Svjetlo vjere čuva identitet

Velika sala Mešihata IZ-e u Srbiji bila je premala da primi sve
vjernike koji su prve večeri Kurban bajrama željeli da prisustvuju
tradicionalnom bajramskom prijemu koji glavni muftija Muamer-ef.
Zukorlić prireðuje svakog Bajrama u prostorijama Islamske zajednice.

Na prijemu su bili svi, od djece, omladine i penzionera, pa do istaknutih javnih političkih, naučnih i kulturnih radnika. Bilo je musafira iz svih krajeva Sandžaka, od Plava i Gusinja do Priboja i Prijepolja. Svi su na licima imali iskren osmjeh i izraz zadovoljstva što nas je Gospodar nebesa i Zemlje počastio Bajramom i drugim blagodatima. Cjelokupna atmosfera bila je opuštena i svečana, pa je i obraćanje prisutnim vjernicima, domaćina prijema, Glavnog muftije, proteklo u istom raspoloženju, svečano i opušteno, ali sa jasnim porukama i emanetima koje muslimani treba da ponesu kako bi im se popravilo stanje i život.
Nakon što je hafiz Irfan Malić proučio odlomak iz Kur'ana, Glavni muftija se obratio prisutnim vjernicima, uz zahvalu Allahu dž.š. na svim blagodatima kojima je počastio ummet:
„Samo ono što Allah dž.š. odredi i označi kao važno jeste važno. Uzmite bilo koji drugi oblik veselja ili svečanosti koje čovjek možda ima jednom u desetak godina, ma koliko da je radostan, ma koliko povod bio porodično ili individualno veličanstven, ali nekako sve što mu se dešava u toj radosti ima i svoju tegobnu stranu. Zamislite sada kada biste bili obavezni da privatno dva puta godišnje priredite svadbu, sunet ili neke od svečanosti koje obično naši ljudi imaju. Zamislite kako bi to predstavljalo opterećenje za ljude. I kada bi postojao takav propis, uslovno rečeno, niko to ne bi doživio kao radost, već kao teret. Tom logikom bi trebalo da se i Bajram dočeka, ako ne sa osjećajem tereta, ono da barem čovjek pomisli: ”Pa dobro, svake godine Bajram.” I to ne jedan, nego dva. I to kad pogledaš, Bajram na isti način. Muškarci ustaju prije sabaha, idu u džamiju. Klanja se sabah na isti način kao što se klanja 14 stoljeća. Izmeðu sabaha i bajram namaza skoro identično svakog puta. Bajram namaz na isti način – dva rekata, jednostavna, hutba. Na isti način se 14 stoljeća bajramimo, čestitamo Bajram, mubareklišemo Bajram. Ako ništa, stvari koje se ponavljaju, odjeću ako ponavljate, sredstva koja koristite u prijevozu, prostor za stanovanje, ako vam je fasada uvijek ista – dosadi. Ali vidite, taj ”Bajram mubarek olsun” to ”Allah razi olsun”, taj bajramski sabah, taj bajramski namaz, ta bajramska hutba, ta bajramska košulja, taj bajramski detalj, ta bajramska čistoća, taj bajramski miris – nikada da dosadi. I svaki put iznova svježe i taze. Pa zar to samo po sebi nije dokaz koja je razlika izmeðu onoga što je ljudsko, izmeðu onoga što ljudi proglase važnim, izglasaju negdje pa kažu: ”E sad je to taj datum.” Upravo je to dokaz kako sve ono što je Allahovo jeste vječito. Nikako ne može da bude izvan trenda. Ne može nikako da dosadi.

