Kako završavaju oni koji izdaju

Njihovo ponašanje se može uporediti sa onim iz priče o unutrašnjoj jevrejskoj policiji koju bi unutar geta uspostavljali nacisti. Katkad su ti policajci pomagali svojim sunarodnicima, katkad su ih pratili u smrt, a katkad su zdušno pristajali uz ideologiju svojih gospodara, nadajući se da bi im to moglo spasiti glave. A nije

Još od davnih vremena nacionalna i vjerska samoidentifikacija Bošnjaka-muslimana ovih prostora bila je predmetom pokušaja osporavanja raznih centara moći.
Svejedno je bilo da li dolaze iz Beograda ili Zagreba, nastojalo se Bošnjake-muslimane predstaviti “Srbima islamske vjeroispovjesti” ili “hrvatskim cvijećem”.
Ta kampanja je bila veoma agresivna tokom i neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, ali se ni danas njen intenzitet nije, barem suštinski, promijenio.
Sjetimo se Mehmeda Meše Selimovića koji, iako je kao inspiraciju za svoje djelo „Derviš i smrt“ uzeo, doduše samo njegov prvi dio, kur’ansko poglavlje „Asr“, godinama, pa i sada, predstavljan je kao “srpski nacionalni pisac”.
Isto je i sa remek djelom epske poezije, “Hasanaginica”, gdje kritičari kažu da “jezik na kojem je napisana nije, po bilo kojoj osnovi, upitan”, koja se želi predstaviti kao “srpska nacionalna pesma”, iako je u osnovi nastala u bošnjačko-muslimanskom civilizacijskom ambijentu.
Naravno, oni to nisu mogli postići da nije bilo, vrlo često, svesrdne pomoći od strane “srpskih nacionalnih radnika” iz redova bošnjačko-muslimanske zajednice, koji su se baš trudili da se nametnu kao “patriote”, nerijetko ispostavljajući za to, ovom napaćenom narodu, veoma veliki račun.
Takvih je uvijek bilo. Bilo ih je, nažalost, i u redovima najvažnije institucije muslimana ovih prostora – Islamskoj zajednici.
Hajd’ što ih je bilo, ali je problem što još uvijek ima onih koji “svoju karijeru” grade po uzoru na mostarskog imama iz 1929. godine koji, na sljedeći način, “moli monarha Kraljevine Jugoslavije da ga postavi za muftiju”:
“Vaše Prejasno Visočanstvo! Potpisani molitelj ponizno uzima slobodu kao stari srpski nacionalni radnik da podnese skromnu molbu pred podnožje Vašeg Veličanstva, kojom moli slijedeće.
Vaše Prejasno Veličanstvo.
Pozivom na gore navedeni trud kao i požrtvovani rad za svetu srpsku misao – držim da imam pravo zamoliti Vaše Veličanstvo da mi se prizna Vašim kraljevskim ukazom moj tridesetogodišnji nacionalni rad te, prema mojim kvalifikacijama, da budem postavljen za okružnog muftiju u jednoj banovini.
S najvišim strahopoštovanjem, N.N.
Mostar 28.12.1929.”1
Takoðer, hadži hafiz Abdusselam Džumhur iz Konjica bio je srpski nacionalista. Kao takvog, uhapsile su ga austro-ugarske vlasti i zatočile u čuvenom koncentracionom logoru za istaknute srpske nacionaliste u Aradu (danas Rumunija).
Njegov sin Zulfikar – Zuko, poznati akademski slikar, karikaturista, hodoljubac i putopisac, živio je u Beogradu sve do devedesetih godina prošlog stoljeća i govorio čistom ekavicom, a u nedjeljnom izdanju lista „Politika“ imao osigurano mjesto za karikaturu (čuvena je njegova karikatura koja prikazuje Marksa kako piše „Kapital“, a iznad glave mu visi Staljinov portret). Nekom prilikom, u Klubu književnika u Beogradu (Francuska 7), uvrijedio ga je pjesnik Branko V. Radičević, psujući mu tursku majku.         
