HomeAktuelnostiSTARA NOVA POLITIKA 29. Novembra 2008. Aktuelnosti 752 I pored toga što je „Politika“ bila dužna da u skladu sa zakonom objavi reagovanje u cjelosti, "Politika" je u izdanju od dana 29.11.2008. objavila samo dio tog reagovanja. Izuzeti su neki dijelovi. Da bi javnosti bilo jasnije koji dio reagovanja, iz nama nepoznatih razloga, nije objavljen mi ćemo ga u sljedećem tekstu posebno označiti. DNEVNOM LISTU „POLITIKA“ N.r. glavnog i odgovornog urednika G-dina Dragana Bujoševića U skladu sa Zakonom o javnom informisanju, od Vas očekujemo da u prvom narednom broju u cjelosti objavite demanti i reakciju na tekst „Zukorlićev manevar“, autora Slobodana Antonića, objavljenog 27.11.2008. god. u dnevnom listu „Politika“ pod naslovom STARA NOVA POLITIKA Da je kojim slučajem „Politika“ učinila dostupnim čitaocima tekst „Internacionalizacijom protiv nacionalizacije“, objavljen na web stranici Mešihata Islamske zajednice u Srbiji i „Glasu islama“, zvaničnom glasilu Islamske zajednice, skoro da ne bi bilo potrebe za ovom reakcijom. Ali pošto se Slobodan Antonić, predstavljen kao politički analitičar, u tekstu „Zukorlićev manevar“ bavi samo fragmentima za njega spornog teksta, izazvao je potrebu za kratkim komentarom njegovih ocjena. Akcenat je očito stavljen na optužbu poglavara Islamske zajednice muftije Muamera Zukorlića, koji je, kako kaže, „u nadmetanju oko resursa u stanju da potegne tako rizično oružje kao što su politizacija i radikalizacija“. Ako bi se ignorisalo sve ono što se dešava islamu, Islamskoj zajednici i muslimanima u Srbiji posljednjih stotinu godina, a posebno posljednje dvije decenije, a naročito zadnjih četrnaest mjeseci, Antonićeva zabrinutost bi imala osnove. Sama činjenica da su Bošnjaci u Sandžaku i Srbiji najraseljeniji narod na svijetu, jer ih je, prema posljednjem zvaničnom popisu, osam puta više u egzilu nego u domovini, jasno ilustruje kako su preživjeli dvadeseti vijek. Do nedavno zla koja su pritiskala muslimane, koja ni druge nisu mimoilazila, iako nepravedno rasporeðena, lakše ih je bilo podnijeti. Tako je bilo sve dok državni aparat nije otvoreno krenuo preuzeti kontrolu nad Islamskom zajednicom u oktobru prošle godine. Tu neuspješnu akciju autor predstavlja kao „nadmetanje oko resursa“, drugim riječima, borbu unutar Islamske zajednice. Kako to neodoljivo podsjeća na ocjenu rata u Bosni kao graðanskog, i to baš od onih izvan BiH koji su na najkrvaviji način u njemu učestvovali. A svakodnevno smo u prilici na drugom kanalu RTS-a slušati ispovijesti Vojislava Šešelja, koji precizno islustruje ulogu državnog aparata Srbije u tom ratu. Stvarnu ulogu režimske paravjerske tvorevine, na čelu sa Ademom Zilkićem, otkriva i sam autor nazivajući je drugom islamskom zajednicom, tvrdeći da je njeno postojanje velika sreća za Srbiju. Upravo iz epruvete onih koji su vjerovali da režimska tvorevina, nasilno nametnuta muslimanima, predstavlja izvor sreće za Srbiju, nastala je ova duhovna nakaza. Dobro je što autor podsjeća na kosovska dešavanja, dovodeći ih u vezu sa potencijalnim razvojem budućih dogaðaja u Sandžaku, ali nije dobro što on, i njemu slični, nisu ama baš ništa naučili iz velike lekcije koja se zove Kosovo. Kome smeta internacionalizacija, ako se zna da je posljednja nit u borbi skoro svih boja srpske politike za Kosovo pozivanje na meðunarodno pravo. Potpuno smo saglasni da se pitanje vjerske slobode muslimana u Srbiji rješava u skladu sa meðunarodnim pravom. Zašto autor ne podsjeti javnost koliko puta su čelnici Islamske zajednice pisali državnim organima, tražeći da se pitanje kršenja vjerske slobode rješava u skladu sa Ustavom i Zakonom o crkvama i vjerskim zajednicama Republike Srbije, našta su se odgovorni, u pravilu, oglušivali. Tražili