Vjersko i nacionalno jedinstvo Bošnjaka – značaj, perspektive i izazovi

U vremenima tuge sjetimo se radosti, u vremenima bolesti sjetimo se
zdravlja, u trenucima kada svjedočimo nečiju smrt sjetimo se života. A
onda kažemo ono: „Eto šta je život.“ A dotle kao da nemamo ni zdravlja,
ni radosti, ni života. Živimo po nekom rutinskom ritmu, po nekoj navici.

Euzubillahi mineššejtanirradžim. Bismillahirrahmanirrahim.
U vremenima tuge sjetimo se radosti, u vremenima bolesti sjetimo se zdravlja, u trenucima kada svjedočimo nečiju smrt sjetimo se života. A onda kažemo ono: „Eto šta je život.“ A dotle kao da nemamo ni zdravlja, ni radosti, ni života. Živimo po nekom rutinskom ritmu, po nekoj navici.
Činjenica da danas treba da govorimo o jedinstvu, i to vjerskom i nacionalnom jedinstvu kod Bošnjaka, već time jasno pokazuje da jedinstva ima malo. Jer kad god onoga dobroga ima malo, tek tada ga se sjetimo.
Prije svega, želim da izrazim veliku zahvalnost na povjerenju koje mi je ukazano od Islamske zajednice, od gospodina efendije Zukorlića, a zatim da se zahvalim i svima vama prisutnima. Da kažem da je ovo za mene velika privilegija i radost, ali i velika odgovornost.
Čuli ste na početku kako je najavljeno da ćete čuti i vidjeti znanja i iskustva koja bih ja trebao podijeliti sa vama. Nije tema ni za pokazivanje mnogo znanja, niti za pokazivanje mnogo iskustva. Tema je mnogo ozbiljnija od one mrvice znanja koje se za pedeset godina skupilo. Postoje druge prilike za to. Ovdje osjećam da je danas trenutak da porazgovaramo, da podijelimo nešto mnogo važnije, da se suočimo sa nečim što je upravo naša tema danas. Šta je sa jedinstvom nas Bošnjaka, vjerskim i nacionalnim, ovdje, u ovom gradu, u ovom regionu, na Balkanu, u Evropi, svijetu…? Šta je sa nama i našim jedinstvom? Govoriti o tome neće pomoći ni znanje ni iskustvo. Mislim da treba zarezati dublje.

Razmišljanje, brige i nadanja

Treba da podijelim, kako sam nanijetio, danas sa vama nešto što je važnije nego akademsko predavanje. Da podijelim sa vama moje brige, moja razmišljanja i moja nadanja, i to ovim redoslijedom.
Dakle, brige bi se odnosile na situaciju koja je, kako rekoh, dosta nepovoljna u odnosu na jedinstvo Bošnjaka, vjersko i nacionalno. Po oba ova šava kao da se rašiva naša dolama. Kao da i u vjerskom i u nacionalnom smislu bošnjačko jedinstvo popušta. Pucaju konci. Da li su to oni bili loše sašiveni, ili je pritisak prevelik?
Zatim bih podijelio moja razmišljanja šta je to dovelo do toga i zašto je to jedinstvo počelo da se rašiva? Već dugo i odavno se rašiva. Hoću da uðemo u tu temu, da je osjetimo. Jer ne znam ni bolji prostor, ni mjesto od ovoga. Ne znam gdje bi Bošnjaci mogli bolje pogledati sami sebi u oči i zamisliti se šta je to što se njima dogaða, nego što smo večeras, Bogu hvala, ovdje svi zajedno. Jer ovdje, čini mi se, da leži i onaj treći sloj – nada. Jer ima spremnosti i volje.