Nakon toga je pokupio najnužnije stvari, sa suprugom Vezirom sjeo u stari Ami-Yogi i zaustavio se u Herceg Novom. Odmah je progovorio ijekavštinom i do kraja života više nije ništa nacrtao i naslikao. Tu je i umro, a sahranjen je u rodnom Konjicu.2
Kad si prodao svoje, kako ti se može vjerovati
I u modernom vremenu, primjetan je pokušaj asistiranja u projektu „srbiziranja“ Bošnjaka-muslimana od strane raznih kontraverznih pojedinaca iz redova našeg naroda.
Sjetimo se Emira Kusturice, filmskog režisera iz Sarajeva, koji se zarad „slave odrekao, grada u kojem se rodio i imena koje je nosio“:
„Moj stav o Sarajevu traje već deset godina. Naše su ideje teško pomirljive i suviše suprotne. Moje viðenje svijeta je meni vrlo značajno, a to je dijametralno suprotno od tamošnje svijesti”3 – veli Nemanja, zdušno podržavajući režim koji je tri i po godine držao Sarajevo, njegov rodni grad, u paklenom okruženju, kada je ubijeno preko 1.700 djece, ilustrujući na taj način “različito poimanje sistema univerzalnih vrijednosti, njega i Sarajlija”.
“Braća po korijenu”
Emir Nemanja Kusturica svoj “prelazak u Srbe” objašnjava na sljedeći način:
“Moja porodica je poreklom srpska, pravoslavna. Moj otac je roðen kao musliman, ali je, pre svega, bio Srbin. Moja majka je takoðe iz muslimanske porodice. Ja svoju nacionalnost zasnivam na svom jeziku. Ranije, to je bio srpskohrvatski. Danas je to srpski. Ovo nacionalno kulturno nasleðe definiše, dakle, moj identitet. Ali, ja se osećam takoðe i Crnogorcem, jer mentalitet brðana je blizak mom.“4
Po njemu, muslimani u Bosni sami su krivi što im se desio genocid:
“Sve je počelo demokratskim izborima, kada su ljudi glasali za predstavnike nacionalista. Rat je počeo u aprilu 1992. godine. Malo posle toga, takoðe u 1992., Dejvid Oven, izaslanik UN, stvorio je mirovni plan. Svi su bili saglasni da ga potpišu. Ali, kada se Alija Izetbegović vratio u Sarajevo, ambasador SAD je od njega zatražio da to ne uradi.”5
Ali, kako to inače biva, Nemanji njegov “srpski patriotizam” nije bio dovoljno izražen da ga “spasi” od “molbe Era iz Malog Carigrada, Užica”, čiji je, do nedavno, bio jedini počasni graðanin, nešto što svojevremeno ni Tito nije doživio, da se “kao lažni pokrštenjak iseli, volj’ u Novi Pazar, volj’ za Stambol, pa nek’ tamo osniva svoje rendžerske jedinice”.6
U Novom Pazaru ga, kao takvog, ne žele i poručuju: “Imamo i bez tebe, Nemanja, dovoljno “srpskih nacionalnih radnika”. U Stambol, sumnjamo, ali neka se raspita.

I Zilkića čeka ista sudbina
Još jedan iz redova “aktivnih nacionalnih radnika”, voða paravjerske tvorevine, koju njeni protagonisti, iz istih ili veoma sličnih razloga kao i Nemanjinih, nazivaju “srpskom islamskom zajednicom, odnosno Islamskom zajednicom Srbije”, što je o osnovi isto, uzimajući u obzir član 26. njihovog navodnog ustava, gdje stoji: “Službeni jezik u Islamskoj zajednici je srpski jezik”, uz pomoć Ministarstva prosvjete i Ministarstva vjera, ponovo se ovih dana “javlja niotkuda”, kako bi pokazao da on “i dalje brine da reisu-l-ulema Cerić ne narušava integritet Srbije“.