smo da se poštuje Ustavom i Zakonom garantovani princip ravnopravnosti crkava i vjerskih zajednica, a svakodnevno se suočavali sa raznim oblicima diskriminacije. Neka autor razmotri način i iznose finansiranja Srpske pravoslavne crkve i uporedi ga sa drugim crkvama i vjerskim zajednicama. Uzmimo primjer finansiranja vjerskog visokog školstva: SPC-i 100%, a ostalima beznačajne dotacije utvrðene bez ikakvih pravila. U odnosu države prema oduzetoj imovini vjerskih zajednica takoðe dvojni standardi. Nedavno je Vlada, bez posebnog obrazloženja, poklonila Hotel „Sopoćani“, vlasništvo DP „Lipa“, Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a za brojne pisane zahtjeve državnim organima od strane Islamske zajednice da se iz procesa privatizacije izuzme vakufska imovina, meðu kojom je stara Novopazarska banja, nije bilo razumijevanja. Zakon predviða postojanje jedne Islamske zajednice, kao i svih drugih tradicionalnih crkava i vjerskih zajednica. Ali, u pokušaju registracije Crnogorske pravoslavne crkve izričito negativan stav, iako ona nije imala ambiciju da bude priznata kao tradicionalna, već kao nova crkva. U slučaju Zilkićeve tvorevine dobrodošlica od strane režima tako da nešto što nije postojalo, preko noći postaje tradicionalno. I tako u nedogled. Dakle, protiv internacionalizacije muslimanske vjerske slobode može biti samo onaj kome smetaju svjetla da bi se sa muslimanima u mraku obračunao, kao što je to činjeno u vrijeme Koste Pećanca i Aleksandra Rankovića, koji su očito pripadali, kao i autor, prvoj a ne drugoj Srbiji. Nažalost, druge Srbije skoro i da nema, ili je toliko oslabila nakon što je njen pulen Boris Tadić u posljednje vrijeme više igrao u dresu prve negoli druge Srbije. Da je dao Bog da postoji i snažnija druga Srbija u ravnoteži izmeðu Prve i Druge, imali bismo dobru Srbiju, prihvatljivu za sve, pa i za nesrbe. Tvrdnja autora de je teško reći da država sistematski ugrožava Bošnjake zato što dva pripadnika ove etničke zajednice sjede u Vladi, podsjeća na vremena iz devedesetih kada je srpski režim imamo svoje dobre Albance, koji su sjedili u Vladi i sa njima doveo Kosovo do sadašnjeg stanja. Istina, oba Bošnjaka nipošto se ne mogu staviti u isti koš jer su se dijametralno različito ponašali po najznačajnijem pitanju za muslimane, a to je jedinstvo Islamske zajednice. Meðutim, režimsku farsu sa dva ministra najbolje razumije sandžački narod koji ovaj fenomen naziva „inflacijom bošnjačkih ministara u srpskoj Vladi“. Nije jasno kako je autor uspio napraviti vezu izmeðu internacionalizacije vjerske slobode sa internacionalizacijom pitanja statusa Sandžaka. Da je voðstvo Islamske zajednice imalo namjeru ovu instituciju podrediti političkim projektima Sandžaka, zadržalo bi svoju organizaciju u okviru ove regije i ne bi se upuštalo u objedinjavanje svih dijelova Islamske zajednice, uključujući Beograd, Vojvodinu i Preševsku dolinu. Nažalost, politička, a ni stručna javnost nisu prepoznale integristički značaj za Srbiju u objedinjavanju Islamske zajednice. S druge strane, nezadovoljstvo muslimana odnosom državnog aparata prema Islamskoj zajednici može negativno uticati na stabilnost Srbije, posebno u Sandžaku. A što se tiče pominjanja bureta baruta i devedesetih, dnevni list „Politika“ bi narednih nekoliko decenija trebalo da zaboravi ove sintagme baš zbog nečasne uloge ovih novina u raspaljivanju mržnje upravo tih devedesetih. Da li je novo uredništvo vratilo staru Politiku, vrijeme će očito pokazati. Sead ef. Šaćirović, portparol Mešihata Napomena: Podvučeni dijelovi teksta nisu objavljeni u dnevnom listu "Politika" dana 29.11.2008. godine Tekst „Zukorlićev manevar“, autora Slobodana Antonića, objavljenog 27.11.2008. god. u dnevnom listu „Politika“:
