Stav islama prema eutanaziji (ubistvu iz samilosti)

Neke pravne islamske akademije, ljekarska udruženja i
mnogi islamski učenjaci su se bavili pitanjem eutanazije. Uglavnom su
dolazili do približno sličnog stava neodobravanja aktivne eutanazije,
dok pasivnu odobravanju.

U svojim istraživanjima o eutanazije su kretali od pitanja: Kada ili sta je to stvarna smrt i kada ona nastupa?
Ovo pitanje permanentno privlači pažnju islamskih učenjaka i ljekara zbog konstantnog povećana nesreće i onih koji upadaju u komu. Smrt je oprečna životu, stoga ta dva stanja ne mogu u isto vrijeme zaposjedati tijelo, i to napuštanje se ne može osjetiti čulima. Meðutim, na to aludiraju neki znakovi koji se pojave kod bolesnika, a pomoću kojih islamski pravnici zaključuju da se smrt stvarno desila.
U Kur’anu i sunnetu ne postoji pravni tekst koji definira znakove putem kojih se prepoznaje okončanje ljudskog života. Ta stvar je ostavljena nauci. Ali, u Kur’anu nalazimo preciznu definiciju smrti gdje se ona definira kao nepovratni trenutak: Kada nekom od njih smrt doðe, on uzvikne: ”Gospodaru moj, povrati me da da uradim kakvo dobro u onome sto sam ostavio. (Ez-Zumer, 42).
Dakle, postavlja logično pitanje: Koji je to organ čije otkazivanje vodi u nepovratnu fazu? Da li je to srce, pluća, bubrezi ili mozak?
Srce može stati nekolilko sekundi, pa se nakon trljanja ili strujnog udaranja reanimirati. Za vrijme odreðenih operacija, srce se zaustavlja i po nekoliko sati i zamjenjuje vještačkim. Pluća, takoðer, mogu stati, pa se ponovo reanimiraju putem vještačkog disanja ili se zamjenjuju odreðenim spravama. Bubrezi, takoðer, mogu otkazati i zamijeniti  se dijalizom ili transplatacijom. Ali ako mozak prestane raditi samo četiri minuta zbog  prestanka dotoka krvi, on će nepovratno biti uništen i neće se moći ničim zamijeniti. Dakle, smrt i uništenje mozga je istinska smrt, jer nakon toga nema povratka u život. Kada mozak umre, prestaju raditi i srce i pluća,  jer su im centri u mozgu. U tom slučaju aparati za reamenaciju korista samo za produžavanje života koji se, nakon što je mozak prestao sa radom, više ne može povratiti.
U Kuvajt su održana dva kongresa Islamske organizacije za medicinske nauke. Prvi je održan 1985. godine, o ljudskom životu, njegovom početku i završetku, a drugi 1995. godine, o ljekarskoj definiciji smrti. Na oba kongresa je zaključeno da se čovjek smatra mrtvim nakon sto potpuno prestanu sve funkcije mozga zajedno s kičmenom moždinom. Ovu odluku je potvrdilo i Islamsko meðunarodno vijeće za pravo na sjednici u Ammanu, 1986. godine.

Mišljenje nekih islamskih učenjaka o eutanaziji
Doktor Muhammed Sejjid Tantavi, šejh Azhara, je prilikom susreta s kairskim ljekarima i sudijama odbacio sve ono sto se  potencira o eutanaziji, tvrdeći da ni ljekar, ni porodica, a ni sam bolesnik nemaju pravo donijeti odluku o eutanaziji. S tim što je rekao da se propis razlikuje kada je u pitanju mozak. U slučaju uginuća mozga, ljekaru je dozvoljeno odvojiti bolesnika s aparata kako bi srce prestalo kucati, jer je potvrðeno da se nakon uginuća mozga bolesti ne može povratiti u život.

