnje. Isplata je vrsena dva puta godisnje počevsi od 1923. godine i trebala je trajati do 1971. godine. Bosnjacima je isplaćivana naknada za oduzeto zemljiste po dva osnova, za aginsku zemlju (s kmetovskim odnosima) i begovsku zemlju (s najamnim odnosima). Do početka Drugog svjetskog rata bivsi vlasnici su naplatili za aginsku zemlju 125 milijuna dinara u gotovini, ili 49 posto, a u obveznicama 36 posto, sto novčano izrazeno iznosi 46,8 milijuna dinara. Ukupno je naplaćeno 171 milijun dinara ili 67,4 posto, a otalo nenaplaćeno 83,2 milijuna dinara ili 32,6 posto. Za razliku od obestećenja vlasnika za aginsku zemlju, naknada za otetu begovsku zemlju planirana je isključivo u obveznicama, s rokom isplate od 50 godina. Od ukupno predviðenih 650 milijuna dinara u 36 polugodisnjih rata, isplaćene su samo četiri u iznosu 139,5 milijuna dinara, ili manje od 1/4, odnosno 21,5 posto. Prema tome, nije isplaćeno 510,5 milijuna dinara, ili 78,5 posto. Iz navedenih pokazatelja jasno se vidi da oduzeta zemlja bivsim zemljoposjednicima (agama i begovima) nije nikada u cijelosti plaćena, pa nije mogla postati vlasnistvo Srba, niti se je pravno valjano mogla prenijeti na njihove potomke. Prema misljenju pravnih eksperata pravo na neisplaćenu zemlju nikada ne zastarjeva, a zemljisna dokumentacija o provoðenoj agrarnoj reformi sačuvana je u Arhivu grada Sarajeva i Beču. Sazetak Nakon Balkanskih ratova 1912. i 1913. počeo se primjenjivati nacertanijevski nacionalni program velikosrpskog hegemonizma, kolonizacijom srpskog stanovnistva na osvojenim teritorijama Kosova, dijela Sandzaka i tzv. jugoslavenske Makedonije. Taj proces kolonizacije srpskog stanovnistva preko Drine intenziviran je poslije Prvog svjetskog rata, kada je stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, 1918. godine. Meðu prvim zakonskim aktima nove drzave bila je Agrarna reforma 1918. godine, radi kolonizacije i promjene demografske i vlasničke strukture stanovnistva. Ona je najdrastičnije provedena u Bosni i Hercegovini, nad zemljoposjednicima Boðnjacima muslimanima, od kojih je oduzeto 1.286.227 hektara poljoprivrednog i sumskog zemljista kasnije podijeljenog na 249.518 srpskih obitelji. Na isti način postupljeno je prema muslimanima zemljoposjednicima u ostalim dijelovima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca pa i onima koji su zivjeli u Makedoniji, Kosovu i Metohiji, te Sandzaku i Crnoj Gori. Na pripadnike islamske vjeroispovijedi otpada 3/4 od ukupnog zemljista, koje je oduzeto agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine, sto ih je dovelo u tezak ekonomski polozaj i prisililo na iseljavanje u Tursku. Iz prezentiranog razmatranja se vidi da je u Hrvatskoj (Dalmacija, Slavonija), Vojvodini i Sloveniji agrarna reforma primijenjena na krupne zemljoposjednike, pa im je oduzeto 406.981 hektar zemljista, sto je ispod 1/4 ukupnog zemljista, te je podijeljeno na 316.762 srpske obitelji. Ukupno je agrarnom reformom oduzeto 1.924.307 hektara zemljista i podijeljeno na 614.603, pretezno srpske, obitelji. Na taj način, prema primijenjenoj metodologiji u analizi proizlazi da je blizu 2.450.000 članova obitelji dobilo u vlasnistvo i posjed obradivo i sumsko zemljiste, pa je time izvrsena prva kolonizacija srpskog stanovnistva, s čime je izmijenjena demografska i vlasnička struktura nad zemljistem u prvoj Jugoslaviji. Muslimani i Bosnjaci u Srbiji i Cnoj Gori poslije Berlinskog kongresa 1878. "Tokom velike istočne krize 1875-1878, odnosno u ratovima 1876-1878, autonomnim knezevinama u Srbiji i Crnoj Gori priznat je odlukom Berlinskog kongresa status nezavisnih i suverenih drzava, uz znatno teritorijalno prosirenje." Tokom velike istočne krize 1875-1878, odnosno u ratovima 1876-1878, autonomnim knezevinama u Srbiji i Crnoj Gori priznat je odlukom Berlinskog kongresa status nezavisnih i suverenih drzava, uz znatno teritorijalno prosirenje. Srbija je prosirena tako sto je dobila četiri nova okruga: niski, pirotski, toplički i vranjski. Prema podacima iz 1874. na