Psihologija islamskog morala (4. dio)

Moralno ponašanje zahtijeva odgovornost, odgovornost zahtijeva volju, a zdrava volja počiva na razvijenoj i zdravoj savjesti.

5. Moralno ponašanje u pogledu savjesti i volje

Moralna ponašanja dijele se na dvije vrste: ona koja su u skladu s moralnim pravilima i ona koja nisu u skladu s moralnim pravilima. Ponašanja koja su u skladu s moralnim pravilima nazivaju se dobrim, vrlim ili kreposnim; a ponašanja koja nisu u skladu s tim pravilima nazivaju se lošim, bezvrlim ponašanjima. U situaciji kada osoba odlučuje koje će ponašanje izabrati, tada na snagu stupa volja. Da bi se volja mogla zdravo koristiti, potrebna je dovoljna mentalna opremljenost, zdrava psihička struktura, kao i nivo znanja, iskustva i razvijenosti koji omogućavaju razlikovanje dobrog od lošeg, ispravnog od pogrešnog. Kada postoji ova osnova, u unutrašnjem svijetu osobe formirat će se i razvijati mehanizam kontrole ili procjene koji se naziva savjest, drugim riječima, sud unutar nje.

Ako je u pogledu moralnog ponašanja moguće usmjeriti se prema unutrašnjem svijetu osobe i omogućiti joj da sama sobom upravlja, to je pouzdaniji i zdraviji put. Jer nije moguće uvijek posmatrati i kontrolirati ljude. Neophodno je poštovati i vjerovati njihovim uvjerenjima, mislima, shvatanjima i procjenama. Iako je u određenoj mjeri moguća vanjska kontrola u društvu, važno je kako će se osoba ponašati kada ostane sama, u kojoj mjeri dokumente u vezi s poslovima koje obavlja sastavlja na način koji je vrijedan povjerenja ili u skladu sa stvarnošću. Prema tome, kako bi osoba imala ugled i sigurnost u društvu, kao i kako bi joj drugi vjerovali i poštovali je, potrebni su zdrav razvoj ličnosti i morala. Upravo se u interesu ostvarivanja ovog cilja pojavljuju različite teorije moralnog razvoja i iznose se različita mišljenja o ovoj temi. Među ovim raspravama važno mjesto zauzima i razvoj savjesti. Zbog bliskog odnosa savjesti i volje, želimo se posebno osvrnuti na ove pojmove pojedinačno.

1. Savjest

Savjest se može opisati kao skup internaliziranih moralnih principa koji odlučuju da li su učinjena ili zamišljena djela ispravna ili pogrešna, ili kao sud u unutrašnjem svijetu osobe; centar procjenjivanja i prosuđivanja. Na neki način, ono što Freud naziva super-ego, a Piaget autonomnom moralnošću, nije ništa drugo do savjest. Pritom, postoje različita mišljenja o prirodi savjesti. Na primjer, dok neki savjest prihvataju kao nadahnuće od Allaha i glas društva koji se čuje u čovjeku, neki smatraju da je slobodna savjest skriveni autoritet koji se često buni protiv određenih uvjerenja društva i postojećeg poretka. Međutim, umjesto da se nastanak i razvoj savjesti svede na jedan jedini uzrok, čini se ispravnijim govoriti o višestrukim uticajima i međudjelovanjima u ovom pogledu. Jer „savjest je prirodan proizvod zajedničkog oblikovanja čovjekovih unutrašnjih potencijala i utjecaja okoline“. U tom kontekstu, može se reći da svaki od religijskog i moralnog odgoja koji je osoba primila, iskustava koja je doživjela, društvene sredine, te tradicije i običaja, ima svoj udio u nastanku i razvoju savjesti. Posebno je važna uloga religije. Jer „najmoćniji uticaji koji oblikuju savjest, definiranu kao središte odgovornosti, proizlaze iz vjerskih uvjerenja“.

Kada je riječ o značenju i funkcijama savjesti, Rousseau kaže uzvikujući: „Savjest! Savjest! Božanski nagon, besmrtni i nebeski glas! Vodič kako neukih i nepismenih, tako i slobodoumnih i inteligentnih! Nepogrešivi sudija dobra i zla i snaga koja čovjeka približava njegovom Bogu! Ti si ta koja čovjekovoj prirodi daje nadmoć, a njegovim postupcima moralnu vrijednost.“ Dok Covey proces prelaska savjesti u djelovanje objašnjava na sljedeći način: Najprije učimo, zatim ono što smo naučili internaliziramo i prihvatamo, a potom se za to vezujemo i prelazimo na djelovanje. Tako informacije prelaze u život, a znanje se pretvara u mudrost.

Savjest se, na neki način, može definirati i kao svijest o odgovornosti. Da bi odgovornost postojala, osoba mora biti ne samo razumna već i slobodna, te mora imati slobodnu savjest i slobodnu volju. Štaviše, sloboda i odgovornost su pojave koje se međusobno dopunjuju i čine dvije polovine jedne stvarnosti. Tamo gdje nema jedne, druga neće imati ni smisla ni funkcije.