Radost Bajrama ne može      da se kupi

Ja znam svaki put, kada hoćete ovdje da doðete, pitate se da li će biti napolju ili unutra. Ako bude napolju – bit će hladno, ako bude unutra – bit će toplo. Ali ne vidim da je iko odustao da ne doðe. Šta je posebno, šta jeste izuzetno? Izuzetno je čehre koje vas ovdje dočekuje, izuzetno je ono što ne može da se kupi. Izmeðu Bajrama i svih tih skoro 360 dana mi trčimo da zaradimo nešto novca, da obezbijedimo za porodicu zalogaj hljeba, da obezbijedimo neki bar promil boljeg standarda. Sve to očekujući da će nam biti ljepše. Naravno, neka, ni to nije zabranjeno, samo neka je na halal i pravi i pošten način. I onda kada se zaradi učini se da može puno štošta da se kupi. Da, novcem se puno štošta kupuje, novac je materija i kupuju se materijalne vrijednosti. Ali postoji nešto što ne može da se kupi. Radost Bajrama ne može da se kupi. Mi smo različiti u mnogim našim osobenostima. Neko je čak više u vjeri, neko je manje. Neko više ima prakse u vjeri, neko manje. Neko bolje shvata, neko manje. Neko jednostrano, neko cjelovito. Ali ja ne znam da li postoji neko ko ima samo naslov od svog islamskog identiteta da kaže: ”Ja nemam ništa sa Bajramom.” Ne postoji. Mislite li da je za to neko zaslužan na Zemlji. Ne. Možemo biti zaslužni za razne stvari, ali za tu nije zaslužan niko. To je ta nevidljiva kiša energije koja pada kroz milost Allaha dž.š., pa se ona prosto razlijeva po našim srcima i to je ono što ne može ničim da se zaustavi.

„Glas islama“ je važan             i više se čita  

Znate, kada napravite jake materijalne mehanizme, bilo organizacione ili neke druge, političke, prosvjetne, privredne, kulturne i tako dalje, to jesu važni punktovi moći koji će vas na neki način zaštititi. To je kao kad imate grad koji je ograðen bedemom. Kao nekada srednjevjekovni gradovi. Meðutim, to je isto tako neka vrsta definicije mete za napadanje. I onda se tačno to napada. Evo, to smo mi iskusili. I onda neke stvari koje postignete oni koji ih napadaju mogu i da ih okrune. Desi se, okrune vam Islamsku zajednicu, ukradu vam nekoliko džamija, oduzmu vam stipendije studentima, pa ih onda, kao, vrate, pa vam oduzmu dotaciju ”Glasu islama” zato što, kažu, nismo dovoljno vjerski. Oni procjenjuju koliko smo mi vjerski, pa sad nismo dovoljno vjerski. Bez obzira što se zovemo ”Glas islama” i što puno govorimo o islamu, ali nismo dovoljno vjerski. To je drugo objašnjenje zašto su ukinuli dotaciju jedinom vjerskom glasilu muslimana. A prvo objašnjenje je ono iz 19. vijeka. Zato što se u tim novinama, kažu, vrijeðaju politički autoriteti države. Šta oni mogu da nam ukinu? Samo ono što nam daju. Ono što nam ne daju ne mogu ni da nam ukinu. Velika sreća je što mi naš razvoj, cjelokupan, nismo bazirali na tome šta će oni dati. Znači, ako su davali tih 10.000 eura godišnje za te novine, mi to nismo odbili, zato što nam oni ne daju njihovo, nego naše. Jer kada bi trebalo pravo, šta su dužni da nam daju, e Boga mi bi se nadavali. Ako daju mi uzmemo, ako ne daju, naravno, mi ćemo dići glas da kažemo da nam se prava krše. Ali nećemo odustati od naših programa i naših ciljeva. Naš cjelokupni program je baziran na sopstvenim snagama. Ma koliko one bile ograničene i skromne. Oni su počeli davati tu dotaciju prije dvije godine. Kako je izlazio ”Glas islama” deset godina prije toga? Pa, bez njih. E, isto kako je izlazio bez njih sada će samo još jače da izlazi. Ja lično mislim da postoji duhovna strana svakog dogaðaja. Materijalna je da je to 10.000 manje, a duhovna je da oni na ovaj način govore koliko je ”Glas islama” važan. Jer mi muslimani ne znamo koliko nam je nešto važno dok nam oni to ne napadnu. E tek kada nam ga napadnu, mi onda znamo – ovo je važno čim ga oni napadaju. I sad se, naravno, ”Glas islama” više čita, i morat će tiraž da mu se povećava, jer smo mi svi saznali da je ”Glas islama” važan zato što te silne vlastodršce boli kad ih ujede istina iz ”Glasa islama”. Ustvari, oni su time afirmisali našu novinu i ona će, ako Bog da, da služi još značajnije svojoj svrsi.
