HomeGlas islamaHutbeOPIS POSLANIKA, S.A.V.S.,prema djelu “Er-Rehiku-l-Mahtum” (Zapečaćeni džennetski napitak) 28. Marta 2008. Hutbe 1586 بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمَنِ الرَّحيِمِ Braćo i sestre u islamu! Danas 20. rebiu–l–vvela 1429. godine po hidžri, što odgovara 28. martu 2008. godine, uz Allahovu, dž.š., pomoć govorim na temu "Opis Poslanika, s.a.v.s., prema djelu "Er-Rehiku-l-Mahtum" (Zapečaćeni Džennetski napitak"), autora Safijjur–Rahmana El–Mubarakfurija. Poslanika, s.a.v.s., je odgojioNjegov Gospodar i samo On ovako odgaja i On o njegovom odgoju u 4. ajetu Sure El-Kalem, kaže: "وَإِنَّكَ لَعَلى خُلُقٍ عَظِيمٍ" (سورة القلم: 4) "Ti si, zaista najljepše ćudi." (Suretu El-Kalem, 4) Na kraju pomenutog djela autor piše: «Najljepše što jePoslanik, s.a.v.s., posjedovao, bila je počast odAllaha, dž.š., da primiObjavu i umijeće da jeprenese ljudima. Bio je blag i tolerantan, sklon oprostu kada treba, strpljiv pri nedaćama i posjedovaoje svojstva kojima ga jeAllah, dž.š., počastio. Sve nedaće isvi problemi na koje je nailazio pojačavali su kod njega strpljivost. Prema nepristojnom neznalici Resulullah, s.a.v.s., je bio pažljiv. Kaže Aiša, r.a.,: “Kada bi se Resulullah, s.a.v.s., našao u dilemi izmeðu dvije stvari ili dva problema, izabrao bi uvijek lakši put rješavanja, ako nije grijeh, a ako je bio u pitanju grijeh, on je bio prvi čovjek koji bi ga odbacio.” Nikada se nije nikome svetio zbog sebe lično. Osveta bi dolazila zbog kršenja Allahovih, dž.š., propisa i radi Allaha, dž.š.. Rijetko se kada ljutio, a vrlo brzo mirio. Posjedovao je Resulullah, s.a.v.s., veliku darežljivost i plemenitost prema slabijim i nejakim i pomagao je siromasima. Kaže Ibn Abbas, r.a.,: "Resulullah, s.a.v.s., je bio najdarežljiviji čovjek, posebno uz ramazan, kada ga je najviše posjećivao Džibril… Bio brži da učini dobro djelo nego jaki vjetrovi." Kaže Džabir, r.a.,: "Nikada nije od njega nešto zatraženo, a da je rekao: Ne." Bio je hrabar, neustrašiv i smion i smatran je najhrabrijim čovjekom. Prisustvovao je mnogim teškim situacijama, iz kojih su više puta bježali čak i oni najhrabriji. Resulullah, s.a.v.s., je bio čvrst i nepokolebljiv i išao je u susret problemu, a nije bježao od njega. Nije se povlačio, a zna se da nije bilo i meðu najodvažnijim ljudima onih koji su, ne jednom, odustajali od teških zadataka i pravili odstupnicu, osim Resulullaha, s.a.v.s.. Alija ibn Ebi Talib, r.a., kaže:" Kada bi smo se našli licem u lice s’ neprijateljem, obuzeo bi nas strah i groznica, pa bi se ugledali na Resulullahovu, s.a.v.s., bogobojaznost i neustrašivost. On je bivao najbliži do neprijatelja" Enes, r.a., kaže: “Jedne noći u Medini, ljude je probudio strašan glas. Oni pohrliše prema tom glasu, pa ih susrete Resulullah, s.a.v.s., koji se vraćao. Otišao je prije njih da vidi šta je to. Jahao je neosedlanog konja Ebu Talhe, r.a., a oko vrata mu je visila sablja. Reče: ”Ne brinite se, ne brinite se! To su bili morski talasi". Bio je veoma stidan i obazriv. Ebu Seid El-Hudri, r.a., je rekao: "Bio je stidljiviji od mlade pod duvakom. Kada mu nešto nije bilo po volji, to se očitavalo na njegovu licu." Nije nikada piljio nekome u lice. Uvijek je imao spušten pogled. Duži mu je bio pogled u zemlju nego pogled u nebo i pogled mu je posjedovao snagu zapažanja. Nije sa sagovornikom razgovarao o bestidnim stvarima i omrznutim temama, nije zapamćeno da je neko od