Sloboda odabira

Ako sabrano i pametno razmisliš o onome što se dešava oko tebe, prije tebe i poslije tebe, što se dešava tebi i drugima, nećeš posumnjati da je krajnji nadzor nad svim ljudskim stanjima ograničen i preciziran. Ljudi kruže unutar područja koje im je ograničio Onaj koji mijenja dan i noć, oživljava i usmrćuje, uzima i daje. 

Vjerovanje u sudbinu i odreðenje je vjerovanje koje uspostavlja ravnotežu izmeðu onog što pripada Allahu dž.š. i što pripada čovjeku, jer čovjek biva nasilnik i zaboravlja. Biva nasilnik misleći da on odreðuje sve u kosmosu, a zaboravlja da je, iako ima posebnosti nad drugim stvorenjima, potčinjen zakonima koji ograničavaju njegovu volju i sposobnosti, tjerajući ga da se, milom ili silom, sjeti da kosmosom upravlja Onaj Koji ga je stvorio. Upravljanje kosmosom je podario čovjeku, a Allahova dž.š. odredba je nad njime. Ako sabrano i pametno razmisliš o onome što se dešava oko tebe, prije tebe i poslije tebe, što se dešava tebi i drugima, nećeš posumnjati da je krajnji nadzor nad svim ljudskim stanjima ograničen i preciziran. Ljudi kruže unutar područja koje im je ograničio Onaj koji mijenja dan i noć, oživljava i usmrćuje, uzima i daje.
Ti imaš slobodu volje, misli i djelovanja. Ti ćeš biti kažnjen zbog lošeg, nagraðen zbog dobrog, shodno Allahovoj dž.š. pravdi i mudrosti. Tebi se nareðuje i zabranjuje, jer si takav stvoren da možeš prihvatiti naredbu i zabranu; stvoren si da možeš učiniti ili ostaviti. Sa svim ovim, ti si dio opšteg plana, kojeg zna Onaj kome sva vlast pripada i koji sve može. I kosmos u kojem živiš je dio ovog plana čiji te zakoni odreðuju u mnogim postupcima: ljepotama i grozotama ovosvjetskog života, blagodatima i poteškoćama, ali nećeš biti pitan za ono što je nad tvojim mogućnostima. Jer Allah dž.š. neće pitati čovjeka za ono što nije stekao: „Nije grijeh ako u tome pogriješite, grijeh je ako to namjerno učinite; a Allah prašta i Samilostan je.“ (El-Ahzab, 5)
U Kur’anu možemo naći ajete koji ukazuju na značenje prisiljenosti – da čovjek nema mogućnost odabira, već da mu je sve već odreðeno i druge koji ukazuju na značenje odabira – da čovjek ima pravo odabira svojih djela. Ovi ajeti se meðusobno ne suprotstavljaju, jer svaki govori o posebnom području. Prvi ajeti predstavljaju jednu stvarnost, a drugi drugu (u knjizi „Vjerovanje muslimana“ navedeni su primjeri ovih ajeta i komentar koji objedinjuje značenje spomenutih ajeta). Što se tiče ajeta koji kazuju o odabiru, oni govore o onim djelima koja su obaveze ljudi i što nužno moraju u ovosvjetskom životu činiti, te o posljedicama tih djela. Priča o postanku, poslanstvima, nagradi, kazni i Božjoj pravdi uspostavljena je na vjerovanju u sudbinu i odreðenje logičkim i tradicionalnim dokazima.
Neprihvatanje ove stvarnosti je zamisao da je svijet kosmička komedija ili pak tragedija, te da Allah dž.š. odredi nešto, a onda za to druge kažnjava ili nagraðuje. Takoðer, nareðuje i zabranjuje, a zna da to uopšte neće uticati na tok stvari. Ovakav govor mogu govoriti samo ludaci ili nasilnici, a Allah dž.š. je čist od toga što govore.
Što se tiče ajeta koji kazuju o prisiljenosti čovjeka, oni govore o opštem Božjem planu po kojem je Uzvišeni zacrtao ljudski život. To je plan na koji mi ne možemo uticati, iako nas se dotiče u svakom segmentu našeg života. Allah dž.š. je odredio vrijeme i mjesto našeg dolaska na ovaj svijet, takoðer, vrijeme i mjesto našeg odlaska sa ovoga svijeta. On je, isto tako, odredio materijalne i moralne principe koji su nam omogućili i omogućavaju opstanak tokom ovog vremenski ograničenog života. Onda je i naše pravo odabira, koje nam je podareno, ograničeno prirodom ovih principa u kvantitetu i kvalitetu.
Čovjek, iako ima mogućnosti i sposobnosti – nije stvaralac.
Čovjek, iako planira svoje djelovanje – nije Bog koji može raditi šta hoće.
Koliko puta je bilo jake volje da se učini neko djelo, ali su to onemogućile veće prirodne sile, jer čovjek njima ne upravlja.
Zaključak je: čovjek je slobodan u granicama svojih obaveza i odgovornosti, a rob na području ogromnog kosmosa koji je potčinjen njegovom Stvoritelju.