Naveo sam te primjere kako se ukida nešto što je materijalne prirode. To može i da se ukine, ali šta ne može? Ne može da nam se oduzme ovo što ne dolazi preko njihovih budžeta, što ne dolazi preko njihovih računa, zašta ne trebaju odluke Vlade i Ministarstva, zašta ne glasa ljudski faktor, nego je Allah dž.š. rekao: ”Imate dva Bajrama, imate radost u tim Bajramima”, i naravno da nam je lijepo vrijeme obično prvi dan Bajrama i uživamo gotovo kao da imamo milijarde. Tu radost iz srca ne može niko da nam iščupa. I onda je to srž naše institucije i našeg identiteta. Ja često govorim o tome izražavajući divljenje našem narodu posljednjih stotinu godina kako je uspio da očuva svoj identitet. To treba da ističemo stalno radi sopstvenog samopoštovanja. Ali nemojmo da se zanosimo da je to neko čudotvorstvo. Ne. Stvari su savršeno jasne. Vi izanalizirajte Sandžak i šta ćete vidjeti? Tamo gdje je svjetiljka vjere bila jača svi ostali aspekti identiteta su očuvani. Samo proðite crnogorsku granicu i šta ćete da vidite? Ne smije niko da pomene ime Sandžak da mu daš šta god hoćeš na svijetu. A meni su juče pustili neki snimak jedne guslačke crnogorske stare pjesme u kojoj se opjevava Pavle Ðurišić: ”Mlad majore Pavle Ðurišiću, komandante Crne Gore i Sandžaka.” Četnička guslačka pjesma davno snimljena i u njoj se priznaje Sandžak. Vrlo jasno, bez dvojbe. Ali šta se dešava, deset godina torture, asimilacije, raznih oblika ispiranja mozga gotovo ne pominje više niko. Da je postojao neko i u južnom dijelu Sandžaka ko stalno govori ”Sandžak”, oni ”Ne Sandžak”, a on ”Sandžak” – ostade Sandžak, ima ga. Ali čim nema niko da kaže ”Sandžak” – nema ga. E, to se tako dešava. I zato znam, ponekad, kada podignemo glas protiv nečega neki nas ne razumiju i kažu: ”Pa dobro, nije to tako važno.”
Evo podsjetit ću vas, prije nekoliko godina, znate kad smo podigli glas protiv Ustava Republike Srbije, odnosno one preambule Ustava u kojoj se država definiše kao država srpskog naroda i ostalih graðana. Naravno, neki su razumjeli dubinu te poruke, neki nisu. A dobro znate ko je poturio leða da falsifikuje referendum u Sandžaku, proglašavajući najveći stepen podrške tom Ustavu, a vi znate da te podrške nije bilo. Ali hoću da podsjetim, ne valja zaboravljati. Meðutim, neko je mogao da kaže: ”Ma dobro ljudi, nije važno šta piše u tom Ustavu, bitno je kakva će biti naša prava.” Potcjenjujući kuda to stremi, kuda to ide. Evo kuda ide. To, braćo i sestre, ide vrlo jasnim ciljevima asimilacije i ukidanja identiteta svih nesrpskih naroda.  
Najsvježiji primjer je vama koji ste dobili nove pasoše. Tamo vam piše ”državljanstvo srpsko”. Jezički neispravno. Jer pridjev ”srpski” ili ”srpsko” se izvodi ili od ”Srbi”, što je množina od Srbin, pa je onda prisvojni pridjev ”srpsko” ili ”srpski”, ili od imenice ”srpska”. Kada bi se Srbija zvala ”Srpska”, onda bi logično bilo da državljanstvo bude srpsko. A pošto se ne zove Srpska jezički je neispravno da se državljanstvo zove srpsko. Nego može da se kaže ”državljanstvo Srbije” u genitivnoj relaciji ili ”srbijansko” ako hoće da se upotrijebi pridjev. Čak se krše i jezička pravila da bi program asimilacije bio uspješniji. I opet neko može da kaže: ”Pa šta?” Pa ništa. Onaj ko ne zna i kome nije važno, njemu je ništa. Ali onaj ko zna – zna šta to znači. Asimilacija se ne dešava da vas neko ovako skupi i kaže: ”Od sada vi niste Bošnjaci, sad ste vi nešto drugo.” To se tako ne radi. Znači, ne može na taj način da se promijeni identitet. Nego se to radi sredstvima neprimjetne sugestije, pa se ti onda navikavaš na to. I onda ti čitaš ”srpsko, srpsko, srpsko” i tebi to postane normalno. I