Jedinstvo je vrijednost koja pripada samo slobodnim narodima

Hoćemo da budemo slobodni ljudi. Pusti nas Beograde da budemo slobodni
ljudi. Pusti nas, pa ako se bavimo politikom da se sami bavimo, ako
pogriješimo da ispravljamo. Nemojte nas vi ni svaðati ni miriti. Koga su oni mirili – teško njemu.

„Euzubillahi mineššejtanirradžim. Bismillahirrahmanirrahim.
Uvažena braćo i sestre, esselamu alejkum ve rahmetullahi  teala ve berekatuhu.
Zahvalan sam Svevišnjem Gospodaru svjetova koji nas, evo, počasti i večeras da budemo ovdje.

Dani istorijskih odluka

Prisjećam se toga dana kada su donešene istorijske odluke u ovoj sali, a potom svečani dio  nastavljen na platou ispred, sjećajući se te silne energije koja je zračila meðu ljudima i u radnom i u svečanom dijelu. Uobičajeno je kada se nešto važno dešava da se donose neke krupne odluke, da se u ljudima osjeća energija, zbog cilja velikog, zbog namjere velike, ali i zbog očekivanja velikih. Meðutim, iako sa puno optimizma, ali nekako je u mojoj svijesti visilo pitanje da li će nakon nekoliko godina od donošenja tih odluka, u onim ljudima koji su donosili te odluke, kao i u onim ljudima što su ih podržavali na tom putu, biti toliko energije ili će se ona ispariti, da li će se oni zamoriti ili ne.
Još jedna od posebnih ugodnosti koju osjećam u ovom trenutku jeste upravo to gledajuću vas ovdje, gledajući sva ova lica, većinom poznata, a kako i ne bi bila poznata kada su upravo to ta lica koja se nisu umorila, kada su upravo to ti isti ljudi koji su ne samo tada dali podršku 2007. godine, već i 1993. godine, još jednoj manjoj šaki ljudi u mnogo manjoj euforiji, jer 1993. godine ništa nije moglo biti euforično, zato što je ‘93. godina najteža godina za Bošnjake u njihovoj istoriji.
Tada su donešene prve odluke, u oktobru mjesecu doduše, i tada je razvijen bajrak Islamske zajednice Sandžaka. Vjerujte, tada je bilo mnogo teže imati optimizma nego li prije tri godine. I vidim mnogo ljudi koji su od tada, pa evo do sada na ovom putu. Ali ne samo na prijemima i svečanostima, ne samo na bajramima i raznim drugim prigodama kada se otpočinje neki islamski objekat ili otvara, već, Boga mi, i ispred Altun-alem džamije, i na tutinskim, i na svim drugim poprištima Islamske zajednice. Jer jedna je od Božjih zakonitosti da ono što se gradi mora i da se brani. Nije dovoljno samo da se gradi. Tako je bilo i tako će biti dok je vijeka i svijeta, pogotovo to što se gradi i što više postaje vrednijim, više privlači neprijatelja. Jer bezvrijedne stvari nisu interesantne nikome, pa ni neprijatelju. Kada bezvrijednu stvar vidite na putu ili pored puta prosto je zaobiðete ili sklonite nogom. A vrijedne stvari se ne nalaze na takvim mjestima, već, Boga mi, dragulji se čuvaju u dobro obezbijeðenim sefovima, kasama i raznim drugim zaštićenim mjestima. Od čega? Od zlih očiju, ali ne samo od njih, već i od zlih ruku, jer zle oči pokrenu zle ruke. 
E, baš zato prvih godina smo jako mnogo radili i gradili, a potom je došlo vrijeme da to branimo. Da se provjeri da li je to dovoljno vrijedno i, s druge strane, da li smo svjesni koliko je vrijedno. Pa ako budemo svjesni koliko je vrijedno, onda ga nipošto nećemo dati nikome. A ako ne budemo svjesni koliko je vrijedno, onda nam i ne treba. I to je još jedna od Božjih zakonitosti.

