Posljednji ćulah u Bihoru

Pobožnjak u vremenu kada to nije bilo baš „moderno“, samotnjak kada je
to bilo opasno, čovjek sa širinom koja nadilazi horizonte smrti i seže
do ovog trenutka. Njegov vanjski izgled privlačio je posebnu pažnju nas mladih. Posebno nas je interesovao njegov ćulah .

Ime mu je Bektaš, staro bošnjačko ime. Roðen je davne 1909. godine, mada zbog neurednog voðenja evidencije u matičnim knjigama negdje piše i 1911. godine. A preselio je u maju 2003 godine. Svoju dugovječnost ovaj stari Bošnjak naslijedio je od svog oca Zahira za kojeg se utvrdilo da je živio 126 godina i djeda koji je takoðe živio preko 100 godina. Interesantno je da su sva trojica u lozi bili jedinci, kao i Bektašov sin  Mehmed, koji je već proživio 70. godinu i, hvala Bogu, dobrog je zdravlja.
Adžo Bektaš, kako smo ga svi voljeli zvati, živio je u dva vijeka, i to u gotovo cijelom 20. vijeku i još par godina u sljedećem, 21. vijeku. Nekoliko zadnjih godina bio je najstariji Bošnjak u Gornjem Bihoru.
Njegov vanjski izgled privlačio je posebnu pažnju nas mladih. Posebno nas je interesovao njegov ćulah, kojeg smo u to vrijeme mogli vidjeti još samo kod njega i često puta u toku razgovora znao je taj ćulah pomjerati sad naprijed, sad nazad. Isto tako, vaðenje starog sata iz malog džepa na prsluku bio je ritual koji se pomno pratio. Smiren i mudar starac često puta svoje mjesto nalazio je meðu djecom i omladinom. Sa svojom dugovječnošću kao da im se približio u razumijevanju. U svom govoru mnogo je koristio nama „čudne riječi“ – Allah dž.š. i Pejgamber a.s., dok su većina ljudi koristili neke dosadne, svakodnevne, isprazne riječi. Adžo Bektašove riječi imale su snagu i plijenile su naša srca tako da smo u dubokoj noći razmišljali ko li je taj Allah i Pejgamber koje je adžo sa toliko poštovanja spominjao?
U govoru je koristio mnogo turskih izraza, koje bi nam morao tumačiti kako bi ga razumjeli. Svaki susret sa njim bio je, maltene, kao odlazak u mekteb, kojeg krajem 80-ih godina prošlog vijeka nije bilo ni na 100 km od našeg sela.
Kada bi mu neko dolazio u goste dočekivao ga je pred kućom, na sijelu se pila kahva i jelo šta se naðe u kući. U toku sijela često bi pitao gosta je li mu ružno i fali li mu šta? Kada bi ispraćao musafira pratio bi ga i po nekoliko desetina metara od kuće, uz podsjećanje musafira da poselami svoju čeljad. Svakog Bajrama obilazio je sve svoje komšije i mubareklisao im te lijepe dane. To je radio do pred samo preseljenje sa ovog svijeta. Na džumu je išao i po nekoliko kilometara, ali je vodio je računa o tom Allahovom farzu, pa bila hladna zima ili žarko ljeto. Do svoje bolesti bio je aktivni član džematskog odbora džamije u Petnjici. Briga za džemat bila mu je isto kao i za svoju porodicu. Činio je hizmet Islamskoj zajednici kao da je on jedini bio zadužen da vodi računa o njoj.

Umro je u proljetnom mjesecu maju, baš onako kako je i živio: dostojanstveno i vedra lica. Ostavio je hairli porod koji ga se u dovama često sjeti. Imao je dvije kćeri i sina od kojih je Allah dao da se rodi desetine nasljednika našeg adžo Bektaša, kojeg mi danas uzimamo kao pozitivan primjer komšije i džematlije. Neka se Allah dž.š. smiluje njegovoj duši.

Mirsad Hadrović
Glas islama br. 188