naravno da ti je sljedeći korak da budeš ”Srbin muslimanske vjere”. Pogotovo ako bi, ne daj Bože, imao neku Islamsku zajednicu da to blagosilja, stvar ti je savršeno jasna. Ovo je jedna istina i nezgodna je kada se javno kaže. Kada se ćuti ona nagriza i ako hoćete da zaustavite ove lopovske projekte, onda upalite svjetlo. Ovo se svjetlo ne pali na prekidaču, nego se pali jasnim i glasnim iznošenjem istine. Naravno, bez potrebe za grčom. I ovo nije nikakav naš vapaj. Jer samim tim što mi ovo govorimo znači da fora nije prošla. Prema tome – gotovo je, moraju tražiti neku novu foru. Ova je propala. Naravno da ćemo mi pokrenuti razne mehanizme da se tome suprotstavimo. Ali da bi se suprotstavili prvi korak je svijest. To je ovo što govorimo, da tačno znaš šta je otrov šta je med. I da ne uzimaš otrov nego med. Da znaš šta je to što koristi, a šta škodi našem identitetu. To je prvi korak. Sljedeći korak je organizovanost. Samo organizovan narod ima pravo na dostojanstven opstanak. Ima pravo da bude subjekat, a ne objekat. A to znači da se ne može bez tebe nešto riješiti. E vidite li da smo mi u situaciji da se sve bez nas rješava. Bio si narod, sada si manjina. Apsolutno dvojni standardi. Doðe predsjednik tvorevine koju zovu Republika Srpska u Beograd i na televiziji otvoreno priča da je protiv Bosne, da bi je ukinuo, i to je sasvim normalno u ovoj državi. Mi ovdje kažemo: ”Hoćemo da budemo povezani sa Rijasetom IZ-e u Bosni i Hercegovini”, brda se sručila na nas kako smo mi neprijatelji ove države samo zato što hoćemo da smo povezani. Predsjednik države ode u Crnu Goru i tamo mu kažu da su u Crnoj Gori Srbi manjina, po istom pravilu, a on kaže: ”Ne mogu da zamislim da Srbi u Crnoj Gori budu manjina.” Ali jako dobro može da zamisli da Bošnjaci u Srbiji budu manjina. Naravno da će mnogo bolje da zamisli ako mi ovo ne govorimo. A kada mi ovo govorimo morat će dva-tri puta da razmisli, pa da ovo zamisli. 
Najjača snaga je naša svijest i javno izgovorena riječ koja će se pretvoriti u mehanizam i organizam. Naravno, oni su usvajali Ustav, dobijali ovdje blagoslove od koga su dobijali, pravili Bošnjačke nacionalne savjete kako su ih pravili, da to imaju kao sredstvo protiv Bošnjaka. A recite vi meni šta Bošnjaci imaju od toga? Apsolutno ništa. Je li rečeno da nam je odobren bosanski jezik. Idite u jednu školu i recite gdje se primjenjuje to da naša djeca imaju pravo obrazovati se na bosanskom jeziku. E tako će i biti dok se glas ne podigne. I evo, uskoro će biti raspisani izbori za Bošnjački nacionalni savjet uz bolji kvalitet zakona od onoga prije. I evo vam prilike. Nemojte se zanositi da ćete time ostvariti sva svoja prava. Ali je jako važno da Bošnjački nacionalni savjet bude stvarno bošnjački. I da bude u službi Bošnjaka, ništa drugo. Da bude slika svih Bošnjaka ovakvih kakvi jesmo, i dobrih i loših, i srednjih i manjkavih, i obrazovanih, ali neka bude naša slika. Ali ako će to biti još jedno sredstvo za porobljavanje Bošnjaka, ako mi to dozvolimo kao narod, onda smo mi krivi. Braćo i sestre, pozvani ste. Jako mi je drago da su obje najbrojnije političke partije u Sandžaku, kao i druge manje političke partije, pozvale Bošnjake da se upisuju u taj spisak. I zato je od izuzetne važnosti da se upišete. I da budete uporni da se upišete. Možda nekome neće biti interes, ali se trebate upisati. Pokažite svoju svijest. Pokažite da imamo svijest o vrijednostima koje su iznad trgovine i preživljavanja. To je jako bitan korak da bi se iskoristilo to što se nudi. Ako vam se nudi 40% prava, a vi tražite 100%, nemojte ni onih 40% odbiti, uzmite ih, popnite se za malo, pa tražite nova prava.