Nikada nije potrebnije govoriti o jedinstvu nego kada je ono ugroženo

Zašto posebno zahvaljuem na ovom pozivu? Mada znam da je i ovdje situacija sa jedinstvom, i vjerskim i nacionalnim, kod Bošnjaka takva kakva je. Vi znate još bolje od mene. A nije povoljna. Mislim da je izvanredna ideja i sjajan dokaz želje da se postigne to jedinstvo, da se vrati, da se sačuva. Upravo i ovakva tribina i ovakva tema. Nikada nije potrebnije govoriti o jedinstvu nego kada je ono ugroženo. I ko god poziva na taj razgovor, svi moraju da odgovore, ako im je do jedinstva. Ja sam samom srećom i voljom Božjom stigao danas ovdje.
Moglo je da se desi iz nekih drugih razloga da ne doðem. I bilo bi mi stvarno žao, jer želim da razgovaram sa vama i toliko se radujem ovom susretu. Ja vam večeras ne nudim tribinu na kojoj ću pokazivati znanje.
Večeras od vas očekujem ne da gledate u neki izlog na kojem ću izložiti moje knjige i moja znanja, već da uðemo u onu kovačnicu gdje se kuje ono vrelo željezo. Da osjetite taj miris i vrelinu i da vidite kako u meni nastaje misao oko ovih briga. Cijelim putem sam razmišljao o tome kako je sjajno što je ova tema baš sada ovako formulisana i stavljena pred sve nas.
Ja se nadam de će ta tema biti tema koja će postepeno, kao oni koncentrični krugovi kada padne makar i cvjetić u vodu, vidno početi da se širi i da će stići do svake bošnjačke zajednice u enklavama, u dijaspori. I da ćemo se svi pitati tako ozbiljno i jasno, kroz brige, razmišljanja i nadanja, o tome šta je sa našim jedinstvom. 
Dakle, prvo kakvo je, onda šta je dovelo do toga, a onda šta uraditi da se to jedinstvo vrati, jer da je ugroženo već odavno je to jasno. Ali i da nije puklo do kraja i to je jasno. Jedinstvo u vjerskom i nacionalnom pogledu. Kasnije ću doći na temu da ova dva pojma neću toliko razlikovati. Posebno kada su Bošnjaci u pitanju. Vidjet ćemo šta islam znači za nacionalni identitet Bošnjaka. Ali za sada, poštujući naslov i osnovnu recepciju, ostat ću na tome.

Kao da je velika mahana za Bošnjaka biti musliman 

Da pogledamoovaj region u nacionalnom pogledu, u Bosni, Sandžaku, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji i na Kosovu. U Makedoniji, od petnaest hiljada Bošnjaka, u vrh glave, imate pet političkih partija. Govori li to o jedinstvu ili o nejedinstvu. Pritom i Islamska zajednica u Makedoniji, takva kakva jeste, ima takva previranja da su u par navrata potezani i kalašnjikovi. Pogledajte situaciju u Bosni. Stalni napadi na Islamsku zajednicu, na nake od njenih čelnika. I to ne samo sa pozicije nebošnjaka, nego i samih Bošnjaka. Pogledajte Bosnu koja je podijeljena na onaj tzv. sekularni i onaj tzv. fundamentalistički dio. Koliko se Bošnjaci unutar sebe duboko sukobljavaju oko centralnih pojmova. Kao da je velika mahana ili nedostatak biti musliman za Bošnjake. Ja nigdje nisam čuo, ni kod jednog naroda na ovim prostorima, koji su dugo bili u jednom sistemu koji nije forsirao religiju, blago rečeno, da se toliko upire prstom u nekoga i da se govori: „Šta mi se pravi da je vjernik, znam ga, nikada nije ni postio ni klanjao.“  To ja ne čujem ni meðu Srbima ni meðu Hrvatima. Ne čujem kako oni sebi prebacuju govoreći za nekoga da je postao takav vjernik kad nikada nije bio vjernik. Samo kod nas kao da je grijeh postati dobar, kao da je bolje bilo ostati izvan istine. To je nešto što ne samo da na prvi pogled nije shvatljivo, već nešto što alarmira i plaši. Kako se to desilo da mi onima koji su se vratili, u neku ruku, svom identitetu i istini, najviše prebacujemo. 
Kako to da je toliko rašireno da se podsmjehuju sa regionima u Bosni ljudi iz regiona, iz slojeva, u stratifikacijskom smislu, Bošnjačkog naroda samo zato što su zaostali fundamentalisti. Toga nemate meðu Srbima, Hrvatima, niti meðu Makedoncima. Naprotiv, sprega religije sa državom je upadljiva. U tom smislu kod nas jeste nešto duboko i snažno ugrozilo naše jedinstvo. I ja se čudim kako se potpuno nismo pocijepali po tim šavovima nego se još držimo. Ovdje je, imam osjećaj, jedno od onih mjesta na kojima, ako Bog da, nikada neće popucati ni konac, a kamoli šavovi.
Ali sada da preðemo na ovaj drugi dio, uz napomenu da je stanje svugdje tako.