Mišljenje šejha Azhara
Na sjednici Dvadeset i trećeg godišnjeg meðunarodnog kongresa Medicinskog fakulteta univerziteta Ajnuš-šemsh pod radnim nazivom: Potpuna medicina, održanoj 21.-24. februara 2000. godine, Šejh Azhara je dodao da je ljudski život emanet  koji se mora čuvati, poštovati, kao i ljudsko tijelo, i ne smije se uništavati . Uzvišeni je rekao: Ne bacajte se svojim rukama u propast. Islam je zabranio suicid. Uzvišeni je rekao: Ne ubijajte sami sebe. Allah je prema vama doista milostiv. Poslanik, a.s., je strogo zabranio  samoubistvo i nagovijestio loš ishod i na ovom i na Onom svijetu onima koji to počine.  Islam zagovara liječenje kako bi čovjek mogao udobno živjeti. Takoðer, šerijat je naredio ljekarima da posvete pažnju bolesnicima i ulože krajnje napore kako bi ih zaštitili i izliječili. Ljekar i bolesnik su dužni prepustiti rezultate Uzvišenom Allahu. Ljekar ne smije izvršiti eutanaziju nad bolesnikom, pa čak i ako je to bolesnikova želja. Ukoliko mu udovolji u tome – bez obzira da li na njegovo insistiranje ili ne – smatrat će se da je iznevjerio emanet i bit će kažnjen skladno stanju u kom je počinio eutanziju.
Ljekari su tokom sjednice postavili nekoliko pitanja o slučajevima zbunjenosti doktora i poteškoća zauzimanja stava. Na primjer, kada karcenogeri bolesnik odbije lijčenje znajući da su mu dani odbrojani ili kada prodica bolesnika,  zbog materjalnih razloga, zatraži otpuštanje bolesnika, koji je na aparatima održavanja života iz bolnice, ili kada su u pitanju bolesnici umrlog mozga, a jakog srca i kada više nema nade da se ožive – da li  u ovakvim i slučajnim situacijama  ljekar ili porodica imaju pravo zatražiti da se bolesnik skine s aparata, zbog potrebe drugih  bolesnika za istim ili radi  smanjenja materjalnih troškova?
Šejh je odgovorio da je smrt prestanaka života i da to utvðuju ljekari, a ne vjerski učenjaci. Ljekar je taj koji treba donijeti odluku da je umrlim smatra osoba umrlog mozga i pored toga ðto mu srce radi. Meðutim, porodici nije dozvoljeno izvoditi bolesnika iz bolnice kako ga na taj način ne bi odvojila od liječenja. U slučaju kada je bolesniku umro mozak, a srce još kuca uz pomoću aparata, porodici je dozvoljeno zatražiti da mu se skinu aparati zbog materjalnih nemogućnosti da podnesu takve troškove i da na kraju prihvate Allahovo odreðenje. Što se tiče bolesnika koji zahtjeva eutanaziju kako bi se riješio patnji i bolova, toj želji nije dozvoljeno udovoljiti.

Fetva Kuvajtskog vijeća za fetve
Pitanje o stavu islama o eutaniziji je upućeno Kuvajtskom vijeću za fetve 13. 8. 2001. godine, na što je vijeće dalo sljedeći odgovor: “Ubijanje bolesnika na bilo koji način je apsolutno zabranjeno. Onaj ko to počini, smatrat će se ubicom, jer oduzeti život muslimanu koji svjedoči da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik – o on maloljetan ili bolestan – dozvoljeno je samo u tri slučaja koja je definirao Allahov poslanik, s.a.v.s: ubistva, bluda osobe koja je u braku, i zbog otpadništva od vjere i napuštanja zajednice (Buharija). Ubistvo putem eutanazije se ne može podvesti ni pod jednu od tri spomenute kategorije. Kur’an je kategoričan po pitanju zabrane ubistva: Ne ubijajte onog goga je Allah zabranio ubiti. U grijehu će biti saučesnik  onaj koji uradi eutanaziju, kao i onaj koji ju je zahtijevao i tražio.
Analogija poistovjećivanja eutanazije s ubijanjem ostarjelog i iznemoglog konja je neprihvatljivo, jer se tako ponižava ljudsko dostojanstvo. Razlika drastična: konja je dozvoljeno zaklati, pa makar bio i zdrav, za razliku od čovjeka čiji je život svet.

