San koji se obistinio

U mom snu naši velikani nisu bili podijeljeni. Bili su u jednom safu. A šta je saf? Saf je mjesto gdje se ramena poravnaju, gdje razlike ostaju iza nas, gdje čovjek stoji uz čovjeka pred istim Gospodarom.

Dragi čitatelji, želim s vama podijeliti san jedne osobe koja je osjetila potrebu da ga prenese drugima, jer je duboko ostao urezan u njenom srcu.

– Prije nekoliko dana usnila sam prizor koji nisam mogla tek tako zaboraviti.

U snu sam vidjela našeg odabranog Allahovog poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i naše velikane – imame, hafize i učene ljude – okupljene zajedno, u jednom safu.

Svi su bili zajedno.

Nije bilo podjela.

Nije bilo udaljenosti.

Stajali su rame uz rame, u jednom safu.

A među njima je bio i naš rahmetli muftija Muamer Zukorlić.

Odjednom sam se našla u džennetskim baščama.

Hodala sam kroz vrtove ispunjene cvijećem, ljepotom i mirom koji se riječima teško može opisati.

Kretala sam se kroz te džennetske bašče, a dženetske hurije su mi pokazivale put.

Vodile su me sve dublje, kroz vrtove i među cvijećem, sve dok me nisu dovele do jednog posebnog mjesta.

Bio je to jedan predivan džennetski vrt, ispunjen cvijećem.

A onda su mi pokazale mjesto na kojem je naš rahmetli Muftija ostavio jedno pismo.

Stajala sam pred tim mjestom i gledala u pismo.

Nisam tada znala šta ono znači.

Nisam mogla znati da će samo za neko kratko vrijeme ono što sam vidjela u snu dobiti svoju potvrdu na javi.

Jer to pismo bilo je pismo o vraćanju jedinstva Islamske zajednice.

A onda se dogodilo nešto što me ostavilo bez riječi.

Samo nekoliko mjeseci nakon tog sna, objavljena je vijest o pomirenju.

U tom trenutku sam se vratila mislima u svoj san.

Ponovo sam vidjela isti prizor.

I ono što sam tada gledala zatvorenih očiju, sada sam gledala otvorenih.

Ne mogu znati kakva je stvarna priroda mog sna.

Ne mogu tvrditi šta on znači.

Ali mogu reći šta je u meni ostavio.

Ostavio mi je poruku.

Poruku o zajedništvu.

O pomirenju.

O tome šta se događa kada se ljudi odluče približiti jedni drugima umjesto da ostanu udaljeni.

U mom snu naši velikani nisu bili podijeljeni.

Bili su u jednom safu.

A šta je saf?

Saf je mjesto gdje se ramena poravnaju.

Gdje razlike ostaju iza nas.

Gdje čovjek stoji uz čovjeka pred istim Gospodarom.

Možda nam upravo zato ova slika toliko govori.

Jer možemo imati različita mišljenja, različite puteve i različite poglede, ali ono što nas spaja ne smije biti manje od onoga što nas razdvaja.

Ne moramo jedni druge pobijediti.

Moramo naučiti jedni druge sačuvati.

Ne moramo izbrisati ono što je bilo.

Ali možemo odlučiti da ono što je bilo neće određivati ono što će biti.

Jer najveća pobjeda nije kada pobijedimo brata.

Najveća pobjeda je kada sačuvamo bratsku ljubav i onda kada je teško.

I možda je upravo to amanet koji nam ostaje.

Da našoj djeci ne ostavimo podjele koje nisu birala.

Da im ostavimo vjeru, znanje, ljubav i zajedništvo.

Da jednog dana mogu stati u isti saf bez pitanja:

„Ko je čiji?“

Nego samo sa mišlju:

„Mi smo Allahovi.“

Zato ne želim da ovaj san ostane samo priča o nečemu što se obistinilo.

Želim da ostane podsjetnik svima nama.

Ako su se nakon toliko godina mogla otvoriti vrata pomirenja, onda nijedno srce ne treba biti zatvoreno zauvijek.

Neka se pruži ruka.

Neka se oprosti.

Neka se ono što nas spaja stavi ispred onoga što nas razdvaja.

Jer na kraju neće biti najvažnije ko je bio u pravu.

Bit će važno ko je imao snage da pomiri, ko je imao širine da oprosti i ko je imao ljubavi da sačuva Zajednicu.

I zato želim da slika iz mog sna ostane u našim srcima:

Naši velikani – zajedno.

Jedan saf.

Jedna kibla.

Jedna vjera.

Jedan Gospodar.

A negdje u džennetskoj bašči, među cvijećem, ostavljeno pismo koje nas podsjeća na ono što možda predugo zaboravljamo:

Da je zajedništvo veće od naših razlika.

Da je oprost jači od podjele.

I da je ljubav prema Allahu i Njegovom poslaniku, Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, ono što nas treba ponovo spojiti.

A nama ostaje da čuvamo ono što je spojeno.

Da budemo generacija koja ne ostavlja zidove iza sebe, nego mostove.

Amin.

Glas islama 371, R: Lična iskustva, A: Amra Hodžić