Hadžija za pola hektara

Industrijska zona na Gornjoj Pešteri. Zvuči primamljivo i interesantno,
da li i istinito, vrijeme će pokazati. Zasigurno je istina da njen
kamen temeljac nije postavio turski predsjednik gospodin Abdulah Gul.
Izgleda da to nije ni planirao, a kamoli da to bude dio njegovog
protokola posjete Srbiji. Da li ga je spriječilo “loše zdravstveno
stanje” ili pak nije ni planirao dolaziti – ostaje tajna, ali  ne baš
svima.

No, fakat je da je svečani doček bio pripremljen i da je sve bilo spremno da na Pešteri kamen temeljac “izmišljenoj zoni” postavi predsjednik Gul, predsjednik Srbije Boris Tadić i predsjednik SDA Sulejman Ugljanin, naravno uz prisustvo  “dežurnih ahmedija”. Tako se pričalo od strane tutinskih opštinskih organa i pripreme su vršene opsežno. Za tu priliku su čak pripremili i transparente sa natpisima “Suljo i Gul”, “Turska – naša matica” i sl. Ovi i slični transparenti tajno su čuvani u kućama, još jednom izigranih i prevarenih Pešteraca, koji su se ponovo ponadali da će se njihov san o blagostanju ostvariti i njihova teška prošlost, praćena prebijanjem i maltretiranjem, zaboraviti. Sada nema više prebijanja, bar ne fizičkog. Sad Pešterce prebijaju perući im mozak lažima, prevarama, obmanama. Sve je isto, ili još gore. Isti subjekti, isti objekti, samo je “batina“ drugačija, mnogo bolnija i mnogo opasnija. Ta batina se zove laž, obmana i izdaja!
Iza priče o “Industrijskoj zoni”, sada je već potpuno jasno, stoje interesi pojedinaca koji očito imaju zadatak da ovaj napaćeni bošnjački narod intelektualno upropaste i duhovno osakate. Izdajice to “vješto” kriju, a zaboravljaju da Uzvišeni Allah sve vidi i sve objelodanjuje. Priča o dogaðaju stoljeća za Tutin i Pešter, o zapošljavanju 10.000 ljudi, postala je smiješna i nestvarna i samim Peštercima koji su vjerovali u to “bolje sutra”. Pozadina ove “odiseje” je potpuno jasna. Cilj ministra bez stolice i bivšeg tutinskog glavnog imama bio je da dovedu turskog Predsjednika na njihov teren, gdje će u odorama i sa zaprljanim ahmedijama, od izdaje i laži, pokazati da Turska kao vjerskog poglavara u Srbiji priznaje izdajnika u liku bivšeg hodže, ne bi li narodu zamutili i ono malo što im je ostalo jasno u pokušaju razbijanja Islamske zajednice. Izdajice zaboravljaju da naš narod posjeduje prirodnu bistrinu uma, te da nikada neće poći za izdajicama i poniznim slugama beogradskog režima.  
Još ako bi se te srijede, kada je kamen temeljac trebalo postaviti, mogla klanjati džuma namaz u džamiji u Ljeskovi, koju bi naravno predvodio bivši pisac hamajlija, to bi bio šlag na torti. Srijeda je u Ljeskovi pijačni dan i u posljednjim pripremama za doček Gula ministar bez stolice je, par nedjelja prije, takoðe u srijedu, obilazio Pešter. ”Posjetu Pešteri ministar je završio klanjajući džumu u Ljeskovi”, glasila je udarna vijest na lokalnoj TVT – tutinskoj televiziji. Na pitanje da li je to samo lapsus urednika ove munafik televizije, ili su izdajnici za hatar  “predsjednika” SDA spremni i takvu novinu u vjeru unijeti, mogli smo naći odgovor jedino da je do tog famoznog kamena temeljca došlo. Ovako će taj odgovor ostati nepoznat, bar do druge prigodne prilike. Allahovom voljom opet im se objelodanjuju prevare i potvrðuje stara izreka: “U laži su kratke noge.”
Onomad se jedan od lokalnih tajkuna u društvu pohvali kako je dobio 3,5 hektara zemlje do same Industrijske zone, za samo 14.000 eura. Jedan od njihovih pouzdanih “pristalica”, prisutan u društvu, začuðeno upita kako je to uspio, te dobi odgovor: “Uplatio sam hadž  za 7 ”hadžija”“,  te pun zadovoljstva, ponosan na samog sebe, dodade: “Poslao sam najveći broj ljudi na hadž.” Na pitanje: ”Pa zar ih ima još što su plaćali ljudima odlazak na hadžiluk”, odgovori: “Pa naravno, neki su platili za trojicu, neki za petoro, a ja za 7.” Uz vrlo prostu matematiku – “hadžija” za pola hektara.