U islamskoj literaturi savjest se uglavnom izražava pojmom srca. Zbog toga je srce osnovno mjesto imana, koji je temelj vjere (El-Hudžurat, 14). Pod srcem se ovdje ne podrazumijeva komad mesa koji je važan organ naše biološke strukture i koji se najčešće naziva srce. Ovdje se pod srcem podrazumijeva srce koje se naziva savjest i duša, koje je povezano s psihičkom ili duhovnom stranom osobe i ima centralnu funkciju u njenom unutrašnjem svijetu. Dakle, tijelo ima srce, koje se više naziva srce u fizičkom smislu; a duša također ima srce, koje se naziva duša ili savjest. Kao što je materijalno srce za tijelo, tako je duhovno srce za dušu, a između ovog materijalnog i duhovnog srca postoji i odnos; oni nisu međusobno nezavisni.

Pojam srca ima važno mjesto i u islamskom tesavvufu, kao što je to slučaj u svim religijama i misticizmima. Jer srce je osnovni izvor vjernikove namjere, iskrenosti, poštenja, vjerskih i moralnih vrlina. Zapravo, tesavvuf ukratko znači čišćenje srca, oslobađanje i pročišćavanje srca od zla, loših želja i misli.

Kako bi se stekla predstava o prirodi srca koje Allah, dželle šanuhu, kod čovjeka prvenstveno uzima u obzir i koje zbog toga čini suštinu vjerskog života, korisno je razmotriti neke ajete i hadise. Ovdje se kao primjeri mogu navesti sljedeći ajeti:

“…na Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spašen biti.” (Eš-Šuara, 88-89)

“Zašto oni po svijetu ne putuju, pa da srca njihova shvate ono što trebaju shvatiti i da uši njihove čuju ono što trebaju čuti, ali oči nisu slijepe, već srca u grudima.” (El-Hadždž, 46)

“…one koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah spomene, smiruju!” (Er-Rad, 28)

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Zaista Allah ne gleda vaše likove i vaše imetke, nego gleda vaša srca i vaša djela.” Nakon toga je pokazao na svoja prsa i rekao: “Bogobojaznost je ovdje.” (Muslim) Jednom prilikom je također ovako dovio: “O Ti koji okrećeš srca! Učvrsti moje srce na Tvojoj vjeri.” (Tirmizi)

Odnos između volje i savjesti toliko je međusobno isprepleten da, ako je savjest sud u nama, onda je volja odluka koju je taj sud donio. Na neki način, tamo gdje nema savjesti, nema ni volje. Prema tome, da bi osoba imala zdravu snagu volje, prije svega joj je potrebna razvijena i zdrava savjest.

1. Volja

Volja, koja u jezičkom smislu znači željeti i htjeti, jeste odlučnost da se nešto uradi ili ne uradi. To je odlučnost da se želi, jer nije dovoljno samo željeti, već je potrebno željenu stvar ostvariti s odlučnošću i istrajnošću i ne odustajati od nje.

Postoji odnos između volje i sklonosti, ali svaka želja ili sklonost nije volja. Osoba može imati mnogo želja i među njima može postojati i sukob. U tom slučaju, od tih želja ili težnji mogu se ostvariti samo one za koje osoba pokaže volju da ih realizira. U tom smislu, može se reći da volja nije skup sklonosti, već organizacija sklonosti ili rezultat te organizacije.

Volja je povezana i s ličnošću, jer osoba svoju volju koristi u skladu sa strukturom svoje ličnosti. U tom kontekstu, ponašanje zasnovano na volji jeste izraz ili odraz ličnosti. U korištenju volje ulogu imaju i inteligencija ili razum. Jer mentalne aktivnosti pomažu zdravom funkcioniranju volje tako što procjenjuju mogućnosti i uslove za ostvarivanje želja i težnji te osiguravaju usklađenost uvjerenja i vrijednosti sa željama i htijenjima.

Volja je povezana i s društvom. Jer osoba, dok koristi svoju volju, mora uzeti u obzir šta društvena sredina odobrava, a šta ne odobrava. To možemo nazvati društvenom kontrolom, društvenim uticajem ili društvenim pritiskom. Na ovom mjestu neizbježno u priču ulaze i kulturni elementi kao što su vrijednosni sudovi društva, religija, moral i tradicija.

Ovdje se suočavamo s jednim paradoksom, a on glasi: Isti sociokulturni faktori utiču i na savjest i na volju te su sa njima u međusobnom odnosu. Ovaj paradoks moguće je razriješiti na sljedeći način: Ovi sociokulturni faktori sa savješću imaju direktan, a sa voljom indirektan odnos. Dakle, budući da kultura utiče na savjest, a savjest na volju, kultura je posredno utjecala i na volju. Može se reći i ovako: kada pogledamo lanac uzroka, prvo vidimo ponašanja; zatim se susrećemo s voljom ili motivacijom kao uzrocima koji se nalaze iza ponašanja; potom sa savješću koja utiče na volju i usmjerava je; a iza savjesti susrećemo razum, osjećaje i faktor društva. Tako smo dobili priliku da isti događaj posmatramo iz različitih uglova.

Kao rezultat, budući da je moralno ponašanje ono koje zahtijeva odgovornost, razumije se da je, kao zahtjev te odgovornosti, potrebna volja; a za nastanak i zdravo funkcioniranje te volje potrebna je funkcionalna savjest.

Glas islama 371, R: PRIJEVODI, Autor teksta: Halil Şentürk

Sa turskog jezika prevela: Msc. Ajla Uluč Bajrović