Potemkinova sela

Glas islama | Broj 191
| Piše: Mahmut Memić |
U encikopedijskom smislu, ovaj sindrom se prevodi kao „prazan sjaj, predočavanje lažnih činjenica kao da su istinite"
Paranoja kvazi-ministara ide mnogo dublje i dalje, a ona se ogleda u tome što su obojica postali svjesni da se oko Muftije raða i treća politička opcija i da na narednim graðanskim izborima neće moći više da lažu „naivni narod“.

Iz klasične ruske literature zajmimo jedan sindrom koji najbolje oslikava aktivnosti i namjere aktuelnih kvazi bošnjačkih ministara i poslanika, ili bolje rečeno, srpskih ministara iz Sandžaka, iz odskora preimenovanog Sandžačkog u Šumadijski region. To je poznati slučaj Potemkina (čitaj Potjamkin), inače ministra i ljubavnika ruske carice Katarine II, koji je ovoj, prilikom njenog putovanja po Krimu, godine 1787., pomoću kulisa i drugih naprava, pustu stepu prikazivao kao naseljen, bogat i napredan kraj. U encikopedijskom smislu, ovaj sindrom se prevodi kao „prazan sjaj, predočavanje lažnih činjenica kao da su istinite“.
Kaktus ministri
Sa ovim sindromom se počelo još za vrijeme Miloševićeve vladavine, kada je čuveni ministar Mihalj Kertes krstario Rogoznom i Golijom i obećavao asfaltiranje svih sela i uvoðenje telefona, a u zadnje vrijeme je postao naročito aktuelan za vladavine dva „kaktus-ministra“ s jedne strane i u zavisnosti od koalicionih partnera iz Beograda s druge strane. Prvo su počeli sa svemoćnim Veljom Ilićem, a sada nastavljaju sa moćnijim Dinkićem, koji u fazi „Labudove pjesme“ nastoji da smisli još jednu perfidnu laž i doda na svoj konto još četiri godine lažnih mandata na onih 20 godina koliko su nas lagali. Ovi prvi, dakle „kaktus-ministri“ u Beogradu i na meðunarodnim skupovima, u stilu Potemkina govore da je u Sandžaku sve u redu, da se u potpunosti poštuju manjinska i ljudska prava, da ekonomija samo što nije procvjetala, a da nam samo fali taj famozni auto-put preko Pešteri. A ovaj drugi, dakle Dinkić, držeći do toga da je bošnjački narod i dalje naivan, ne trepnuvši na skupu u Novom Pazaru obećava da će ipak auto-put preći preko Pešteri, samo ako mu još jednom povjerujemo i zaboravimo šta je obećavao ranije. A sutradan, kada bude gostovao u Užicu ili Požegi, ubijeðeni smo da će reći: „Ma pustite one naivne Pešterce, njima je dovoljno da im progovorim bilo kakvu šarenu lažu i oni će povjerovati u to.“
Kalimerovski stil
Ovi prvi, dakle „kaktus-ministri“ još i pre pojave muftije Muamer-ef. Zukorlića pravdali su svoje dunjalučke priviligije, govoreći da im se baš i ne hita oko tog auto-puta, a pojavom uvaženog Muftije, kalimerovskim stilom objašnjavaju šefovima svojih Vlada da im je sada kost u grlu neki tamo Muftija, tražeći od države da se ovaj vrati u zidine od ćerpiča, gdje treba i da prebiva i radi Islamska vjerska zajednica. Govore da on nema ovlašćenja da se bavi svjetovnim stvarima i da ne može da predvodi Bošnjačku kulturnu zajednicu, niti da bude na čelu liste za Bošnjački nacionalni savjet na predstojećim izborima za taj Savjet. Tim poslom mogu da se bave samo oni koji su uspjeli da ugrabe liste pod rednim brojem „1“ i „2“, a redni broj „3“ je zabranjen, jer ga vodi vjerski poglavar. 