njega prenio nešto ružno, nije direktno nikoga kritikovao, već je govorio: "Šta misliš da neko učini tako i tako?" Bio je najpravedniji čovjek, volio je opraštati, govorio je iskreno, veoma je cijenio emanet, što su potvrdili i njegovi prijatelji i neprijatelji i zbog toga je prije poslanstva nosio nadimak “El-Emin” (Povjerljivi). Tražili su i prije islama njegov sud o mnogim stvarima. Tirmizija prenosi od Alije, r.a., da je Ebu Džehl rekao Poslaniku, s.a.v.s.: "Mi ne smatramo tebe lašcem, ali mislimo da je lažno tvoje poslanstvo". Na to je Allah, dž.š., objavio 33. ajet Sure El-En'am: "قَدْ نَعْلَمُ إِنَّهُ لَيَحْزُنُكَ الَّذِي يَقُولُونَ فَإِنَّهُمْ لاَ يُكَذِّبُونَكَ وَلَكِنَّ الظَّالِمِينَ بِآيَاتِ اللّهِ يَجْحَدُونَ" (سورة الأنعأم: 33) "Mi znamo da tebe zaista žalosti to što oni govore. Oni, doista, ne okrivljuju tebe da si ti lažac, nego nevjernici poriču Allahove riječi." (Suretu El-En'am:33) Herakle je pitao Ebu Sufjana: “Da li ga optužujete da je bio lažov prije nego je počeo govoriti što govori (prenositi Objavu)?” Odgovorio je: “Ne”. Bio je veoma tolerantan, daleko je bio od oholog čovjeka, nije dozvoljavao da mu se ustaje i poklanja kao što se poklanjalo kraljevima, posjećivao je siromahe i družio se sa njima, uslišavao je želje posluge i sjedio je sa svojim ashabima kao jedan od njih. Aiša r.a. priča: "Popravljao je sebi nanule, šio odjeću i radio kućne poslove, kao što i vi radite. Bio je čovjek kao svaki drugi, čistio bi svoju odjeću, muzao svoju ovcu i sebe opsluživao.” Resulullah, s.a.v.s., je kao nijedno drugo ljudsko biće, poštivao dogovor i zadanu riječ, ;uvao je rodbinske veze, bio je najmilostiviji, najosjećajniji i najblaži u ophoðenju sa svijetom, bio je druželjubiv, odgojen, jednostavan i veoma pažljiv, bio je daleko od pokvarenosti, ogovaranja, podlosti i nije uzvraćao zlo zlim. Nije dozvoljavao da iko u društvu ide iza njega, nije ni u odjeći ni u ishrani odskakao od svoje posluge, volio je opslužiti one koji su njega opsluživali, svojoj posluzi nije nikada ni “uf” rekao i nije ih grdio za neuraðeni posao. Nije mrzio siromahe zbog njihovog siromaštva, išao je siromašnim na dženaze, na nekim svojim putovanjima je obavljao poslove kao i drugi. Jedanput je naredio da se skuha ovca. Jedan ashab je rekao da će je zaklati, drugi zguliti, treći skuhati, a Resulullah, s.a.v.s., je rekao da će sakupiti drva da se naloži vatra. Ashabi mu rekoše da ga oslobaðaju tog posla, a Resulullah, s.a.v.s., im reče: “Znam da bi ste to uradili umjesto mene, ali me mrzi da se razlikujem od drugih. Zaista Allah ne voli vidjeti čovjeka da se razlikuje od svog društva.” Nakon toga je ustao i sakupio drva. Hind ibn Ebu Hala’ opisao je Resulullaha, s.a.v.s., ovako: "Resulullah, s.a.v.s., je često bio tužan, uvijek je o nečemu razmišljao, nije imao slobodnog vremena, nije volio besposlen govor, dugo je šutio, počinjao bi i završavao govor vrlo razgovjetno, punim ustima, a ne stisnutim vilicama, govorio bi sažeto, ne preopširno, a ni nedorečeno, nije koristio prazne rečenice, veličao je Allahove blagodati, a ništa nije kudio, nije kudio ukus hrane, a ni hvalio, nije se ljutio ako bi mu se ispriječio neki problem, već je sve činio da ga riješi, nije se ljutio zbog sebe, a ni radovao, kada bi na nešto pokazivao, činio je to cijelom rukom, kada bi se nečemu čudio, prevrnuo bi rukama, kada bi se naljutio, raširio bi ruke i razmahnuo, kada bi se obradovao, obarao