Naime, u jednoj od  njegovih posljednjih promocija, od strane pojedinih medija u Srbiji, ova persona poručuje: “Islamska zajednica u Srbiji je samo filijala Islamske zajednice Bosne i Hercegovine i kao takva ne može da implementira državne projekte.“7
No, ono što je veoma bitno u ovom kontekstu istaći, kako bi se zaokružila “cijela priča” o dotičnom, prethodna izjava je “potpuni diskontinuitet” (čitaj: takav mu je i tada, kao uostalom i sada, očigledno bio zadatak) sa njegovim riječima koje je izgovorio povodom izbora u Islamskoj zajednici Sandžaka 1998. godine: „Što se tiče izbora, za Islamsku zajednicu oni su od istorijske važnosti. Izbornim postupkom se, i praktično, uvezuje Islamska zajednica Sandžaka sa svojom maticom u BiH,“8 – a nešto ranije, na Petom zasjedanju Sabora Islamske zajednice Sandžaka, održanom jula 1997. godine,  i „zamjerio“ zbog toga što je „činjenica da neki od nas još nisu spremni da stanu iza Mešihata i zaštite ga…“9
Tako je pričao tada, a sada u duhovnoj povezanosti sa „svojom maticom Bosnom“ vidi „veoma veliku opasnost za Srbiju“, a da ne govorimo o tome „kako bi da štiti Mešihat“.
Ono što je svojstveno karakternim crtama dotičnog, došlo je do izražaja u njegovoj narednoj izjavi, kada govori o vjeroučiteljima islamske vjeronauke: “Proteklih godina meðu veroučiteljima bilo je podmićenih i potplaćenih ljudi, koji su poslom i platom ucenjivani da rade za Zukorlića i njegovu Islamsku zajednicu. Bilo je tu i ljudi sumnjivog morala i naš stav je da takvi ne mogu biti veroučitelji.”10
Eto šta ti je obraz.
Dotični, koji je osumnjičen za nestanak novca iz blagajne Medžlisa Islamske zajednice u Tutinu, što je poznato svim graðanima Tutina, ali i sudskim organima, govori o ljudima, za koje i Ministarstvo vjera ove države tvrdi da su učestvovali u najuspješnijoj realizaciji vjerske nastave u konkurenciji svih crkava i vjerskih zajednica, da su “sumnjivog morala”.
Sada nam potpuno postaju jasne riječi Resulullaha s.a.w.s., koji kaže: “Allahovo prokletstvo, moje prokletstvo i prokletstvo meleka je na trojicu, meðu kojima je i onaj koji ponižava one koje je Allah uzdigao!”
Nije daleko dan kada će neki “Era”, ili možda neki “Savić” poručiti dotičnom: “Volj’ za Novi Pazar, volj’ za Stambol”, a on zna da su za njega, ali i njemu slične, vrata ovih gradova, suštinski, već odavno zabravljena.
Ipak, moramo biti realni pa kazati da je Nemanja, makar u jednom segmentu, pošteniji od “brata po korijenu”. On barem o svojoj “nacionalnoj posebnosti i vjerskoj samoidentifikaciji” otvoreno govori!
Njihovo ponašanje se može uporediti sa onim iz priče o unutrašnjoj jevrejskoj policiji koju bi unutar geta uspostavljali nacisti. Katkad su ti policajci pomagali svojim sunarodnicima, katkad su ih pratili u smrt, a katkad su zdušno pristajali uz ideologiju svojih gospodara, nadajući se da bi im to moglo spasiti glave. A nije.
1 Monografija Jusufa Mulića i ostalih: Konjic i njegova okolina u vrijeme austrougarske vladavine (Konjic 3), Sarajevo, 2007, 251.
2 Ibid.
3  http://muzika14.tripod.com/interwievs/id50.html
4http://www.bihweb.com/index.php?option=com_forum&Itemid=26&page=viewtopic&t=2628&sid=b39c54a42d932d5ef3df03a4cff2f6fd
5 Ibid.
6 http://www.pressonline.rs/page/stories/sr.html?view=story&id=47352&sectionId=33
7 http://www.glas-javnosti.co.yu/clanak/drustvo/glas-javnosti-18-09-2008/spor-zbog-katedre
8 Glas islama, br. 23, oktobar 1998.
9 Glas islama, br.7, jul 1997.
10 Ibid.

Piše: Doc.dr. Admir ef. Muratović