Ponosim se našim narodom

Sada nakon tri godine testiranja jedinstva i nakon dvije i po godine tako žestokih iskušenja da nam se ugroze najvrednije stvari koje imamo, mogu konstatovati sa radošću da se ponosim i da sam ponosan na vas koji ste nas podržali. Ponosan sam na vaše povjerenje koje ste nam dali i lično meni to je bila velika snaga, moram vam reći, ponekad i veliki teret, pa kada bi mi god došlo teško, uz neku veliku uzbrdicu, ja bih onda počeo vagati da li je bolje nastaviti ili zastati, pa nekako i naðem opravdanja za sebe, ali ne mogu da naðem opravdanja za vaše povjerenje, pa onda kažem sebi: „Ako su mi ovi ljudi, a to je apsolutna većina ovog naroda, dali povjerenje, sa kakvim obrazom ih mogu susresti na budućem svijetu?“ Da sam zastao u nošenju emaneta i da sam istovario taj emanet – nisam imao i nemam to pravo. I onda, pritegni se i tjeraj dalje dok Allah dž.š. hoće. Kako? Kako sam Allah dž.š. hoće. Pa, Boga mi, nekada grije sunce, nekada kiša pada, a kad nema kiše uhar je i grad, kako naš narod kaže. Ali ono što je bezvrijedno se ispari, a ono što vrijedi ostane na Zemlji da koristi ljudima, kako nam to i Kur'an-i-Kerim poručuje.

Nema jedinstva bez slobode

Draga braćo i sestre, podijelit ću sa vama još jednu misao koja me ovih dana posebno posjećuje, a to je upravo veza izmeðu jedinstva i slobode. Izmeðu jedinstva i onoga što je naše jedinstvo proizvelo, a zove se agresija na nas, odnosno na Islamsku zajednicu.
Na prvi pogled ove stvari nemaju nikakvu meðusobnu vezu, ali očito da imaju itekakvu vezu. Na koji način? Evo na sljedeći način. Jedinstvo je vrijednost koja pripada samo slobodnim narodima. Onaj narod koji nema kapaciteta za jedinstvo – neslobodan je narod. Ili onaj narod koji nema kapaciteta za slobodu – nema pravo na jedinstvo. I odatle je proizašla ona diktatorska: „Zavadi, pa vladaj.“ I to jedno drugo uslovljava.

Mi nismo posvaðan narod

Ne možete nekoga porobiti dok ga ne zavadite. A ne možete ga ni zavaditi ako ga ne porobite. Na bilo koji način. I evo pogledajte. Ja se apsolutno ne mirim sa tezom da smo mi podijeljen narod. Ja ne prihvatam da smo mi posvaðan narod. Mi nismo posvaðan narod. A zašto ovo govorim? Ako hoćete da znate kakav je koji narod, kakva je koja grupa, kakva je koja porodica, nemojte cijeniti prema trenutku, nego pogledajte kroz istoriju i tradiciju. Jer da biste o nekome donijeli ocjenu, morate malo duži period njegovog života posmatrati. Mi smo primjer jedinstva na kugli zemaljskoj. Evo pitajte braću u Bosni, pitajte braću na Kosovu, Albance – svi kažu Sandžaklije su najjedinstveniji narod na svijetu.
Doduše, sad kažu: „Kako vam se ovo desilo?!“ Ali ne u smislu osude, već u smislu čuðenja. Zapravo, mi smo očuvali naš opstanak zahvaljujući jedinstvu. Naravno da ne možemo govoriti o nekom političkom jedinstvu, zato što nismo imali politički život. Mi smo sto godina bili u civilizacijskom logoru. Zašta smo se mi to pitali, čime smo mi to mogli upravljati? Naðite mi primjer jedne mjesne zajednice u Sandžaku u zadnjih sto godina da je mogla pomjeriti i jedan društveni kolac, a da se ne pita Kraljevo ili Beograd. Ne postoji! I ako vi jednog čovjeka lišite 100 godina nečega i onda ga poslije toga optužujete pa kažete vi niste jedinstveni. Pa mi smo sjajni šta su nam radili. Niste nekome dali da vozi sto godina i sad ste mu dali auto i kažete: „Ne znaš da voziš.“ Pa naravno da ne znam, ali pusti me da naučim. A on ne samo da ne daju da naučiš, nego ti pošalje instruktora koji ti sve krivo govori. Uz brdo – koči, niz brdo – gas, gdje je ravno – polako, gdje je krivina – gas. Tako nas uče naši mentori iz Beograda. Je li to istina, ili ja nadijevam, što bi rekli?

