Narodna skupština i Rezolucija o Srebrenici

Rezolucija o genocidu u Srebrenici treba da dovede do istinske katarze i skidanja odgovornosti za ono što su drugi učinili u ime srpskog naroda
Poznato  je da su muslimani Bosne donijeli brojne rezolucije u kojima se osuðuju ustaški zločini nad Srbima, kada to niko sem njih nije učinio.

„Junaštvo je braniti sebe od drugoga, a čojstvo braniti drugog od sebe.“ Nažalost, ovih riječi Marka Miljanova skoro ni jedna strana u zadnjim ratovima na teritoriji bivše SFRJ nije se držala. Učinjeni su užasni zločini drugima, njihovim dobrima: ekonomskim, kulturnim, zdravstvenim, vjerskim i drugim. I ako je prošlo više od deset godina od kako su prestala ratna djejstva na ovom području i kako je počela da se vrši tranzicija i demokratski preobražaj država nastalih na ovom prostoru, još nema spremnosti i volje da se svaka strana suoči sa svojim nedjelima i zločinima. To najbolje pokazuje diskusija koja se vodi u Srbiji oko donošenja Rezolucije o genocidu u Srebrenici.
Nije cilj inicijative da se donese ovakva rezolucija bio da se to izmami i od drugih, da osude zločine počinjene nad Srbima, već joj je cilj suočavanje sa samim sobom, sa svojim zločinima, bez obzira da li će to drugi učiniti. „Ovo je rat u kome smo mi Srbi poraženi, osramoćeni, raseljeni, pobijeni, popaljeni, unakaženi, pozvjereni i izopšteni iz meðunarodne zajednice… U svijesti čitavog svijeta mi više nismo narod“, pisala je Mirjana Stefanović, „koji vodi oslobodilačke ratove, herojski se bori protiv okupatora i istjeruje ga iz svoje zemlje. Postali smo kukavice što sa bezbjedne udaljenosti sipaju granate na nevine bolnice, porodilišta, biblioteke, spomenike svjetske kulturne baštine i prolaznike. Postali smo varvari koji razaraju tuðe gradove i sa zemljom sravnjuju tuða sela, kolju ljude, živima im deru kožu, vade srce i oči, sijeku uši i prste, samo zato što ti ljudi nisu naše vere i nacije, iako govorimo istim jezikom. Mi smo oni dripci što (u ime čega, da nije možda pravoslavlja?) kradu tuðe televizore, video rekordere, kola i traktore i poslije pale imanja sa kojih su to prigrabili… A priču o etici crvenog šala zaboravio je i čovjek koji ju je napisao. Mi Srbi smo na mostarskom smetlištu pokopali stotine ljudi i poslije ih poravnali buldožerima, da se ne vidi. Je li sramno uopšte živjeti u takvoj državi, disati njen vazduh i biti njen podanik?“ 2
Rezolucija o genocidu u Srebrenici treba da dovede do istinske katarze i skidanja odgovornosti za ono što su drugi učinili u ime srpskog naroda. Time će Srbija dokazati  da je čvrsto odlučila da raskine sa politikom i praksom koja ju je dovela do kolapsa i izolacije od Meðunarodne zajednice, da je nedvosmisleno ucrtala evropski i svjetski kurs društvenih kretanja.
Bošnjaci nisu čekali zločine nad njima, počinjene u Foči, Višegradu, Sandžaku i drugim krajevima tokom Drugog svjetskog rata, kada je pobijeno na desetine hiljada nevinih ljudi, staraca, žena i djece, pa da osude ustaške zločine nad Srbima, već su to učinili odmah, još u 1941. godini. Poznato  je da su muslimani Bosne donijeli brojne rezolucije u kojima se osuðuju ustaški zločini nad Srbima, kada to niko sem nih nije učinio.
U Proglasu „Braći Muslimanima“, Muslimanski narodni odbor iz Sarajeva 1. decembra 1941. godine iznosi: „Na današnji dan, 1. decembra 1918., slobodnom voljom Srba, Hrvata i Slovenaca, a tu volju slobodno su izrazili i predstavnici bosansko-hercegovačkih muslimana, formirana je jugoslovenska država. U jugoslovenskoj državi bile su svakom graðaninu zagarantovane lične vjerske i imovinske slobode, kao i nesmetan duhovni i ekonomski razvoj, što je sve skupa predstavljalo jugoslovensku državu kao pravnu jedinicu. Takovoj državi mi BH muslimani poklonili smo svu svoju vjeru i bili smo prvi u svim državljanskim dužnostima, mada nas izvjesni režimi nisu jednakopravno tretirali. Nesreća koja nas je zadesila propašću naše države pogodila je podjednako  i osjećanja nas muslimana, kao i svih ostalih pravih Jugoslovena.
