Ala jezdimo, zemlja se trese

Glas islama/Analize
Pričat ću vam priču o mišu i slonu. Miš, sićušan i mali, sjeo na leða
slona koji je onako jak i silan trčao najbrže što je mogao. Miš se u
trenutku osjeti jakim pa uskliknu: “Ala jezdimo, zemlja se trese.“

Pitat ćete se šta ima ova priča zajedničko sa situacijom u kojoj su se našli sandžački Bošnjaci. Naravno da ima puno zajedničkog i sličnog. Najprije trebamo uporediti miša i slona, njihovu snagu i vrijednost, a onda ih potražiti u političko-vjerskoj situaciji u Sandžaku. Nakon toga odredite ko je miš, a ko je slon. Da li je miš u situaciji iz priče doprinio da se „zemlja trese”? Naravno da nije. Ali je uz malo dovitljivosti i zehru hrabrosti iskoristio snagu slona koji je u najjačem trku izazivao potres zemlje, što je prštala ispod siline njegovih nogu. Miš se osjetio snažnim i vrijednim, u trenutku važnim i ponosnim. Halal mu vjera na dovitljivosti!
Tako i naši političari liče na ovog miša što je sjedio na leðima slona. Oba ministra i njihovih šest poslanika – nijemih poslušnika. Zaista, svi oni zajedno plaho liče na našeg malog „junaka“. Moglo bi se reći da sliče i kopir aparatu. Što Islamska zajednica uradi, oni to ponove za njom kako bi se pred sandžakom javnošću predstavili kao uspješni borci za nacionalnu stvar. Da li im to polazi za rukom ili ne, odlučite sami, cijenjeni čitaoci. Što se mene tiče, mislim da su oni ipak loš kopir aparat, te da njihov plagijat nikada ne može biti ni sličan originalu. Pa nije valjda da ste pomislili da miš može da parira slonu, tj. da ga u potpunosti oponaša i prati. Jeste da može mnogo da nauči, ali da mu bude takmac, to ne može nikako. Tako i naši ministri i poslanici, bez obzira na to što „jezde na leðima slona“ ne mogu prevariti narod i pojesti kajmak. Uvijek je kajmak pripadao onome što ga je meo. Ko ga je meo, taj ga je i jeo.

Nijemi posmatrači ili glasačka mašina

Do sada su ovi naši bili nijemi posmatrači? Zar je njih narod birao da šute i izigravaju glasačku mašinu ili da budu predstavnici naroda u Vladi i Parlamentu? Sjetimo se izjave jednog bošnjačkog poslanika koji je rekao: „Ja sam ovdje predstavnik Parlamenta.“ Da nije tužno, bilo bi smiješno. Pa nije Parlament birao ovog poslanika da bude njegov predstavnik prema narodu, već je narod birao njega da bude narodni predstavnik u Parlamentu. Nije to ništa čudno za „naše“. Našla se vila u čem nije bila! „Našim“ ministrima i njihovim poslušnicima učešće u vlasti je donijelo VIP status, a oni pobješnjeli od meraka. Šala nije diplomatski pasoš, crni audi, šofer, besplatan prelazak na naplatnim rampama auto puta, stan, uz to dobra plata, pa neko mjesto u upravnim odborima velikih kompanija ili sportskih klubova, imunitet koji ih štiti od sitnih mućki, prevara, pa ostale benificije i povlastice. Ko će u takvoj situaciji da se sjeti napaćenog naroda i obespravljenih radnika koji štrajkuju.  Ko će da se sjeti Sandžaka?
Ovi „naši“ bi imali šta da nauče od gosp. Balinta Pastora ili od uvaženog narodnog poslanika Rize Haljimija, koji dostojanstveno, oba na svoj način, bez kompleksa i osjećaja niže vrijednosti, zastupaju interese svog naroda. Dva pomenuta poslanika se ne osvrću puno na to da li će im se zamjeriti predsjednik Tadić, premijer Cvetković ili Parlament kada su u pitanju interesi maðarskog, odnosno albanskog naroda. Oni nisu zamijenili teze kao ovi „naši“.
„Naši“ su najveći spavači. Njih iz dubokog sna probudi samo trk slona od kojeg se zemlja trese. Kada slon progovori o kršenju ljudskih prava i vjerskih sloboda Bošnjaka muslimana u Srbiji, o strukturi zaposlenih u državnim ustanovama i preduzećima koja se finansiraju sa javnog budžeta, o tome što ona nije proporcionalna broju stanovnika, o malom broju Bošnjaka u policiji širom Sandžaka, o nerazvijenoj ekonomiji u našem kraju koji se sistematski uništava i diskriminiše, o lošoj putnoj mreži, nepostojanju pruge do Novog Pazara, nebrizi o vjerskim i kulturnim spomenicima Bošnjaka, o ovome i mnogo čemu drugom, onda se „naši“, posebno ovi što su se skoro odrekli Sandžaka i u nazivu svoje partije, probude da nešto od hajra urade.