Ne može se ništa sakriti

I u takvom halu i kalu mi se opet nešto snalazimo. Eto vidite. Snalazimo se i u toj politici, tako je kako je. Krenulo devedesetih, tumaralo, nabadalo… Zaista više nemam namjeru nikoga da kritikujem, zato što se naš narod toliko osvijestio da nemam potrebe crtati. To je, ljudi, savršeno jasno. I jedna od dobrih strana ove ovakve-kakve demokratije jeste što ona da šansu svakome. Izvoli, pokaži se. Da ne priča niko nikome.
E, sad ima medija, režimskih i antirežimskih, slobodnih i privatnih, pa se nešto sakrije, nešto se pokrije, nešto se pusti. Ali nikako ne može sve da se sakrije. Ima i ovih mobilnih, pa snimaju i puste na internet. Ne možeš ništa sakriti. Hvala Bogu što je tako. Ima tu što i nije za radost, ali ne može se više sakriti. Pa bujrum.

Vjernika ne smije zmija ujesti dvaput iz iste rupe

Zaista želim da naglasim da toliko poštujem ovaj narod da više neću da ulazim u to da mu crtam te ova partija, te ona partija. Bujrum gledajte i posmatrajte. Ne samo da ću vam reći ovi vam ne valjaju pa nemojte glasati. Ako hoćete da glasate za one koji vam ne valjaju, glasajte ih uvijek. Vaša stvar, ako možete da ih trpite, bujrum – glasajte ih. Zašto? Zato ako vam govorim, onda vas vrijeðam. Znači da vi to ne razumijete. Imate pamet, a ne razumijete; imate oči, a ne vidite; pa, kao sad velim, ja sam vam tu da vam kažem. Neću da vam kažem ništa. Izvolite, otvorite oči, gledajte, posmatrajte. Hadis Resulullaha s.a.v.s. kaže: „Vjernika ne smije da ujede zmija dvaput iz iste rupe.“ Smije jednom, a ne smije dva puta. Prema tome, izvolite otvorite i gledajte. Za sve to što nam se dešavalo i na relaciji političkih sukoba pojedinačno ne može se niko amnestirati, da budemo vrlo jasni. Svako ko bude kriv mora odgovarati. Ako ga ne zakači ovoga svijeta, odgovarat će budućeg svijeta. Da budemo vrlo jasni.
Sve to ima svoje korijene u onima koji  nam projektuju i koji su projektovali nestanak Bosne. Isti oni su projektovali nestanak naš ovdje. I nisu bili slučajno oni topovi bili poredani okolo Pazara, okrenutih cijevi na ovamo. Samo što i za sve to na kraju treba Božja volja. Nisu stigli jer su računali da je ovo ovdje svakako u čeljustima, pa da samo ih priklope i mi nestadosmo.
Ali ipak, Allahova dž.š. je zadnja, jer evo preživjeli smo, a oni topovi zahrðali i više ne vrijede ništa. Od kiše, mnogo su bili na kiši i sada ne vrijede nizašta. Ako ih istope neka naprave neke kose i motike. Šta će nam ti topovi? Svakako, vidjeli su da ne donose dobro ni onima koji su sa te strane topa, ni ovima koji su sa ove strane topa. Trebalo bi to biti zaista velika lekcija.

Hoćemo slobodu

Prema tome, šta je naš elementarni i ključni zadatak? Šta to mi hoćemo? Pa hoćemo da budemo slobodni ljudi. Pusti nas Beograde da budemo slobodni ljudi. Pusti nas, pa ako se bavimo politikom da se sami bavimo, ako pogriješimo da ispravljamo. Taman nešto krene, a oni neke instalacije naprave lijevo, desno i pobrkaju sve. Samo to hoćemo. Evo pogriješit ćemo tri puta, ispravit ćemo četiri puta. Evo malo ćemo se posvaðati, pa ćemo se pomiriti, ali nemojte nas vi ni svaðati ni miriti. Koga su oni mirili – teško njemu.