bi pogled, osmijehom je uvijek pobjeðivao smijeh, čuvao je svoj jezik od onoga što ga se ne tiče, okupljao je svoje ashabe i nije ih razdvajao, ukazivao je počast zvaničnicima svakog plemena, čuvao se ljudi i bio oprezan pred njima, bez obzira što se nije bojao da će mu nanijeti zlo, posjećivao bi svoje ashabe, volio je da zna šta se dešava u narodu, potpomagao je dobro i podsticao na dobro, mrzio je zlo i spiječavao ga je, bio je umjeren, nije bio prevrtljiv, za svaku stvar je imao mjeru, nije uskraćivao pravo onome ko ga zaslužuje, a nije ga davao onome ko ga ne zaslužuje i ovo je važilo i za one koje su ljudi izabirali na položaje, najviše je cijenio one koji su upućivali na dobro, cijenio je one koji su bili darežljivi i koji su pomagali drugima, stalno je zikr činio, nije nigdje dugo boravio, nije imao odreðeno mjesto za sjedenje, kada bi došao u neko društvo, sjeo bi na prvo prazno mjesto i tako je nareðivao i drugima da čine, uvažavao je svakoga na sjedeljci i svakome posvećivao dužnu pažnju, da ne bi ko pomislio da je manje važan od drugoga, ko bi do njega sjeo radi neke svoje potrebe, strpljivo bi ga saslušao i nikada on prvi nije prekidao sagovornika, ko bi šta zatražio od njega, ako je mogao dao bi mu, a ako ne bi imao, utješio bi ga lijepim riječima, zbog njegove brige i pažnje, ljudi su ga nazivali ocem, a on njih svojim najbližim, ljude je vrednovao prema bogobojaznosti, gdje je sjedio, sjedio je sa stidom, strpljenjem i povjerenjem, nije bilo podignutih glasova, poštovao je starije, a bio je milostiv prema mlaðima, ukazivao je počast gostu i strancu, bio je druželjubiv, nenametljivog ponašanja i blagonaklon, nije bio oštar, srdit i ljut, nije bio pokvarenjak, nije korio, niti hvalio, zanemarivao bi ono što ne želi, nije se pokoravao strastima, sustegnuo se od tri stvari: uživanja, pretjerivanja i onog što ga se ne tiče, ljude je poštedio od tri stvari: nije nikoga kudio, nije ga sramotio i nije ga vrijeðao, govorio je samo o onome od čega ima nagradu od Allaha dž.š., kada bi on govorio, slušaoci bi umukli, a kada bi on završio, oni bi govorili, pred njim se nisu svaðali, kada bi neko govorio, drugi bi šutili dok ne završi, smijao bi se čemu bi se i drugi smijali, sviðalo mu se ono što se i drugima sviða, čudio bi se onome čemu se i drugi čude, bio je strpljiv prema ljudima ograničenog poimanja i govorio je: “Ako vidite da siromah traži nešto, dajte mu i ne tražite da vam se zahvali! Zahvala pripada Allahu.”… Braćo i sestre, trudimo se da sve pobrojane osobine Poslanika, s.a.v.s., što je sastavni dio njegova sunneta, pretočimo u naše živote, budimo od onih koji se natječu u dobru i koji se nadaju njegovu šefaatu (zauzimanju) na Sudnjem danu i žude za njegovim društvom i društvom ostalih poslanika, šehida i dobrih mu'mina, u džennetima koji su za njih pripremljeni! Molim Allaha, dž.š., da nas učvrsti na putu islama, da nam pomogne da sačuvamo svjetlo islama, da nas učini od onih koji slijede sunnet Poslanika, s.a.v.s., da pomogne našoj braći u Gazi, da nasne iskušasa nasiljem nasilnih vladara i ne iskuša nassa onim štonećemo moći podnijeti, da nambude milostiv na Sudnjem danu i da nasuvede u džennete u društvu sa: poslanicima, šehidima i dobrimljudima! Sarajevo: 20. rebiu-l-evvel 1429.h. Hutba: Džamija «Kralj Fahd» 28. mart 2008.g. Nezim Halilović Muderris وَ السَّلاَمُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللَّهِ!