Stoga je obrazovanje hrvatske države u poreðenju sa ropstvom primljeno samo kao manje zlo u uvjerenju da će ta ratna država pružiti utočište ne samo Hrvatima, Muslimanima i Srbima, već prema potrebi i Slovencima. To i jeste razlog da je ta država primljena  mirno od svih graðana bez razlike na vjeru. Ali zabluda o našoj pretpostavci o manjem zlu ubrzo se pokazala u svoj svojoj težini. Nastala su svirepa i nečovječna proganjanja srpskog življa, proganjanja koja se po svojim osobinama i metodama mogu uporediti samo sa srednjevjekovnom inkvizicijom… Jer u nosiocu ustaške vlasti sručio se sav društveni ološ, neprestano kroz štampu i živu riječ harangiran od ustaških prvaka Pavelića, Budaka, Gutića i ostalih pitomaca sa Janka-Puste. Hrvatstvu su htjeli dati ustaški pečat, ogrezao u krvi najsvirepijih zločina, a muslimani su trebali da budu cvijeće takovog zla. Smisao poglavnikove ustaške države prožet je težnjom o stvaranju katoličke države, uslijed čega je vršeno nasilno masovno prevoðenje na katoličku vjeru, redovno praćeno svečanim prijemima delegacija "obraćenika" kod vrhovnih ustaških funkcionera, a pod vidom da se radi o hrvatskoj nacionalnoj državi. Da li hrvatskom katoličkom svećenstvu postupci ustaške države 20. vijeka ne liče na bezobzirne metode srednjevjekovne inkvizicije? Da li katolički kler, ako mu se tako čini, nije mogao odbiti svoje "spasonosno" učešće u vršenju više nego prozelitske uloge. Ili možda nalazi da u temelje ustaške države treba uzidati sve osobine srednjevjekovnog vjerskog ludila, žrtvujući principe slobode, bratstva i jednakosti.“
U Rezoluciji muslimana grada Mostara se, izmeðu ostalog, kaže: „Nebrojeni zločini, nepravde, bezakonja, prevjeravanja, koja su učinjena i koja se čine prema pravoslavnim Srbima i drugim sugraðanima, strana su potpuno duši svakog muslimana. Šaka onih nazovi muslimana koji su se o to ogriješili, samim time su se ogriješili o uzvišene propise islama, pa će ih neminovno stignuti Božja kazna i ljudska pravda.“
U Rezoluciji muslimana grada i kotara Bijeljine  od  2. decembra 1941. godine se kaže:  „Zemlja u kojoj živimo je Bosna, u  kojoj su živjeli i žive Bosanci, bez razlike na vjeru i pleme. U ovim krajevima je bilo isto toliko srpskog koliko i hrvatskog uticaja. Govori se istim jezikom, isti su običaji i jednaka je ljubav prema rodnoj grudi. Govorimo na prvom mjestu kao Bosanci, jer se je veliki dio nesreće sadašnjice sručio baš na našu Bosnu. Na osmanlijskom dvoru sinovi naših krajeva zaveli su naš maternji jezik kao drugi službeni jezik i  diplomatski jezik“ 
Zatim se ističe da su muslimani na ovim prostorima stotinama godina živjeli u slozi i bratskoj ljubavi sa svim Bosancima, bez razlike na vjeru, da muslimani kao cjelina osuðuju sva nedjela i zločine, traže da se zaštite životi i imetak svih graðana u svim krajevima, da se umjesto sijanja mržnje, krvne zavade i bezdušnog klanja gaji sloga, ljubav i sigurnost, da nas vjera ne razdvaja već ujedinjuje i blagotvorno djeluje na sve nas, da budemo na prvom mjestu ljudi, koji ne dozvoljavaju da njima vladaju probuðeni životinjski nagoni ubijanja i pljačkanja, paljenja i zlostavljanja, koja kulturan čovjek mora obuzdati.
Pored citiranih rezolucija donijete su još slijedeće rezolucije muslimana i muslimanske ilmije: Prijedorska 23. septembra 1941. godine, Sarajevska 12. oktobra 1941. godine, Zajednička 23. novembra 1941. godine, Tuzlanska 11. decembra 1941. godine, Banjalučka oktobra 1941. godine. U svim ovim rezolucijama se izražavaju teške osude zločina počinjenih od strane ustaškog režima nad Srbima. Naročiti osjećaj poštovanja mora izazvati kod svakoga protestna Rezolucija muslimana grada Sarajeva. Ova rezolucija je potpisna od velikog broja najuglednijih muslimana Sarajeva, predstavnika svih slojeva. Hrabrost i odvažnost ovog akta je na najvišem nivou. Ona je donijeta pod vladom najžešćeg ustaškog terora, koji je vrijednost svačijeg života cijenio samo ustaškim mjerilima.
U svim ovim dokumentima se osuðuju teški zločini nad Srbina, bilo da su učinjeni od divljih ustaša ili muslimanskog ološa. Činjenica što meðu počiniteljima zločina ima ljudi sa muslimanskim imenima ne može krivicu i odgovornost bacati na muslimane. Muslimani se ograðuju od svih zlodjela koja su učinjena. Dalje se traži od okupatora i postojećih vlasti da se obezbijedi sigurnost života i imovine svih graðana, bez razlike na njihovu vjeru.
Dakle, u situaciji kada su nad muslimanima u Bosni i Sandžaku vršena strahovita nasilja i paljeno na stotine sela, rušene džamije i vršeni masovni zločini koji su poslije Drugog svjetskog rata ocijenjeni od strane objektivnih istoričara i akademika kao zločini genocida, kada skoro niko nije podizao glas protiv takvih zločina, muslimani i njihova ulema su odlučno ustali da osude zločine nad srpskim narodom koje su vršile ustaške vlasti. U isto vrijeme su oštro osudili sve muslimane koji su u takvim zločinima učestvovali, od tih se zločina ogradili i izrazili nadu da će ih sustići ne samo Božja kazna, već i ljudska pravda.
Nažalost, slična stradanja muslimani Bošnjaci su doživjeli i u zadnjim ratovima koji su se na ovim prostorima vodili. Najstrašniji od svih bio je ovaj u Srebrenici. Zar Srbija ne duguje više od toga Bošnjacima?

Ramiz CRNIŠANIN
Glas islama br. 184.