Islamska zajednica – bošnjački stožer

Već duži period Islamska zajednica je jedini stožer oko kojeg se okupljaju Bošnjaci jer u njoj vide zaštitu i prepoznaju snagu i volju da im jedino ona može obezbijediti bolje i sigurnije sutra, posebno u nedostatku političke volje i nesposobnosti „naših“ da stanu na braniku zaštite nacionalnog i vjerskog identiteta Bošnjaka muslimana. Tako se Islamska zejednica našla na prvoj liniji odbrane bošnjačkih interesa i može se reći da se dobro snalazi u tome, što je više nego očigledno. Kada Islamska zajednica ukaže na lošu putnu mreži kroz Sandžak, počne asfaltiranje, stidljivo, ali ipak ponešto se radi. Naprimjer, put od Sjenice prema Novoj Varoši. Eto, onomad rekoše hoće i prugu da nam grade kako bi njom „naše“ smeće slali za Srbiju. O tome je govorila Islamska zajednica, o deponiji i ekološkoj katastrofi koju ona proizvodi zato što je smještena na planini koja nadvisuje Novi Pazar i Tutin. Još ponešto se pomjera naprijed, opet zahvaljujući Islamskoj zajednici i njenim naporima. Prije nekoliko dana je objavljeno, samo na sandžačkim medijima, da su „naši“ postigli dogovor sa Ministrom policije o zapošljavanju većeg broja Bošnjaka u ovoj službi. Ova vijest nije objavljena na medijima sa nacionalnom frekvencijom zato što vlast ne želi da se o ovome zna jer se boji reakcije nacionalista i retrogradnih snaga koje ovu državu vraćaju u dvadeseti vijek. A ko zna da li je do dogovora uopšte i došlo?  Nakon ovoga „naši“ se sjetiše, doduše pokasno, da obiðu žene iz Trikotaže „Raška“, koje danima štrajkuju glaðu, i pozovu ih na prekid štrajka i ništa više. Zar nije u njihovoj moći da im isplate ono što su zaradile i zaslužile, ono što im je pokradeno od strane šljama koji je iznikao baš iz onih sandžačkih partija koje se kunu u poštenje i čast. 
Evo, naposljetku, sjetili su se da brane Sandžak od režima koji želi da ga uništi tako što će ga pocijepati na takozvani statistički region i konačno ga rasparčati na još dva dijela unutar Srbije, jer je davno podijeljen izmeðu Srbije i Crne Gore. „Naši“ nisu htjeli, možda nisu smjeli od režima, da potpišu Deklaraciju protiv diskriminacije, kršenja ljudskih i vjerskih prava u Srbiji i administrativnog rasparčavanja regije Sandžak. Da su ljetos, na velikom skupu u Mešihatu, potpisali ovu Deklaraciju drugačije bi im „pile pjavalo“. Ovako im ostaje da „jezde“ za Islamskom zajednicom.
Pomalo je indikativno da se pomenuto dešava nakon što je Islamska zajednica pozvala sve one koji imaju kvalifikacije za rad u policiji da se jave u Sekretarijat Mešihata radi aktueliziranja ovog  pitanja; nakon što je Glavni muftija, prije svih, obišao radnice u štrajku glaðu i svojim autoritetom uspio da ih ubijedi da na nekoliko dana uzimaju hranu kako bi sačuvale svoje živote do kojih vlastima i „našim“ političarima, očigledno, nije stalo; nakon što je Islamska zajednica organizovala skup na kojem je usvojena Deklaracija, koja je dobra osnova i jedini potpun dokument po kojem treba riješiti sandžačko pitanje.
„Naši“ spavači plaho zakasniše, ali neka, nisu se odocnili. Gore od kašnjenja je nedolazak na „časove“ i nezauzimanje stavova o važnim pitanjima. Eto, da ih malo pohvalimo na kraju. Lijepo je što su se sjetili da podignu glas protiv rasparčavanja nama drage teritorije, našeg Sandžaka. Pohvalno je to, iako i dalje ostaju loš kopir aparat.
Valjda Vam je, dragi čitaoci, sada jasno zašto je miš na leðima slona govorio: „Ala jezdimo, zemlja se trese!“

Haris Isabegović