Fetva šejha Atijje Sakra
Na pitanje da li je dozvoljeno izvršiti eutanaziju nad oboljelim od side, šejh Atijje Sakr je dao sljedeći odgovor : “Opće prihvaćeno  u šerijatu, a i logično, jeste da je ubistvo jedan od najvećih zločna koji se ne može ničim opravdati: Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude pobio. (El-Maide, 32)
Dozvoljeno je samo ubistvo iz opravdanog razloga: u samodbrani, pri branjenju imetka, aasti, vjere i u borbi… Kakvu god bolesnik bolest bolovao i koliko god teškom stanju bio, nije ga dozvoljeno ubiti, uz izgovor da se njegova bolest ne može izliječiti ili da bi se spriječilo širenje te bolesti. Bez obzira što bolesnik boluje od neizlječive bolesti,  životi su u Allahovoj ruci i Allah je moćan ukloniti kakvu bolest. Bez obzira na sve, zabranjeno je bolesniku sam sebe ubiti ili bilo kom to učiniti, pa cak i uz bolesnikovu dozvolu. U prvom slučaju  to bi se smatralo suicidom, a u drugom agresijom na tuðe pravo. Dozvola bolesnika da se ubije je haram,  jer on nije vlasnik svog života da bi mogao nekom dati pravo da mu ga uzme. A hadisi u kojima se zabranjuje suicid su općepoznati… Ko bude smatrao da je suicid dozvoljen, počinio je  nevjerstvo. Ako ga počini smatrajući da je grijeh, bit ce izložen žestokoj kazni.
Dakle, ubijanje neizlječivog bolesnika je po šerijatu zabranjeno, pa makar to bilo i uz dozvolu bolesnika. To se smatra suicidom  bez obzira na koji način se izvelo – direktno, indirektno, sa ili bez Njegove dozvole. Takoðer, nije dozvoljeno ubiti ni bolesnika koji boluje sidu pod koje kakvim izgovorima i motivima. Treba se zaštiti od mogućih šteta i zaraza legalnim, a ne ilegalnim sredstvima.

Fetva doktora Jusufa Kardavija
Šejh Jusuf Kardavi je dao fetvu po pitanju eutanazije odgovarajući na pitanje Islamske zdravstvene organizacije iz Južne Afrike: ”Davanje velike doze lijekova bolesnika od neizlječive bolesti da bi se usmrtio je, po šerijatu, zabranjeno. U takvom postupku je involviran aktivan čin ljekara, jer namjerava ubrzati smrt putem davanja velike doze smrtonosnog lijeka. U svakom slučaju, to se smatra usmrćivanjem, bez obzira da li je realiziralo pomoću tih sredstava, davanjem otrova brzog dejstva, strujnim udaranjem ili nekim oštrim predmetom. Sve to uzrokuje smrt, pa je zato zabranjeno i smatra se velikim grijehom. Motiv radi koga se to čini, to jest, samilost prema bolesniku I olakšanje bolova, ne utječe na zabranjenost tog čina, jer ljekar nije milostiviji prema bolesniku od Onoga , Koji ga je stvorio. Zbog toga njegov slučaj treba prepustiti Uzvišenom Koji je darivao život čovjeku i Koji će ga i uzeti kada doðe odreðeno vrijeme.

Treba isteci da liječenje nije obligatna dužnost, prema mišljenju  većine islamskih pravnika, nego ima status mubaha/dozvoljenog čina. Samo neki šafijski i hambeliski pravnici smatraju da je liječenje vadžib – kako navodi Ibn Tejmijje. Opet, neki smatraju da liječenje ima status mustehaba. Dakle, liječenje bolesnika od izlječivih  bolesti ima status mustehaba ili vadziba.  A što se tiče liječenja bolesnika od neizlječive bolesti, niko od islamskih pravnika nije rekao da je to mustehab, a kamoli vadžib.
Ova vrsta olakšanja ili ubrzavanja smrti ne treba se podvoditi pod termin eutanazije, jer pri tome ne postoji aktivan čin ljekara. Ovdje se radi o zanemarivanju stvari koja nije ni vadžib ni mendub, pa zbog toga se slijede nikakve šerijatske sankcije.
Dakle, takav čin je dozvoljen i propisan, ako nije čak i obavezan, pa zbog toga ljekar ima pravo upražnjavati ga radi olakšavanja bolesniku I njegovoj porodici, ako Bog da.