Bježanje od jedinstva

Ovdje u Sandžaku je stanje tako, u Crnoj Gori je stanje tako. Imate čak i oko identiteta pitanja: jesmo li Crnogorci, jesmo li Crnogorci muslimani, a jesmo li Bošnjaci, otkud mi Bošnjaci kada smo Crnogorci? Dakle, ta pocijepanost je toliko upadljiva da ona više ne zavisi ni od okolnosti, ni od regiona, ni od one pozadine, jer smo u glavnom, osim u Bosni, kolektivitet koji nije brojčano dominantan. Pogledajte, ista stvar je i sa Bošnjacima u dijaspori. Par bošnjačkih organizacija su se dovele na taj nivo da više meðusobno ne komuniciraju, a preko interneta se tako javno optužuju da je to nevjerovatno.
Dakle, tema je urgentna, strateški presudna, od značajne važnosti. I zaista moramo razumjeti šta se to zapravo dogaða sa nama već tako dugo da se bojimo jedinstvenosti. Mi iz nje bježimo.
Bošnjaci su bili jedinstveni samo u onom kratkom vremenu borbe za opstanak ‘92., ‘93., ‘94. i ‘95. Kao da su odahnuli dušom kada je prestala da visi ona Damoklova oštrica nad njihovom glavom. I kada su malo odahnuli, odmah se okrenuše uzajamnoj kavgi. Kao da su jedva čekali da se pokrve jedni s drugima.

Narod kada se razjedini unutar sebe više se nikada ne sjedinjuje

Pogledajte po novinama kako se napadaju od Sarajeva pa do svugdje. I to je nešto što zaista zabrinjava. Jer ako imamo osnovu u ovom svijetu izvan Allaha dž.š., naravno sve je Njegovo, ali ovo što je nama dato, onda je to u našem identitetu, nama kao Bošnjacima ali i svakom narodu. Jer svaki narod je prolazio kroz vjeru kada nije ni imao državu, ali je opstajao. Država odlazi i dolazi. Narod kada jednom ode više se nikada ne vraća. Isto tako, kada se razjedini unutar sebe više se nikada ne sjedinjuje. Čak ni prepolovljeni hljeb više nikada ne možete sastaviti, koliko god dobar bio. A malo ko je tako dobar, pa makar i bio Bošnjak. Ne može se više sastaviti.

Šta nas je dovelo do ovoga

Moguće je, na prvi pogled, reći: „Mi smo takvi. Samo bi da se svaðamo uzajamno.“ Moguće je, na prvi pogled, zaključiti da smo skloni svaði, kavgi, da ne možemo jedni s drugima, posebno sa svojima, i da nam je bolje sa drugima, sa tuðima. Ali ja hoću sada ovdje da pokažem da to nije tako.
Drugi, koji su jedinstveni, nisu po prirodi bolji od nas koji smo tako duboko, po mnogim osnovama i u svim regionima, praktično sukobljeni. To je zbog toga što iza svega ovoga stoji sistem činjenica koji je u objektivnoj logici istorijske argumentacije. Morate razumjeti šta se zapravo dogodilo i da se onda zaista čudimo kako smo uopšte opstali i ovoliko jedinstveni. I trebat će mnogo, mnogo toga još da razumijemo da bismo došli na ono što je u nama, ustvari, najbolje i da bi razumjeli kojom se to snagom ipak još držimo zajedno.