Znakovi pored puta

Ko skriva spomenike islamske kulture?

Novi Pazar, grad koji vjekovima egzistira u dolini rijeke Raške, na
obroncima planina Rogozne i Golije i u podnožju Pešterske visoravni,
tokom svih godina svog postojanja bio je stjecište i most gdje su se
susretale različite vjere, kulture, narodi i običaji. Okrenut i prema
istoku i prema zapadu, ovaj grad je bio raskrsnica puteva koji su
vodili od Bosne i Dubrovnika, preko Skoplja, do Soluna i Istanbula.

Svi ljudi koji su u njega došli i koji su kroz njega prošli, ostavili su svoj trag kao mali kamenčić u  beskrajnom istorijskom mozaiku.
Prije dolaska Turaka na ove prostore postojala su naselja, manja i veća, koja su naseljavali kršćani. Arheološki lokaliteti i iskopine tih naselja i danas se nalaze u okolini grada. Arheolozi se ne mogu dogovoriti da li je najveće naselje bilo na Pazarištu, ili je bilo na lokalitetu Podbijelje – Krivača, gdje se danas nalazi Industrijska zona grada, ali je činjenica da iz tog perioda potiču vjerski objekti Manastir Sopoćani, Manastir Ðurðevi stupovi i Petrova crkva, objekti koji su u tom vremenu služili za obavljanje vjerskih obreda kršćanskog stanovništva.
Dolaskom Turaka i utemeljenjem grada Novog Pazara od strane Gazi Isa-bega 1461. godine, izgradnjom džamije i mekteba na lokalitetu današnjeg Fakulteta za islamske studije, izgradnjom hamama, hanova, bezistana, vodovoda, dućana i svega onoga što je bilo potrebno da bi jedan grad u petnaestom vijeku živio, promijenio se izgled i arhitektura ove pitome doline.
Turska država je organizaciono-administrativno bila podijeljena, izmeðu ostalog, i na sandžake. Jedan od tih sandžaka jeste i Novopazarski sandžak u kome su Bošnjaci muslimani i Srbi kršćani živjeli, i još uvijek žive, uz meðusobno uvažavanje, toleranciju i poštovanje različitosti. To poštovanje i suživot datira još iz perioda osnivanja grada u 15. vijeku. Svako je imao svoju vjeru, svoje običaje, svoju kulturnu i obrazovnu autonomnost, ali to nije smetalo da se uspostave i odnjeguju dobri meðuljudski, prijateljski i komšijski odnosi.
Za preko pet stotina godina vladavine na ovim prostorima muslimani su pomogli kršćanima da obnove i sačuvaju sve najzanačajnije objekte kršćanske kulture i religije. Sopoćani, Ðurðevi stupovi, Petrova crkva i danas stoje kao svjedoci vremena, kulture i arhitekture jednog od naroda koji živi na tlu Sandžaka.
Ali nisu samo obnavljali tuðu, već su muslimani izgraðivali i svoju arhitekturu. Veleljepne džamije sa kupolama i vitkim minaretima koja paraju nebo, stara Novopazarska banja, Isa-begov hamam, bezistani i hanovi, karavan-saraji, tvrðava sa tri bedema i Kulom motriljom, specifične kuće pokrivene ćeremidom i sreðene bašče oko njih, kaldrmisane ulice kroz koje su vijugale brazde sa čistom vodom, mahale sa uskim sokacima i zbijenim kućama koje su odisale prisnošću i povezanošću meðu komšijama, jesu do tada neviðen arhitektonski stil na ovim prostorima. Novi Pazar je rastao i razvijao se, pa je prema nekim istoričarima u jednom trenutku bio veći i ljepši i od Londona i od Pariza.
A onda su došli ratovi i bune. Prvo Balkanski, pa onda oni veliki Svjetski, koji su se paradoksalno, uvijek vodili u ime mira.
U svim tim ratovima uvijek je stradao poneki dio arhitekture grada, a njegova ljepota se krnjila. Ali grad je uvijek najviše stradao u takozvanom miru. Gradom i cijelom regijom sa državnog nivoa vladali su razni vladari, od monarha preko „najvećeg sina svih naroda“ i „balkanskog kasapina“ pa do današnjih „demokrata“. Svima njima kao da je u opisu radnog mjesta i postavljenih ciljeva i zadataka bila jedna jedina misao – upropastiti i uništiti islamsku arhitekturu i kulturu.