Mi imamo velike kvalitete u pojedincima. Mi smo to pokazali kroz Islamsku zajednicu. Znači, treba nam samo šansa. Naravno da nam treba edukacija i svijest. Opet ću podvući kada je počela nervoza. Nervoza je počela kada je zasijao Internacionalni univerzitet, kada smo svake godine po par stotina diplomaca dobijali sa jednom autentičnom domaćom sviješću. To je naravno nekome zasmetalo. Ali očito i sve ovo mora da se proba. Neka se probaju i sve političke opcije, i sve kulturne opcije, i oni koji misle da mogu Islamsku zajednicu porobiti, da je mogu pretvoriti u sopstveni birački i politički mehanizam, neka se sve to isproba. To je prosto sazrijevanje, prolazak kroz rano djetinjstvo, pa malo odraslije, pa tinejdžerstvo. Mi kao nacija zbog svega što nam se dešavalo stotinu godina očito moramo proći kroz taj program. On je jako bolan, on ima sučeljavanja, ali će se stvari dovesti na svoje mjesto i dajte da se rasporedimo. Neka svako pokuša raditi svoj posao. Naš kvalitet neće biti u tome da mi sve ljude uniformišemo, da im kažemo: ”Morate ovako politički misliti, morate ovako kulturno misliti.” Neka svako odluči kako će politički misliti. Ali ako neko misli da mu je jedan kurs oštriji neka kaže: ”Ja mogu”, kao djeca u školi: ”Ja hoću dvojku, neću peticu.” Dobra je i dvojka, jer gore je ponavljati. Ali drži dobru dvojku, probaj za trojku i to je u redu. Ali nemoj onda govoriti da si odličan. Nego reci: ”Mene to ne zanima, ja više volim fizičko nego ove druge predmete” i to je pošteno. Meðutim, nemoj onda osporavati onima što imaju petice da kažeš ”bubatori, grebatori, štreberi, ovi, oni…” Nemojte, nego neka svako sebi bira dozu koju će staviti, političku dozu, kompletnu ostalu. Ali šta je jako važno? Jako je važno da se unutar te lepeze, od dvojke do petice, ne proglašavamo negativcima. Da ne isključujemo jedni druge. Isključuju se oni koji imaju jedinice ili niže. Oni su sami sebe isključili. E zašta se dobija jedinica? Ne dobija se jedinica zato što je neko bio blag u zahtjevu ili zato što neko nije tražio koliko je trebao. Jedinica se dobija samo za izdaju. Jedinica se dobija kada razviješ bošnjački bajrak da te izabere ovaj narod, a poslije toga radiš protiv Bošnjaka. Samo se za to dobija jedinica. Sve drugo uradi koliko možeš, brate moj mili. Sam ćeš leći u svoj kabur, na onaj svijet polagati račune i sve drugo procjenjuj koliko možeš, jer Allah dž.š. nas je stvorio različitim. Naš kvalitet ćemo pokazati u tome da pokušamo napraviti sklad normalne komunikacije meðu nama, da prosto se ne isključujemo, nego kao na auto-putu: ima spora traka, ima malo brža traka i ima najbrža traka. Šta nije dobro? Nije dobro da siječemo jedni drugima trake. Čak ima i ona pomoćna desna na kojoj, kada se pokvariš, možeš malo da staneš, da se popraviš. Znači, da poštujemo taj red i da idemo u istom smjeru. Problem je samo kada se promaši, pa se uðe u suprotan smjer.  
