Poziv na sukobe

Najavljena posjeta Reisu-l-uleme dr. Mustafe ef. Cerića
Sandžaku kojem će domaćin biti Mešihat islamske zajednice u Srbiji, a u kojoj
će Reis posjetiti sve sandžačke općine i medžlise u srbijanskom dijelu
Sandžaka, predstavlja pravu manifestaciju bošnjackog duhovnog zajedništva i
jedno veliko osvježenje u podršci ideji očuvanja vjerskog, nacionalnog i
domovinskog identiteta Sandžaka, za koji se sandžački Bošnjaci gandijevski bore
već jedno čitavo stoljeće. Zato smo, kao sandžačka dijaspora, vrlo sretni što
zajedno sa našom braćom u Sandžaku možemo širokogrudno iz dubina duše uzviknuti
HOŠGELDUM REISU-L-ULEMA!No, pored velikog broja Bošnjaka koji se raduju ovoj
historijskoj posjeti, čude nas ispadi pojedinaca i njihovih huškačkih i za čuti
nimalo prijatnih izjava. Od kako je najavljena posjeta Reisa Cerića Sandžaku,
nekim Bošnjacima kao da je podmetnuta žeravica pod jezik, pa ne zanjući šta
pričaju, samo onako otvaraju usta i parlataju jezikom nebili se žeravica što
prije ohladila. To je privuklo pažnju srbijanskih novinara, koji od ove njihove
nesreće sa žeravicom, žele napraviti senzaciju i što bolje prodati svoje
novine. I zaista izjave poput onih u kojima se spominje "krvavi
epilog", ili se neko direktno proziva kao naručioc još uvijek ne
rasvjetljenog pokušaja ubistva, a koje dolaze od strane jednog čovjeka koji
sebe smatra "jedinim ispravnim liderom muslimana u Srbiji" jesu
senzacija. Imali su srbijanski novinari, pored neumjesnih Zilkićevih izjava,
pune ruke posla sa "senzacijama" ovih dana u Sandžaku. Samo dva dana
prije dolaska Reisa Cerića, Mustafa Makić, prvi čovjek do Zilkića, biva
napadnut i ranjen vatrenim oružjem od strane nepoznatih osoba. Novi Pazar,
Prijepolje i Sjenica bivaju oblijepljeni plakatama čija sadržina ne pokazuje ni
malo dobrodošlice Reisu Ceriću.

Mi se pitamo:

Ko stoji iza ovih "senzacija" u Sandžaku? Da li je
zaista "Tutin na buretu baruta" zbog posjete Reisa Cerića, kako to
piše srbijanska POLITIKA? Kome to odgovara "krvavi epilog" Reisove
posjete Sandžaku? Ko to preko Zilkićevog jezika želi poslati poruku narodu
Sandžaka "da može doći do meðubošnjačkog sukoba koji može da preraste u
nešto poput graðanskog rata". Kako to da Zilikić, kršeći sve norme i
standarde modernog načina istraživanja krivičnih djela, javno optužuje Reisa
Cerića i muftiju Zukorlića kao nalogodavce za atentat na Makića, i to samo
nekoliko sati nakon tog nemilog dogaðaja? Zbog čega Zilkić poziva policiju da
uhapsi muftiju Zukorlića, a da reisu Ceriću zabrani dolazak u Sandžak? Da li to
neko sada pokušava silom nametnuti Bošnjacima Sandžaka Beograd kao duhovni
centar, i na silu spriječiti dolazak vjerskih poglavara iz Sarajeva? Da li iza
pokušaja razbijanja jedinstva Bošnjaka u Sandžaku, stoje potomci onih koji su
1931.godine izveli neuspjeli pokušaj prebacivanja duhovnog centra Bošnjaka iz
Sarajeva u Beograd? Da li su posljednja dogaðanja u Sandžaku rezultat već
isprobane formule razbijanja Bošnjaka u Bosanskoj krajini ‘90-tih, i da li su
nalogodavci isti? Kome to smeta posjeta čovjeka kome su vrata svih meðunarodnih
institucija i organizacija za ljudksa prava širom otvorena, a koji je ujedno i
dobitnik niz svjetskih priznanja iz oblasti ljudskih prava? I ko nam to želi
ovoga čovjeka, koga poštuje većina Bošnjaka u Sandžaku, prikazati kao onoga
koji nam "zlo u Sandžak donosi"?……….Pitamo se…..a pitanjima
nikad kraja.

Na prvi pogled pitanja u obliku jednačine sa više nepoznatih
djeluju zbunjujuće. Ali, ako se vratimo koji vijek unazad i malo dublje
pogledamo u historiju Bošnjaka, vidjećemo da odgovor može biti samo jedan.

Slična pitanja muče Bošnjake u Sandžaku puna dva vijeka. No,
kako su godine prolazile sve je bilo manje onih koji su znali odgovor na ovakva
pitanja. Nekada je bilo lahko odgovoriti na njih, a danas, iako ima onih koji
ih znaju, teško je naći hrabrosti da se to javno izgovori. Nije im ni
zamjeriti, s obzirom da takvi vrlo dobro znaju kako su prolazili oni prije njih
koji bi javno odgovorili na ovakva pitanja.