Pa zar im i temelji vjere služe za trgovinu i ostvarivanje njihovih prljavih interesa. Pa zar su oni vodiči takvih “hadžija”? Zar ima ljudi koji na tako bolestan način  žele otići Allahu dž.š. u goste i biti hadžije? I u nedogled se nameću ovakva pitanja, na koja se iz dana u dan dobijaju odgovori, vjerniku nezamislivi i nemogući. Vjerniku da, ali otpadnicima i izdajicama očigledno ne.  
Jedan od glavnih organizatora svih tih prevara je čovjek sa nadimkom Legija, kako ga zovu po Ljeskovi, kojeg niko u selu ne može dobiti na kartama jer je u tome profesionalac. Usavršio su u kockanju. O njemu najbolje govori njegov nadimak.  Ramazan je za njega praznik jer kući ponese najviše iskockanih čokolada i boksova cigareta. Znaju ga svi i kao glavnog dobavljača kurbana za izdajnike. On je “'odža” koji ne klanja džumu i ostavlja džamiju u Ljeskovi petkom bez imama, a sve zarad “opšeg dobra”,  tj. odlaska petkom na pijacu u Kraljevo gdje od siromašnih pojedinaca otkupljuje krive, sakate, stare, pa i bolesne krave po 200-300 eura, a prodaje ih na ime kurbana po 500-600 eura svojim “pajtašima” u kvazi-vjerskoj zajednici. Zasigurno najodaniji poslušnik svom šefu i najbeskrupulozniji igrač i “odža” na Gornjoj Pešteri. Da apsurd bude veći, veliki dio kurbanskog mesa koji “dijele” vjernicima, skrajnjuju i suše u privatnim sušarama, tako da suhog mesa ima u izobilju za sve “glavešine”. Poneki kilogram stigne i do mentora u Beogradu, ministru “bez fotelje”, poslanicama i predvodnicima “slobodnih parada”, pa zasigurno i do strasnog “ljubitelja mačaka”. Ima toga i za njega i za njegove mačke sa pedigreom koje se hrane isključivo suhim mesom.
O njihovim vjerskim aktivnostima može se pričati naširoko. Kurban bajram u “Dalas-dirar” džamiji predvodio je zbog odsustva “njihovog daije” sa obala Ribarićkog jezera, bivši sekretar Tutinskog medžlisa. “Začudo”, ni na Bajramu se nije snašao. Da je i to bar uspio valjano uraditi bili bi zadovoljni njihovi izmanipulisani džematlije. No, u vrijeme bajram namaza on poziva džematlije da se usafe jer je vrijeme da klanjaju dženazu… Kako i ne bi pogriješio, jadnik, kad je baš on na čelu njihovog pogrebnog društva. Što bi rekli, profesionalno se izdeformisao. Ukopavanje mejtova je njegova opsesija, kao i otimanje dženaza po političkoj, rodbinskoj i svakoj mogućoj osnovi, pa je, otkako je njihovoj hajdučkoj družini pristupio “šejh sa obale”, jedino to i mogao obavljati. Kažu upućeni da se pripremao gledajući poznati film o porodici Topalović “Maratonci trče počasni krug”. Ponekad želi sebe izvući iz svoje samoće i nepopularnosti tako što je počeo voditi priredbe dječjeg falš mekteba i biti na tutinskoj televiziji cijelih dva minuta. Njegova želja zasigurno bila je mesdžidu-dirar, ali je i tu ministar bez tronoške morao umiješati prste, te naredio da u njoj imam mora biti sufijski “šejh”, izdajica Islamske zajednice, njihov džoker, “kec iz rukava”, koji svoje licemjerje krije i tako što imamsku kapicu sa glave ne skida ni kada spava.
A svjesni su i sami, jadnici, da propadaju i da ih mentori napuštaju zato što i oni sa njima zajedno idu u propast. Svjesni su i svojih (ne)djela, ali nazad ne smiju, ne da OZNA. Ne smiju od njihovih gazda iz Beograda na čelu sa “ministrom bez fotelje”. Kakvi ministri, takvo im i stanje. Kakvi im rukavi takvi im i kečevi, a takve im i životne partije, pune kocke, prevara i laži.
Omer-ef. Ðondić