Eutanazija putem skidanja bolesnika sa aparata
Ostalo je još da odgovorim na pitanje aktivne eutanazije. U slučaju da ljekar skine bolesnika sa aparata, to ima status zanemarivanja liječenja i za to vrijede ista pravila kao I za ostale primjere pasivne eutanazije. Zbog toga smatram da se takva i slične vrste eutanazije  ne mogu svrstati u aktivnu, već u pasivnu eutanaziju.
Prema tome, ova vrsta eutanazije je propisane i dozvoljena, i nije je grijeh primjenjivati. Posebno kada aparati održavaju samo biološki život, dok mu je izvor života, tj. mozak, davno umro. Osim toga, ostavljanje bolesnika na aparatima zahtjeva ogromne materjalne troškova. U isto vrijeme, takav bolesnik sprječava druge bolesnike  da koriste aparate.
S druge strane, bolesnik nije svjestan onoga sto se oko njega dešava, a njegovi najdraži su neprestano u neizvjesnosti i bolu sve dok je u takvom stanju koje može i godinama potrajati.
Ovo mišljenje sam iznio prije nekoliko godina na jednom kongresu kojeg povremeno organizira Islamska organizacija za medicinske nauke u Kuvajtu, i tip red mnogim pravnicima i ljekarima, pa je naišlo na dobar prijem prisutnih. Neka je hvala Allahu Koji nas je uputio k ovome, jer mi to ne bismo znali da nas On nije uputio. A Allah, opet, najbolje zna.

Fetva fikhskih akademija
O uklanjanju aparata s bolesnika ciji je mozak umro izdate su fetve fikhskih akademija, od kojih su: fetva Fikhske akademije pri Rabiti n Desetom zasjedanju 24. 2. 1408. h.
’’Akademija se osvrnula na pitanje  nastanka smrti na osnovu kategoričkih medicinskih dozvola  i vezano za dozvolu skidanja aparata bolesniku pod intenzivnom njegom. Akademija je pregledala ljekarska mišljenja I izvješća – usmena i pismena – koja je podnijelo Ministarstvo zdravlja Saudijske Arabije, kao ljekara specijalista. Takoðer je pregledana i odluka Akademije islamskog prava  pri Organizaciji islamske konferencije koja je donijeta  na sjednici u Ammanu, 3. 7. 1986. godine, broj 5.
Nakon sto se ovo pitanje sagledalo sa svih strana, Akademija  je donijela sljedeću odluku: Dozvoljeno je odvojiti bolesnika s aparata kada sve moždane funkcije definitivno prestanu raditi. Trojica stručnjaka trebaju potvrditi da mu više nema reanimacije, bez obzira sto mu srce i pluća i dalje rade posredstvom aparata. Meðutim, takav bolesnik se ne smatra mrtvim sve dok mu potpuno ne prestanu raditi srce i pluća nakon skidanja aparata.
Pravno vijeće pri Organizaciji islamske konferencije je donijelo odluku broj: 17 (5/3), koji glasi: ’Vijeće konferencije  za islamsko pravo na svojoj trećoj sjednici održanoj u Ammanu  od 8. Do 13. safera 1408. h/11. Do 16. 10. 1986. godine, nakon sagledavanja različitih aspekata koji su potencirani po pitanju aparata za oživljavanje,  i nakon sto su saslušana podrobna objašnjenja ljekara specijalista, donosi sljedeće: Kada se kod osobe uoče jedna od dvije pojave, ta osoba se šerijatski smatra mrtvom i aktiviraju se svi šerjatski propisi vezani za umrlog. Te dvije pojave sljedeće:
   1. kada mu potpuno prestanu raditi  srce i pluća, pa ljekari utvrde da nakon toga nema povratka;
   2. kada potpuno prestanu sve moždane funkcije i stručnjaci  donesu  zaključak da je to konačno, te kada se i mozak počne raspadati.
U navedenim situacijama, dozvoljeno je ukloniti aparate za oživljavanje s bolesnika i pored toga što neki njegovi dijelovi,  poput srca, i dalje rade posredstvom tih aparata.
Razlika izmeðu dvije prethodne odluke je u tome sto se po prvoj ne donosi sud o nečijoj smrti sve dok mu definitivno ne prestanu raditi srca i pluća nakon što mu se skinu aparati. Dok se prema drugoj takav sud donosi odmah nakon definitivnog prestanka moždanih funkcija, pa čak i ako nakon toga srce i pluća budu radili posredstvom tih aparata.

Izvor: “Savremena fikhska pitanja”, Sulejman Topoljak
Preuzeto sa: SandzakPRESS.net