Otimači vakufa

Godine stanovanja u vakufskim kućama su na njihova srca nagomilale „tone“ harama zbog nepoštovanja amaneta vakufa. Njihov kraj nije ni mogao biti drugačiji osim ovakav kakav jeste. Bijeda, poniženje i sram koji ih prate dovoljna su im briga i razlog da noćima ne spavaju, a danima žive u bunilu i čemeru. Samo oni znaju koliki je nemir u njihovim dušama. Da Bog da to pravi musliman nikada ne doživio niti takav osjećaj spoznao.

Analizirajući i proučavajući instituciju vakufa kroz prizmu istorije, dolazimo do saznanja da su veoma rano poznati primjeri uvakufljenja. Još u vrijeme Ibrahima a.s. je postojao vakuf kao institucija od posebnog značaja. Ovaj Allahov poslanik je ostavio iza sebe, na izvjestan način, najveći vakuf na svijetu – Kabu u Meki. Njegov je vakuf u Halilu-r-Rahmanu u Svetoj zemlji. I Muhammed a.s. je bio vakif i svojim ashabima je nareðivao da vakufe svoja materijalna dobra. Omeru r.a. je Poslanik a.s. rekao: „Uzapti (uvakufi) tu nekretninu i odredi da se prihod dijeli u dobrotvorne svrhe.“ (Buharija, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže i Ahmed).
Mnoge generacije dobrih muslimana su shvatale značaj vakufa, kao i to da je on neprolazno svjedočanstvo vjere, humanizma, dobročinstva, socijalne pravde i ljubavi prema ummetu i islamu. Veliki broj ljudi na ovim prostorima je vakufio svoju imovinu čije nimete i blagodati danas uživaju generacije muslimana i njihovi potomci. Gazi Husrev-beg je veliki vakif na prostorima BiH. Po značaju vakufa za njim ne zaostaje ni osnivač Sarajeva, Novog Pazara, Skoplja, Šapca, čuveni Gazi Isa–beg Isaković. Ovaj vakif je u Novom Pazaru ostavio mnoga svoja dobra poput medrese, džamija, hanova, kuća, livada i drugih dobara. Veliki dio ove imovine je tokom vijekova propao. Jedan dio je ostao do današnjih dana. Opšte je poznato da su razni režimi koji su vladali Sandžakom namjerno i sistematski uništavali vakufsku imovinu i na taj način pokušali da oslabe Islamsku zajednicu. Najgori period za vakuf je od 1945. godine pa sve do 90-ih godina prošlog vijeka kada je Islamska zajednica čvrsto stala u odbranu vakufa i ta odbrana traje još uvijek. Komunisti (srpski nacionalisti) su desetkovali vakufsku imovinu u Novom Pazaru. Oblici transformacije imovine Islamske zajednice u državnu, a kasnije u društvenu imovinu, ogledaju se u sljedećim postupcima oduzimanja vakufskih dobara: agrarnoj reformi, nacionalizaciji i eksproprijaciji. 
Ono što je ostalo od vakufa Islamska zajednica grčevito brani, sada, od izroda i izdajica koji su se, ponukani zajedničkim interesom otimanja i brzog bogaćenja, dali u napad na Islamsku zajednicu i njena materijalna dobra. Konzorcijum tajkuna, udbovci i politički oligarhi, sa bivšim predsjednikom opštine na čelu, napadaju vakuf i žele ga za sebe kako bi uvećali svoje bogatstvo. Za ostvarenje svog cilja iskoristili su grupu bivših imama, izdajnika. Ova grupa izdajica osnovala je režimsku paravjersku zajednicu koju pokušavaju predstaviti kao islamsku zajednicu. Režimska paravjerska zajednica je najotvoreniji dušmanin i napadač na vakuf. Ali i oni treba da znaju da su svi koji su otimali i uništavali vakuf sramno završili. Oni koji su se ogriješili o vakufsko dobro nikada nisu profitirali na dunjaluku, a neće ni na Ahiretu. Kur’an je pun primjera o onima koji su dirali ono što im ne pripada. Faraon je skončao tek onog trenutka kada je napao na Musaa a.s. i njegove sljedbenike, ugrožavajući njihove živote i imovinu. Karun i Haman takoðe završavaju sramno jer su se drznuli da gomilaju tuðe bogatstvo i materijalna sredstva. Tako će skončati i ovi moderni Faraoni, Karuni i Hamani. Allah dž.š. je strpljiv i samo posmatra šta oni rade.