Uspjeli su da nama ubiju poštovanje prema sebi

Vjerujte, nakon 17 godina obavljanja ove dužnosti i sličnih pozicija i 8 godina sam prisutan na Univerzitetu, kako koji dan odmiče sve više poštujem ovaj narod i sve ga više volim. Zato što imam mnogo više mogućnosti da upoznam te druge veličine koje nam dolaze negdje otud, o kojima mislimo, zato što su im stavili po dvije-tri titule prije imena, da su neka posebna legura. Vjerujte – ništa, halovi. Samo su uspjeli da nama ubiju poštovanje prema sebi i prema našim sinovima i kćerima. Vjerujte, ovaj naš materijal ovdje je mnogo bolji.
Zašto? Pa prvo zbog nadmorske visine. Pa nam bolja voda. Pa nisu nam dali da pravimo neku veliku industriju, pa nas nisu zatrovali. Pa što su mislili da nam ukinu nimete, ono ispalo da nam je pojačalo nimete. Jer to je opet Allahova volja. Oni nam, k'o bajagi, zavrnu neku slavinu, a ono se neka bolja slavina odvrne. Mi imamo tako dobar narod, tako dobar potencijal. Naravno da mi imamo i jada, ne u materijalu, nego u deformaciji, u nečemu što je posljedica. Ali vam ponavljam, bilo koji narod da mu se desilo ono što se nama desilo, ni ime sačuvao ne bi. Vjerujte, ne bi znao niko ni za koga.

Pamet naprijed, mišići za pameću

Mi smo sve to izdržali i evo nas ponovo, taze i krećemo svojim putem. A kako krećemo? Krećemo stabilno. Pamet naprijed, mišići za pameću. Niti može pamet bez mišića, niti mogu mišići bez pameti. Pusti pamet bez mišića – oni sa njom tjeraju šegu, jer nema snage. Pusti mišiće bez pameti – oni se igraju sa njima kao na koridi sa onim bikovima, lijevo-desno. Mi hoćemo kako je to Allah dž.š. ostavio – pamet naprijed, a snaga iza koja će tu pamet podržati. Evo vidite kako umijemo. Pa mislili su ne umijemo vrtiće, a mi umijemo vrtiće. Pa mislili ne umijemo škole, pa mi umijemo škole, pa umijemo i Univerzitet. E tu je nastala čitava panika. Ali dobro, još ćemo mi. Nećemo mi da stanemo na Univerzitetu. Još mi pripremamo, nego hoćemo da ih iznenadimo, da se obraduju. Treba nadoknaditi ovih sto godina. Kasnimo dosta. Ali može to da se nadoknadi, samo što vi morate biti brži od svih drugih. Mi smo kasnili sto godina, sada smo smanjili raspon na dvadesetak godina, a za narednih pet godina smo nula-nula. A onda krećemo u pravu trku, ako Bog da. Koliko god da se zamorimo, kada vidimo ovu energiju onda, apsolutno, kao da to sve počinje taze, kao da smo potpuno odmorni. Šta je poenta ove prve postavke? Stalno nam govore: „Morate biti jedinstveni.“ Ali prije toga slobodni, da bi smo bili jedinstveni. Kad nismo slobodni, vjerujte, možemo se mi ujediniti koliko god hoćemo, ali će daljinski upravljač našeg jedinstva biti u njihovim rukama. I taman se ti ujediniš, on stisne dugme i onaj se razjediniš. Prvo moramo da se istrgnemo iz njihovih kandži. Kakvi god da smo. To je moj poziv i ja ovog trenutka hoću da ga izreknem, i bošnjačkim političarima, i bošnjačkim nevladinim organizacijama…

Ako Sandžaku bude dobro, Preševu će biti još bolje

Neće braća iz Preševa neće zamjeriti što ovo sada govorim, jer oni znaju da ako Sandžaku bude dobro, Preševu će biti još bolje. Ali pošto nam se ovdje prepliću i nacionalna i vjerska pitanja, a oni su sa nacionalnim pitanjem otišli malo dalje od nas, ja ću ih zamoliti da nas pričekaju malo da ih stignemo u toj svijesti kako bismo mogli još bolje na svim tim poljima saraðivati.