Znate dobro dvije osnovne odrednice Bajrama. To su kurban i hadž, to je žrtva i jedinstvo. I mnogo puta sam se zapitao šta je tajna da te dvije odrednice, koje ne liče jedna na drugu, budu izdvojene za Veliki bajram. One i jesu neki ivičnjaci opstanka za svaki narod. U civilizacijskom smislu to je jedinstvo. Narod koji nema osjećaj za svoje jedinstvo rizikuje svoj opstanak. A moralna dimenzija individualnog karaktera jeste koliko si spreman da žrtvuješ od ličnog za opšte. Upravo su ovo dvije vrhunske lekcije koje su nam potrebne za naš opstanak, za našu borbu i za naš pravac kretanja. Zato je jako važno da ove stvari koje smo prepoznali pričamo onima oko nas, a prije svega našoj djeci. Nemojte u vaspitanju pogriješiti sa vašom djecom. Jako je teško vaspitati djecu, ali nastojte da im one važne stvari utisnete. Probajte da im se umiješate u njihov karakter, u tu konstrukciju. Probajte malo stubove da im ojačate, oni će kasnije fasade, prozore mijenjati, raditi šta hoće na toj svojoj zgradi, ali vi probajte stubove. A stubovi su ovo o čemu govorim. Učite ih da ne budu izdajnici. Da ne budu prevaranti. Da ne budu neljudi. Da ne budu neko ko će činiti zlo. Neka oni sebi doziraju koliko će činiti dobra. Ali nemoj samo da imaju te velike provalije u svom karakteru. I nemojte im dozvoliti da za primjer uzmu one loše koji i danas postoje. U raznim krugovima, čak i političkim, neke stvari koje su bile nezamislive postaju normalne, pa se priča: ”Znaš šta, bogomi, tebe je palo sad da ti budeš na tom mjestu, de ti malo se nakradi, tebi nema bez Beograda spasa.” Vi znate, ja sam saraðivao i sa tim Beogradom, ali ja ne mogadoh da naðem ništa u tom Beogradu bez čega se ne može. Nemoj da mi zamjeri niko. Tražio sam i tražio i ne naðoh ništa. Još sam im neki dan objašnjavao, pitaju: ”Kako je dolje?” Ja kažem: ”Gdje?” Pa kaže: ”Kod vas.” Ja kažem: ”To je gore.” Kaže: ”Kako?” Pa, rekoh: ”Ako znate išta iz geografije rijeke idu od Sandžaka. Ibar ide dolje niz Šumadiju, pa Morava, pa redom tamo. I nikada voda nije išla uzbrdo, ako nećete da nam i to sada napišete u nekom Ustavu, da rijeke idu gore.” Ali mislite li vi da je to slučajno? Ni to nije slučajno, apsolutno ne. Nego je isto to jedan od oblika dresiranja. Oni su gore, a gore su uvijek bolji, a mi smo, kao, dolje. Ja kažem NE, mi smo gore, a pošto smo gore kaže se ”na Sandžaku” a ne ”u Sandžaku”.
Meni kažu: ”Ti se hvataš za sitnice.” Pa kroz sitnice se vrši dresiranje ljudske svijesti. Od svih nacionalnih televizija samo na jednoj postoji u vremenskoj prognozi upisan Novi Pazar. Imate vremensku prognozu od Subotice do Leskovca, Vranja. E, umjesto nas ovdje je Kopaonik. Mi smo Kopaonik, samo da ne bi bilo Novog Pazara. Hoćete li reći da je i to slučajno? Status grada, 130.000 stanovnika, najznačajniji istorijski i kulturni centar cijelog ovog dijela ovdje – nema ga u vremenskoj prognozi. Zašto je vremenska prognoza važna? Pa zato što je gleda mnogo ljudi i ako je Novi Pazar tu, to je znači neki centar. I ulazi u svijest javnosti, ne samo naše, nego i javnosti Srbije. Ulazi u svijest da je to neki važan grad. I naravno da ne znaju da Novi Pazar nije na Kosovu. Kako će da znaju kada je izbrisan. Vi vozite od Kragujevca prema Novom Pazaru i samo na jednom mjestu ima jedna mala tabla gdje piše Novi Pazar. A na svakih nekoliko kilometara piše Raška, Podgoroca, Raška-Kosovska Mitrovica. I šta će reći, slučajno neki tamo taj pogriješio kad je štampao te table. Ja ne mogu da se pomirim sa tim. Ja neću da ćutim. Ko hoće neka ćuti, ja neću. Vjerujte, ne bih ćutao i da nisam muftija, jer kada vidim to ne osjećam se pogoðenim kao javna ličnost nego osjećam da mi je povrijeðena inteligencija. Osjećam da neko misli da smo toliko glupi da će taj trik da proðe. To me najviše boli. I oni te prosto dresiraju, kriju te od svoje javnosti, i od turista i od bilo koga. Jer će neko reći: ”Da svratimo u taj Novi Pazar.” Ne, ne, nema ga, treba ga izbrisati! Kako to drugačije da tumačim? Ili su možda te table odštampane devedesetih, kada su topovi bili na brdima okolo i kada su planirali da nas nema, pa da ne štampaju dvaput. Ja ne znam kako drugačije da zaključim.