Kost  u grlu
Još u ranijim mojim tekstovima, objavljivanim u cijenjenom bošnjačkom glasilu „Glasu islama“, zastupao sam istinu (koja naravno nije moja, već stav visoke islamske uleme) da je definicija džamije univerzitet i da je kompatibilno da se u islamu učitelj, pored vjerskih pitanja, bavi i pitanjima takozvane društvene nadgradnje, gdje spada i politika. Rukovodeći se time, na svim skupovima u zadnjih godinu dana, cijenjeni Muftija je to otvoreno objavio i nama i njima. I to je sada postalo kost u grlu „kaktus-ministrima“. Kada su se njemu obojica dodvoravali i kada su im bili potrebni glasovi onih koji podržavaju Muftiju, to im nije smetalo. A kada im je sada dogorjelo do noktiju, kada su načinili nekoliko kardinalnih grešaka, koje skupo koštaju bošnjački narod, kada su izglasali Zakon o legalizaciji gej brakova (što je u direktnoj suprotnosti sa svim svjetskim religijama),  kada su glasali za povraćaj imovine pravoslavnim crkvama, a zaboravili Islamsku zajednicu, kada su smjestili Sandžak u Šumadijski region, kada su nakon osvajanja vlasti na lokalnim nivoima dopustili da u svim sandžačkim gradovima, na svim važnim mjestima (u MUP-u, sudu, javnim preduzećima gdje je novac, javnim tužilaštvima) budu Srbi, i to ne oni stručni, već iz redova novih-starih radikala i onih iz Miloševićevog doba), sada im smeta neki tamo Muftija.
Sve im smeta
Kažu da je isuviše radikalan i da mu je retorika opasna i uperena protiv njih. Meðutim, računaju na to da su Bošnjaci plitke pameti i zaboravni i da ne pamte kakva je retorika ove dvojice bila u vrijeme kada su oni napadali Muftiju, a nisu bili svjesni da im se istom, a i jačom mjerom takva retorika bumeranski vraća. Njih dvojica nikada nisu ni čuli za hadis u kome se kaže: “Ko se lati mača, od mača će i stradati.” Vjerovatno su čuli za neke apokrifne hadise, koji njima odgovaraju, ili za navodne mudrosti njihovih šefova u Beogradu, jer oni zaista sebe smatraju da mogu i dalje lagati bošnjački narod i da „će prazna puška samo u njihovim rukama biti ubojita“ (Njegoš), a mislim da nisu razumjeli poruku Muftije kada je na veoma posjećenom zadnjem skupu u Novom Pazaru poručio njima „da će nas uvesti u Ligu šampiona, ako nam povjere pravu bubamaru” (čitaj Nacionalni savjet). Na svom zadnjem obraćanju u Novom Pazaru, Muftija je objasnio važnost izlaska na izbore za Bošnjački nacionalni savjet, pojašnjavajući, naravno, da su kvazi-ministri do krajnjih granica suzili nadležnost ovog Savjeta, metaforom kada je lisica u svojstvu sudije smanjivala obrok mečićima. Tada su računali na to da i nije tako strašno ako ovaj put izgube izbore 06.06.2010. godine, jer naivni bošnjački narod, sve i da hoće, neće znati da to valorizuje, a ponajviše su se nadali da izbori i neće uspjeti jer se neće upisati dovoljan broj birača u biračke spiskove. I u tome im je izgleda i uspijevalo. Meðutim, kada se pojavio Muftija sa pronicljivom oštroumnošću i kada su se Bošnjaci na njegov poziv masovno odazvali upisivanjem u birački spisak, i to više za nedjelju dana nego što su oni godinama pozivali, onda se kod kvazi-ministara pojavila paranoja. Ali ne paranoja zbog straha od poraza na ovim izborima za Nacionalni savjet, već paranoja od nečega što slijedi iz toga. A ono što slijedi nakon pobjede na tim izborima je novi pohod ovih sa liste pod rednim brojem „3“. Taj novi pohod je cijenjeni Muftija bez imalo pardona i uvijanja i nagovijestio u svom zadnjem obraćanju, a to je preuzimanje kontrole nad javnim informisanjem i nelegalnim i nelegitimnim doskorašnjem Bošnjačkom nacionalnom savjetu, koji je nagovijestio formiranje i treće islamske privatne zajednice. No, paranoja kvazi-ministara ide mnogo dublje i dalje, a ona se ogleda u tome, što su obojica postali svjesni da se oko Muftije raða i treća politička opcija i da na narednim graðanskim izborima neće moći više da lažu „naivni narod“.
Ministri se vraćaju kući
 Još nešto ih mnogo boli i proganja. Kada budu izgubili izbore, kada postanu „paloma maramice“ i budu odbačeni i izbačeni iz Beograda, kada noću ne budu mogli da spavaju, kada im budu kose posjedile nezasluženo (jer je sijeda kosa znak mudrosti i oni je  kao takvi ne zaslužuju), treba razmišljati o povratku u Novi Pazar. Takvi doživljavaju sramnu sudbinu da ne smiju da izaðu na ulicu, a ne daj Bože da uðu u kafečajnice da popiju kahvu, jer im narod okreće leða. 