tom je prostoru zivjelo ukupno 6.566 muslimana, različite etničke pripadnosti. Jedan od uslova koji su velike sile okupljene na Berlinskom kongresu postavile Srbiji da bi joj priznale nezavisnost bio je da na svojoj teritoriji osigura slobodu vjeroispovijesti. Povod tome bila je zalba upućena Kongresu od strane Univerzalne izraelske alijanse (Alliance Israelite Universalle), meðunarodne organizacije sa sjedistem u Parizu, na diskriminaciju Jevreja u Srbiji. U članu 35. Berlinskog ugovora odreðeno je da se u Srbiji "neće moći nikome razlika u vjeri i vjeroispovijedi protivstaviti kao uzrok da bude isključen, ili da je nesposoban za uzivanje graðanskih i političkih prava, da ne bude primljen u javne sluzbe, zvanja i časti, ili da ne vrsi razne zanate i industrije ma u kom mjestu to bilo. Sloboda i javno vrsenje crkvenih obreda biće ujamčeni svima srpskim graðanima, kao i strancima, i nikakva smetnja neće se moći činiti hijerarhijskom ureðenju raznih vjeroispovijedi, niti odnosima njihovim sa crkvenim starijesinama svojim." Ovu odredbu srpska vlada je odmah 1878. pretočila u član 77. Zakona o ureðenju osloboðenih predela, kojim se "graðanima muhamedanske kao i graðanima svake druge zakonom priznate vere" potvrðuje pravo i sloboda da ravnopravno obavljaju "verozakonske odredbe veroispovedi svoje". Pored toga, imenovan je i muftija, kao muslimanski vjerski poglavar, sa sjedistem u Nisu. U stvarnosti, muslimansko se stanovnistvo iz četiri novopripojena okruga skoro u cijelosti, milom ili silom, iselilo. Pojedini krajevi, kao Topolica i dijelovi vranjskog okruga, koje je uglavnom nastanjivalo albansko muslimansko stanovnistvo, potpuno su opustjeli. Posto nije bilo mogućnosti da se brzo izvrsi unutrasnja kolonizacija, to mnoga zemljista vise godina nisu obraðivana niti je na njih naplaćivan porez. Usljed toga je, kako je to pisao bivsi ministar narodne privrede Kosta Stojanović, srpska drzava imala ogrom nu stetu. Situacija u Crnoj Gori, koja je Berlinskim kongresom takoðer stekla nezavisnost, bila je slična onoj u Srbiji. Ratovima i odlukom Kongresa pripali su Crnoj Gori značajniji bosnjački gradski centri: Niksić, Podgorica, Spuz, Berane, Kolasin i Bar. Ovi su gradovi, kao i muslimanska sela u plodnim dolinama, odmah bili izlozeni velikom imigracionom talasu siromasnog pravoslavnog stanovnistva sa okolnih planina. Većina bosnjačkog stanovnistva u meðuvremenu je pobjegla u Bosnu i Hercegovinu, Sandzak, Kosovo i Albaniju. Od tada je počelo lutanje mnogih bosnjačkih porodica iz danasnje Crne Gore, ne samo po Balkanu nego istovremeno sve do Anadolije i sjeverne Amerike. Oni koji su ostali činili su malu islamsku zajednicu, sa crnogorskim muftijom na čelu, čije je sjediste bilo prvo u Starom Baru, a potom u Podgorici. Jedino su Bosnjaci Plava i Gusinja odbili da priznaju odluke Berlinskog kongresa. Oni su pruzili odlučan oruzani otpor odlukama Berlinskog kongresa, odnosno pripajanju Plava i Gusinja Crnoj Gori. Na čelu oruzanog otpora bio je Ali-beg Sabanagić, poznat kao Ali-pasa Gusinjski. On je sa svojim Plavljanima i Gusinjanima pune dvije godine odolijevao crnogorskoj vojsci.i postalo je predmetom opsirne prepiske meðu velikim silama. Austro-Ugarska je početkom 1880. pokrenula akciju da se izvrsi "formalna predaja" Plava i Gusinja Crnoj Gori. Ali-pasa Gusinjski se, uz podrsku Albanaca sa Metohije i Rugova, ponovno tome oruzano suprotstavio. U vremenu od 7/8. do 13. 1 1880. voðenaje velika i krvava bitka sa Crnogorcima. To je uvjerilo velike evropske sile da se na tom području odluke Berlinskog kongresa ne mogu provesti bez daljeg prolijevanja krvi. Na incijativu Francuske, izvrsena je kompenzacija tako sto je mjesto Plava i Gusinja Crnoj Gori predat Ulcinj sa usćem Bojane. Primopredaja Ulcinja izmeðu osmanskih i crnogorskih jedinica izvrsena je 26. XI 1880. godine. Ali-beg Sabanagić je za zasluge dobio od sultana zvanje pase. Područje Plava i Gusinja je izdvojeno u poseban sandzak, koji je kao arpaluk predat na upravu samom Ali-pasi Gusinjskom.