Svaki narod je porobljen samo kada prihvati ropstvo

Nekada me pitaju: ”Pa dobro, ima li kakve koristi od ovoga što vi govorite.” Ja kažem: ”Zavisi šta očekuješ.” Ja zaista ne očekujem da će oni poslije svake naše izjave ispravljati stvari. Oni nisu ispravljali ni ono što je bio njihov interes, i tada su radili naopako, a kamoli kada smo mi u pitanju. Nemam ja tu neke velike ambicije. Oni će ispravljati samo ono što budu morali. A morat će onog trenutka kada mi postignemo nacionalno jedinstvo, pa budu stajali u istom safu i Islamska zajednica i sve važne političke partije. Pa kada mi sjednemo i kažemo: ”E ovo mi hoćemo”, pa zajednički potpišemo,  e onda će pitati treba li još. Naravno, zato su nastojali da nas zabave, kako oni kažu, našim halom da mi ne bi to uspjeli. Uspjet ćemo mi to, budite sigurni, ja ne sumnjam. Za istoriju 5, 10, 20, 30 godina ne znači ništa. Ali ja znam još jednu stvar očekujući te konkretne stvari. Svaki narod je porobljen samo kada prihvati ropstvo. Samo tada je porobljen. Vi znate da ima ljudi poput Nelsona Mendele, Gandija, možemo da navodimo tih primjera koliko god hoćete. Na desetine godina u zatvoru i kada ga puste, red bi bio, ne da više nije sposoban za društveni rad, nego bi trebalo da je čovjek nenormalan poslije 20 godina tmuše, da više nije nizašta. To jest, da mu je normalnije da bude rob nego slobodan. Naravno, da se predao to bi tako bilo. Ali se on nije predao nego je iza rešetaka obnavljao svoju svijest o slobodi. I on je znao da ta sloboda stanuje u svijesti i u srcu. Kada je izašao iz zatvora, svi ti koji su ga držali u tim kazamatima su mu pali na koljena. Eto to su primjeri onih koji čak nisu računali na Božju pomoć, nego samo na svoje ideje i ubjeðenja. Ali su i oni ispoštovali zakonitost koju Allah dž.š. ističe u Kur'anu na više mjesta: „I obraduj strpljive.“ Ponavljam, izgubljeno je samo što se halali.
Gledali ste u filmovima, mafija kada nekoga pljačka ona ga prvo opljačka, pa onda ipak donese papir da potpiše. Uzme mu dućan, stan, kuću i onda mu donese papir da potpiše. Zašto traže da potpiše ako su mu uzeli na silu. Oni ipak hoće da se to legalizuje. Jer dok god ne potpišeš, on ti to nije uzeo. Prema tome, u emanet je ovim našim političarima: šta ne možete da izdržite, nemojte potpisivati. Nemojte samo potpisivati. Nema problema, procjenjujete da okolnosti nisu dobre, da ne možete u tom trenutku, da imate političke dogovore, koalicije, relacije, neću da ulazim u to. Ne možete, ali nemojte vikati ”Halal olsun”. Ne može halal olsun, to je haram olsun. To je oteto, za oteto ne može halal olsun. To je glavna stvar, nemojte halaljivati i nemojte potpisivati. A vjerujte, uz ovu svijest koja ide jako uzlazno i oni su pogriješili što su ovo dirali. Njima sada da je vratiti, jer oni su kod nas oživjeli novi slobodarski duh, a oni koji se time bave znaju dobro kuda to ide. To ide jako pozitivnim smjerom podizanja svijesti ljudi i njihovog okretanja u dobrom pravcu. Nema problema, mi ćemo kao u atletici kada trče štafetu: ne treba jedan da trči do kraja, otrči svojih 100 metara i predaj onom drugom. Naravno da je važno da li će ekipa pobijediti, ali je najvažnije da li si ti otrčao kako treba. To je tvoj najvažniji dio posla. Ali dajte uključite svakog čovjeka. Nas je jako malo da bi se odbacivali. Od onog najobičnijeg koji je možda nepismen i misli da je beskoristan. Nema beskoristan. Čovjek u kolicima je koristan. Čovjek za koga mislimo da nema nikakve sposobnosti