Nagrada i kazna

Prolaze pored nas dženaze na putu ka posljednjem boravištu, a mi na to samo bacimo nekoliko pogleda. Nekada nas pogodi nevolja, ali što nam se povrati živahnost brzo je zaboravimo, ne razmišljamo o tome šta nas je zadesilo.
Mnogi ljudi misle da je smrt kraj čovjekovog života i kraj za ono što smo učinili i mislili od dobra ili zla. Materijalisti misle da smrt stavlja zavesu na pozornicu života, te od čovjeka ne ostaje ništa drugo sem nekih informacija o njemu koje se ponekad spomenu, da bi nakon kraćeg ili dužeg vremena bio pokopan i u „grobnicu zaborava“.
Sve ovo je, shodno islamskom gledištu, zabluda i neistina, daleko od ispravnosti. Smrt je početak novog perioda u ljudskom životu. Čovjek se smrću raða u drugom svijetu u kome će odgovarati za ono što je na prethodnom svijetu uradio.
Kako je slična zagrobna kazna sa situacijom kriminalca na ovom svijetu. Prvo biva lišen slobode (dotadašnjeg života), onda biva odveden u policijsku stanicu gdje će prvo biti ispitan, zatim biva zatvoren u privremenom zatvoru dok ne bude ponovo ispitan na većem i težem suðenju.
A kako je slična zagrobna nagrada sa situacijom onog koga su odabrali za nagradu godine. Lijepo mu se obrate, pa bude lijepo dočekan, te u ugodnoj atmosferi, gdje mu se svi raduju i prijatno se sa njim ophode, iščekuje veliku nagradu.
Tako je i u svijetu duše. Lijepa nagrada pripada dobrima, a žestoka kazna zlima.
Kur'an Časni iznosi mnogobrojne slike i primjere o Džennetu – svijetu nagrade za one koji ga zasluže i Džehennemu – svijetu kazne za one koji ga zasluže, da bi ljude odvratio od upadanja u životne laži i ovosvjetske draži. Uz to, naglašeno i neprestano poziva i nagovara čovjeka da čini dobro, jer će činjenjem dobra steći čast i ugled. I odvraća od činjenja zla, jer će činjenjem zla postati nasilnik i ponižen.
Ljudi u svom životu ne mogu zanemariti materijalne nagrade i kazne, jer nisu samo duše. Materijalni element čovjeka se ne smije zanemariti. Sve dok se ljudska konstrukcija svojim tijelom i prohtjevima  razlikuje od meleka, ne smije se poniziti, zanemariti niti obezvrijediti materijalni dio čovjeka. Ovakav stav je povezan sa time što će čovjek na budućem svijetu biti proživljen duhovno i materijalno i da odlike čovjeka, po kojima se razlikuje od drugih stvorenja, neće nestati na budućem svijetu, iako će biti u drugačijem obliku i stanju.
Zato, vjerujmo u Allaha dž.š. i Sudnji dan. Budimo čvrsto ubijeðeni da se naš život nastavlja nakon što napustimo ovaj svijet. I znajmo, bez sumnje, da za nemar i griješenje na ovom svijetu slijedi kazna i patnja na budućem, koliko god da na ovome svijetu bude užitka. Dok će svjesnost i dobročinstvo na budećem svijetu izroditi najljepše nagrade, koliko god da na ovome svijetu bude patnje.
„Mi ćemo na Sudnjem danu ispravne terazije postaviti, pa se nikome krivo neće učiniti; ako nešto bude teško koliko zrno gorušice, Mi ćemo za to kazniti ili nagraditi. A dosta je to što ćemo Mi račune ispitivati.“ (El-Enbija, 47)