Paranoja
Dakle, cijenjeni Muftija, iako im ti sada naizgled najviše smetaš, nije u tome problem. Glavni problem je u ovoj njihovoj paranoji, a ne zbog,  kako oni kažu,  tvoje britke i oštre retorike. I oni su upotrebljavali protiv tebe oštru retoriku i bili spremni čak i na fizičku likvidaciju, koja je sada postala demode, jer si za njih postao veliki igrač i jer si u stanju da nas uvedeš u „Lugu šampiona, ako ti daju pravu bubamaru“. To su ranije mogli, kada im je naivni narod vjerovao, a oni bili osiljeni da svakog ko je drugačije mislio zaplaše i čak i fizički likvidira. I autora ovog teksta su svojevremeno (kada im je obojici u lice rekao da su nesposobni da vode ovaj narod izbacili iz Stranke demokratske akcije) zaplašili i odabrali deset naivnih momaka da me fizički likvidiraju, a kada im to nije uspjelo u centru grada su svoju obijest iskalili paleći moj nov auto. Sada je upravo došlo vrijeme kada biračkom tijelu moram reći istinu i u Boga se zakleti da govorim istinu, da sam zajedno sa kolegama Rizahom Grudom i Alijom Mahmutovićem, još 1992. godine, napisao tekst „Kulturne autonomije Sandžaka“, koji je podrazumijevao naravno i formiranje Nacionalnog savjeta, kao buduće vlade takve kulturne tvorevine. Takav projekat sam predao lično tadašnjem rukovodstvu SDA i tom prilikom je taj isti projekat završio o korpi za otpatke, a mene su proglasili kao izdajnika i izbacili iz stranke. Tada su govorili da su oni zagovornici stvaranja države u Sandžaku, da im je matična država BIH i da od tih zahtjeva neće odustati. Šta se u meðuvremenu desilo sa dvojicom “kaktus ministara”. Muftija reče na skupu da su od tih radikalnih zahtjeva odustali i da nikada i ništa nisu ni tražili, što je tačno, a ja bih dodao još i to da su i imali namjeru da traže, nisu ni znali, jer su obojica ljekari pa nisu ni znali kako se to pravno-proceduralno traži, a već su i druge stručnjake rastjerali, a ostavili uz sebe „stručnjake“ koji su lijepili plakate za njih, a zauzvrat dobili funkcije u Opštini, i to načelnička mjesta. Mene su uspjeli da eliminišu privremeno, a ti si cijenjeni Muftija za njih preveliki igrač i mislim da su prepukli od zavisti kada im je saopštio reisulema Mustafa-ef. Cerić da se takvi ljudi javljaju jednom u 100 godina i da su to takozvani obnovitelji vjere.
Panika
Ono što najviše boli je to što naivni simpatizeri „kvazi-ministara“ u agoniji presreću narod na ulici i napadaju svakog ko doðe na skup da nešto pametno čuju od Muftije, a oglašavanje u „Glasu islama“ proprate sa navodnom izdajom i iznaneðenjem. Zbog svega ovoga, javno i glasno (nikako zbog očekujućih privilegija) svako od nas treba 06.06.2010. godine da obuče bajramsko odijelo i da „perom“ zaokruži na listiću broj „3“, koji je već postao famozan za „kvazi-ministre“ i njihove poslanike.
I na kraju, pozivajući se na veliko iskustvo i poznavanje izbornih zakona, želim da poručim uvaženom Muftiji da ima u vidu sljedeće. Strani posmatrači su na konferenciji za štampu najavili prisustvo u svojstvu kontrole na izbornim mjestima dana 06.06.2010. godine. Praksa nam je pokazala da se očekuje lažiranje izbornih rezultata, jer se i u vazduhu osjeća pobjeda rednog broja “3” na izbornom listiću. Panika hvata i “kaktus-ministre” i “objektivne strane posmatrače”. Ove prve, jer je došao kraj njihovih dunjalučkih privilegija, a počinju da budu svjesni težine “bolne patnje i straha” od jevrejske kletve “dabogda imao pa nemao”. A ove druge, jer su dobili uputstva da kao posmatrači zažmure na jedno oko kada budu brojali glasačke listiće, trudeći se da po svaku cijenu pobijedi srpski ministar koji zagovara tezu da zadrži stanje u “status quo”, a da ne pobjedi ovaj drugi ministar, za koga znaju da je namazdžija, a da po potrebi i ponište izbore ako osjete pobjedu Bošnjačke kulturne zajednice. Zbog ovoga je od krucijalne važnosti da BKZ ima svoje povjerljive članove izbornih komisija na svim biračkim mjestima i da na svakom izbornom mjestu ostanu do kraja kada se budu brojali izborni rezultati. Ovakav oprez članova izbornih komisija BKZ se nameće kao životni zadatak, zbog hadisa kojeg je Muftija posebno apostrofirao na zadnjem okupljanju da „vjernik ne smije nikada dozvoliti da ga dva puta ujede zmija iz iste rupe”.