U režimskoj paravjerskoj tvorevini ne vode brigu o vakufu, nego ulažu velike napore da vakufsku imovinu prisvoje za sebe. Ono što je simptomatično i indikativno jeste da jedan broj bivših imama iz Novog Pazara, koji su se našli u ovoj grupi, ima duboke i neraskidive veze sa vakufskom imovinom. Evo i zašto!
 
Nezir Salihović, koristeći položaj imama i člana Odbora IZ–e Novi Pazar, tri puta je obarao cijenu placa i vakufske kuće na njemu dok sve zajedno nije otkupio za bagatelu i na tom istom placu izgradio veleljepnu kuću sa nekoliko lokala koje izdaje pod kiriju, a i sobe, takoðe, izdaje za stanovanje.
Kuću i plac, u ulici Cetinjskoj br. 17,  od 2 ara i 15 metara kavadratnih je otkupio 28.02.1984. godine za 1.116.000 dinara. Četiri godine ranije, 1980. godine, Odbor Islamske zajednice Novi Pazar je uložio u obnovu kuće 14.000.000 dinara. Ovako je ovaj bivši imam oštetio vakuf (vakuf Dibak Ishak). Ogriješio se jer je sebi pribavio imovinsku korist nauštrb vakufske imovine koju je upropastio i za sva vremena ugasio. On je, takoðe, koristio svoj položaj i uticao na to da Islamska zajednica stipendira školovanje njegove djece. Na kraju se odužio Islamskoj zajednici na način koji liči samo njemu i njemu sličnim. Izdajom!
Hasib Suljović, bivši imam Altun–alem džamije, protagonista i jedan od idejnih nosilaca pokušaja razbijanja Islamske zajednice, organizator štrajka u Medresi novembra 1996. godine. Vječiti fitnedžija unutar Islamske zejdnice i umišljeni „borac za pravdu“.  Miljenik bivšeg predsjednika opštine i odbornik u Skupštini Opštine Novi Pazar u nekoliko navrata, opštinski funkcioner (za vjerska pitanja). Svoj vijek je proveo u vakufskoj kući.  Nikada nije plaćao kiriju. Oglušio se o odluke Islamske zajednice da Medresi, kojoj ova kuća po vakufnami pripada, uplaćuje zakupninu. Nikada nije pristao da plaća zakup. Ni on nije unapredio ovaj vakuf, niti ga sačuvao od propadanja. Od njega se okoristio, a ništa za uzvrat nije dao. Poznavaoci njegovog stanja dobro znaju o kakvoj se osobi radi. On je poput lika iz crtanog filma koji konstantno gubi, ali se uvijek regeneriše da bi zadavao muke i podbadao one koji su pozitivni junaci. Njegov murahiluk je dobro poznat ljudima u Novom Pazaru i šire.
Munir Zenović je još jedan izdajnik koji je uništavao vakuf. Dozvolio je džematliji da napravi kuću lijepeći je uz džamijski zid. Proveo je radni vijek stanujuću u vakufskoj kući kod Bor džamije (vakuf Hadži Hurem). Na njenom mjestu je izgraðen kompleks Ženske medrese. Islamska zajednica mu je dala pozamašan kredit u njemačkim markama koji je vraćao duži niz godina uz veoma nisku mjesečnu ratu, kako bi sebi obezbijedio krov nad glavom koji nije napravio, bez obzira što je imao i visoku platu. Njegova finansijska konstrukcija je bila dobro uvećana  honorararima od učenja hatmi i jasina. Koristio je žalost i emocije ljudi za svoje bogaćenje. Ušao je u istoriju kao poltron i izdajica.