Razlog zbog kojeg je sve teže i teže doći do odgovora je i
taj što oni, koji se kriju iza odgovora svakog navedenog pitanja, nekada su
bili naivni, pa su javno pisali kako su "goloruke žene i nejač, plotunima
pobili odmah po izlasku iz grada, a glave im natakli na vrbovo kolje?!"
Ali dva vijeka je sasvim dovoljno da najveći naivac preraste u najvećeg
mudraca. Tako je skupina hajdučkih harambaša na čelu sa Crnim Ðorðem, koja osim
za kuburu i sablju ništa drugo nije ni znala, vremenom prerasla u mozak
današnjeg srpskog društva "SANU", koji sa perom u ruci mnogo
efikasnije sprovodi ideje napisane od strane Ilije Garašanina u
"Načertaniju".

Naravno, rat je takvima uvijek dobro služio da brzo i
efikasno sprovedu koliko je moguće više plana i programa iz
"Načertanija", pa im tada uvijek dobro doðu Kosta Pećanac, Draža,
Nedić, Arkan, Mladić, Legija i slični njima. Ali i u miru imali su ljude poput
Rankovića, Sloba, Šešelja, Koštunice koji su taj plan sprovodili malo sporije i
na malo drugačiji način. Meðutim realiziranje "Načertanija" nikada
nije stalo, što je za njih bilo najvažnije.

A kada im se pri ruci naðu još kojekakvi Maglajlići, Abdići,
Zilkići onda sa lahkoćom sprovode ono što traje već dva vijeka – kulturno,
vjersko-duhovno, demografsko uništenje nesrpskog življa na Balkanu.

Nekada se zvala UDBA, zvali su je u Slobovo doba i DB, danas
kažu da je to BIA, ali metode i ciljevi organizacije, koja izvašava sve ono što
"SANU" zamisli, nisu se vremenom mijenjali. U zadnje vrijeme njihovi
agenti-saradnici preobučeni u imame, pokušavaju da što dublje pocijepaju
jedinstvo Bošnjaka u Sandžaku, a da pri tome ne biraju sredstva.

Oni saradnici koji se budu nećkali u izvršenju svojih
zadataka, jer nisu dobili obećani novac za svoje nečasne antibošnjačke radnje,
biće opomenuti kao Mustafa Makić. Valja napomenuti da se posljednjih mjeseci
spomenuti Makić nećkao i signalizirao da nisu ispunjena materijalna obećanja
koja su ga povela u avanturu razbijanaja IZ. Da se ovi ljudi nalaze u velikoj
opasnosti potvrdio je visoko pozicionirani saradnik DB-a Jakup Leković,
koji je tokom nedavnog boravka u Njemačkoj priznao da "oni i kada bi htjeli
da se vrate pod okrilje IZuS, ne bi mogli više, jer bi ih nalogodavci (čitaj
DB) bukvalno isparčali."

Bošnjaci Sandžaka ne trebaju da sa zebnjom i zaprepaštenjem
prate poslednja dešavanja u Sandžaku. To su samo zadnji trzaji ovog i ovakvog
načina pokušaja cijepanja Bošnjaka preko agenata DB-a Zilkića, Makića, Lekovića
i ostalih, koji je zapao u duboku krizu. Nakon neuspjelog pokušaja cijepanja
džemata u dijaspori, i nakon sramotnog dočeka njihove tročlane ekspedicije, i
siktera koji su im uputili bošnjački džemati iz dijaspore, ovi agenti sve više
gube kontrolu nad svojim ljudima. Zilkić to sam priznaje izjavljujući
srbijanskim novinarima: "Više nemam kontrolu nad vernicima……, masa ne
može da se kontroliše".

Zilkić, sav uspaničen, izjavljuje tj. otkriva javnosti
planove i želje svojih nalogodavaca i ono što bi trebao biti kraj njegove
nečasne misije, pa kaže: " tako da može doći do meðubošnjačkog sukoba koji
može da preraste u nešto poput graðanskog rata.".

Ne bojte se! Ništa ozbiljno. Samo puste želje i pusti snovi
onih kojima najviše smeta bilo kakvo jedinstvo sandžačkih Bošnjaka sa
Bošnjacima u BIH, posebno organizovanje pod krov najstarije i trenutno najjače
institiucije rijaseta, kao čuvara vjerskog i nacionalnog ideniteta.

A oni koji žele sukobe i graðanski rat meðu Bošnjacima
Sandžaka treba da znaju da:

Sandžak nikada i niko nije mogao poraziti, pa neće moći
ni grupica ljudi kojima se čini da imaju moćne pomagače. Jer jednostavno ideja
Sandžaka i naš bajrak su neuništivi.

Abdullah Džemilefendić