je koristan. Može reći nešto lijepo, možda može u tišini noći svojim jezikom i svojim iskrenim srcem činiti dovu Svevišnjem. A možda će se njegova dova sa kolica ukabuliti bolje nego naša što hodamo, treniramo i bavimo se sportom. I dajmo svakome njegovo mjesto u društvu. Dajmo i onima za koje mislimo da su loše uradili. Ja sam to jutros na hutbi istakao, a evo ponavljam i sada. Pozivam i ovu našu braću koja su otišla stranputicom. Koja su se na trenutak pogubila, da se vrate svojima. Vuk pojede izdvojeno bravče i zato se ne izdvajajte jer ćete tada stradati. Jedna grupica se izdvojila. Naravno, oni koji su bili autori tog izdvajanja, oni su krivci. Veliki zločinci. Ali njihovi sljedbenici možda i nisu. Vi znate kako je to funkcionisalo. Neko je zavrbovan, interes: ”Dat ćemo ti ovo, dobit ćeš dućan, dobit ćeš plac, proširit ćemo ti malo prema džadi garažu.” Malo ovo, malo ono, imali su ljudi razne slabosti. Drugima je obećavano da je to prava stvar. Njih treba vraćati jer su oni žrtva jedne najobičnije brutalne političke manipulacije. To je čista politička manipulacija gdje se napravio dogovor izmeðu jednog političara u Novom Pazaru i jednog političara u Beogradu, Udba i ostali mehanizmi su im dati da to sprovedu. I to je bio cilj, da se Islamska zajednica prevaspita po njihovim pravilima i da se pretvori u glasačku mašineriju, da onda funkcionišemo samo kao čipčije, kao izvršioci. Jer mnogo je onda lakše bilo izglasavati Ustav sa nama, nego bez nas. Jer onda se ne bi moralo toliko lagati koliko je izašlo, samo kažete u džamijama preko hutbi: ”Izaðite ljudi, dobro je” i oni izaðu. To bi bilo tako. E vidite, tek kada smo istrgli Islamsku zajednicu iz tih kandži, stvari im idu mnogo teže. Kažu, prije tri godine je bio najviši stepen podrške Ustavu u Sandžaku. To je, ljudi, uvreda za dostojanstvo. Pa ko to izaðe, ja nikoga nisam vidio da je izašao. E to je uvreda. Nije to samo prevara, to je uvreda. Zato onaj ko prihvati uvredu zaista nema pravo na dostojanstven ljudski život, uvijek će biti ponižen. Mi to nemamo pravo i naravno da nećemo prihvatiti.“
Na kraju se Glavni muftija zahvalio svim prisutnim vjernicima što su došli na ovaj prijem, mubareklisao Bajram i još jednom podvukao značaj odgoja djece:
„Čuvajte svoju djecu. Ulažite u svoju djecu. Mi u Pazaru volimo da se bavimo raznim investicijama, pošto se ovdje najviše pazari. To je jako dobra osobina što se borimo za zalogaj sami, ne čekamo da nam ga obezbijedi država, ne čekamo da nam obezbijedi neko drugi. Ali nije dobro ako zaboravimo našu djecu. Možete imati najjače i najuspješnije investicije, ali ako izgubite vašu djecu, vjerujte to će vam sve biti jako gorko. Najveća investicija su djeca. A isto tako ako vam ne bude baš išlo u investicijama, ako svoju djecu odgojite pravim odgojem, moralnim, čistim, vjerskim odgojem i ako ih naučite da budu ljudi i ako ih obrazujete da bi bili slobodni ljudi, onda vjerujte, sve druge nedaće ćete zaboraviti. A sve milione ćete zaboraviti ako vam dijete, ne daj Bože, ode u narkomane, narko-dilere, kriminalce, lopove. Zato se posvetite tom emanetu.“
Nakon bajramskog prijema svi prisutni vjernici su krenuli prema renoviranom Gradskom trgu da gledaju tradicionalni bajramski vatromet koji Islamska zajednica organizuje za svaki Kurban bajram.
A na Gradskom trgu, Trgu Gazi Isa-bega, hiljade graðana Novog Pazara, u bajramskoj atmosferi i raspoloženju, uz sreću i radost, propratili su bajramski vatromet.

Nermin Gicić