Kasim Dervišević je stanovao u vakufskoj kući kod Lejlek džamije (vakuf Havale Ahmed–beg). On je dugi niz godina stanovao u ovoj kući koja se nalazila uz džamiju, tamo gdje je sada zgrada Mekteba za školski uzrast „Vildan“. Kuća je porušena, ali je zato na njenom mjestu izgraðena nova, veća zgrada, čijom je izgradnjom ovaj vakuf uvećan i njegova namjena produžena. Da je bilo po volji bivšeg imama, koji je u režimskoj paravjerskoj tvorevini sebi našao mjesto, ovaj vakuf bi propao. I njemu je Islamska zajednica dala kredit da izgradi i dovrši svoju kuću. Isto kao, gore pomenuti mu kolega, oduživao je kredit dugi niz godina. Da ne trošimo riječi, dovoljno je reći da je on  slika i prilika svojih kolega izdajica. Nije održavao kuću kako priliči vakufu. Džematlije svjedoče da mu je često bilo teško doći na sabah, iako ga je od džamijskih vrati dijelilo desetak koraka. Uz podršku i naklonost bivšeg opštinskog rukovodstva, kao znak zahvalnosti što se stavio na stranu režima, izgradio je veliku kuću u Selakovcu i lokale na trotaru. Da je bilo vlasti i časti to nikada nije mogao učiniti.
Dževad Zejnelović, bivši imam, koji i danas stanuje u vakufskoj kući (vakuf Altun–alem). Svojevoljno je napustio službu 2007. godine. Žalio se da je bolestan i da više ne može da radi kao imam. No, bolest ga nije omela da se pridruži paravjerskoj tvorevini i da javno sa ahmedijom na glavi nastupa na njihovim seansama. Nikada nije plaćao kiriju za kuću. Započeo je izgradnju svoje kuće. Narod se čudi kako ima obraza da u vakufskoj kući stanuje kada se otvoreno bori protiv Islamske zajednice?!
Sabahudin Višegraðanin, bivši imam, smutljivac i fitnedžija, čovjek koji je svoj radni vijek proveo svaðajući se sa kolegama i džematom. Poznat u Novom Pazaru kao svaðalica i prznica, bahatan i učogoran. Nije se libio da na dženazama pokrene rasprave i svaðe koje su se često završavale jurnjavom i tučom. To je radio u džamiji, takoðe, nevezano da li se nalazio na  mimberu ili u mihrabu. Islamska zajednica je protiv njega vodila na desetine disciplinskih postupaka. Ovaj bivši imam je kupio pola vakufske kuće, 21.04.1984. godine, za 550.000 dinara. Bagatelno i jeftino! Kuća se nalazi u ul. Rifata Burdževića. Još u njoj stanuje. Interesantno je da Islamska zajednica nije mogla od njega da naplati dio ovih sredstava, pa je morala da ga tuži i sudskim postupkom to naplati. On je ugasio ovo vakufsko dobro i promijenio mu namjenu za sva vremena. 
Zajedničko za ove bivše imame jeste da su stanovali u vakufskim kućama, porodice u njima osnivali, hljeb u njima jeli i ogriješili se o instituciju vakufa. Neki su u njima i starost dočekali. Nikome nisu plaćali za stanovanje u njima. Zaboravili su da se vakuf treba unapreðivati, održavati i uvećavati, a ne otuðivati, u njihovom slučaju kupovati za male pare. Oni su plastičan primjer kako završavaju oni koji diraju i otimaju vakufsko dobro. Sam korak ka izdaji i njihova opredijeljenost da u istoriju uðu kao pripadnici režimske paravjerske tvorevine govori dovoljno o kakvoj se kategoriji ljudi radi. Mentalni sklop pomenutih izdajnika je čudan i teško objašnjiv, toliko je oharamljen da samo njima liči da budu ovo što jesu.
Godine stanovanja u vakufskim kućama su na njihova srca nagomilale „tone“ harama zbog nepoštovanja amaneta vakufa. Njihov kraj nije ni mogao biti drugačiji osim ovakav kakav jeste. Bijeda, poniženje i sram koji ih prate dovoljna su im briga i razlog da noćima ne spavaju, a danima žive u bunilu i čemeru. Samo oni znaju koliki je nemir u njihovim dušama. Da Bog da to pravi musliman nikada ne doživio niti takav osjećaj spoznao.