Komunisti su u ostvarenju ovog cilja otišli najdalje. Bukvalno su srušili 80% objekata u centru grada, promijenili mu izgled i upropastili ga ružnim zgradama od betona, ponosom socijalističke arhitekture, kojima ne priliči da budu u centru grada i koje ga samo ruže. Umjesto da očuvaju autentičnost Tijesne čaršije, da je restauriraju i obnove, a da predviðene zgrade zidaju na periferijskim livadama, komunistički arhitekte su samo rušili, otimali vakufsko i zatirali svaki trag islamske arhitekture. Sarajevo se danas ponosi Baš-čaršijom i hiljade turista je posjete svake godine, a Novopazarska čaršija je bila slične ljepote.
U tom svom pomahnitalom rušilačkom pohodu nisu se libili da ruše i džamije, pa stariji Novopazarci govore o nekoliko srušenih, a najupečatljivija je velika Kolo džamija. Ono što nisu stigli da poruše ostavili su da pod naletom zuba vremena propada i samo se uruši, a svaki pokušaj lokalnog stanovništva da spasi što se spasti može bio je sprječavan zabranama i pravnim rješenjima svakojakih „zavoda za zaštitu spomenika kulture“. Jedan od takvih primjera je i Isa-begov hamam u centru grada o kome niko godinama nije vodio računa, a Pazarci su nemoćno posmatrali kako propada.
Ali opet je i pored masovnog rušenja ostalo dosta objekata koji svjedoče da muslimani na ovim prostorima žive dugi niz godina. Altun-Alem džamija, Lejlek džamija, Amir-agin han, Tvrðava, Kula motrilja, Stara banja…
I dolazimo u vrijeme današnje, kada su u Srbiji na vlasti „demokrate“. Putnik namjernik koji dolazi u Novi Pazar, turista, strani ili domaći, iz kog god pravca da ulazi u Novi Pazar, pored puta će moći da vidi samo znakove i putokaze za Sopoćane, Ðurðeve stupove i Petrovu crkvu, kao da u ovom gradu ne postoji nijedan drugi objekat i spomenik kulture. Kao da ovdje ne živi niko do Srbi. Bošnjaka kao da nema. Niti jednog putokaza za Gazi Isa-begovu medresu, Fakultet za islamske studije, Altun-Alem ili Lejlek džamiju, dvije najpoznatije, a o drugim džamijama i ustanovama da i ne govorimo, a u samom gradu ih ima preko 30.
Sopoćani, Ðurðevi stupovi i Petrova crkva jesu kulturno i istorijsko naslijeðe ovoga grada i treba da su označeni, ali oni su samo jedan dio tog nasljeða. Drugi, znatno veći dio kulture i istorije Novog Pazara čine objekti koji su nepravedno izostavljeni sa putokaza i nisu označeni. Zbog čega je to tako? Zašto se i na ovom polju vrši diskriminacija? Radi li to neko smišljeno i namjerno, ili se samo poštuje diskriminatorski Ustav Republike Srbije, donešen od strane „demokrata“, koji Srbiju definiše kao državu srpskog naroda i ostalih graðana, pa „ostali“ nemaju prava da se čuju i vide? Jesu li „ostali“ dobri jedino kada ćute i ne traže prava koja im pripadaju? Pitanja je mnogo, a odgovora niotkud.
Islamska zajednica u Srbiji, jedina institucija koja se bori da se čuje glas obespravljenih i diskriminisanih Bošnjaka, koji potpadaju pod ustavnu kategoriju „ostali“, više puta je slala nadležnim institucijama i organima dopise i zahtjeve da se ova nepravda ispravi, da spomenici islamske kulture i arhitekture dobiju ravnopravan tretman i da se prekine sa ovim diskriminatorskim odnosom. Kakav odgovor od nadležnih je dobijen mogu na ulazu u grad iz svih pravaca pročitati svi putnici koji u Novi Pazar dolaze ili koji kroz njega prolaze.

Nermin Gicić