Tadićevi rasisti

Glas islama | Broj 194
| Naše viðenje |
„Ovaj je gori od Miloševića“, komentar je koji se na ulicama i
kafečajnicama Novog Pazara ovih dana često može čuti. Sve je kulminiralo
pokušajem Ministarstva za ljudska i manjinska prava da opstruira
konstituisanje Bošnjačkog nacionalnog vijeća 7. jula ove godine. 

Samo odlaganje zakazivanja ove sjednice od dotičnog ministarstva za pretposljednji dan jednomjesečnog zakonskog roka bio je jasan signal za nešto nečasno. Ministar Čiplić zakazuje sjednicu u sali Gradske uprave Novog Pazara, a ne u prostorijama Vijeća, što znači da je scenario za opstrukciju do detalja pripremljen, a ovime je onemogućen ulazak izabranih vijećnika u svoje prostorije. Delegacija Ministarstva oholo ulazi u salu sa kašnjenjem od dvadeset pet minuta, bez izvinjenja, jasno ilustrujući sebe kao lošeg domaćina koji ne poštuje prisutne. Kasnije je potvrðeno da su za to vrijeme čekali u Gradskoj upravi da stigne novi Poslovnik, kojeg su očito tog jutra radili ministri Čiplić i Ljajić sa već famoznim stavom člana 3 u kome se uslovljava dvotrećinsko prisustvo vijećnika da bi se Vijeće konstituisalo. Na pitanje zašto se Poslovnik mijenja samo za Bošnjake, Petar Antić, pomoćnik ministra Čiplića, kaže da je bošnjačka zajednica specifična, pa je bila potrebna ova izmjena jer je to, kako kaže, u interesu stabilnosti Vijeća i Bošnjaka.
Isto tako su do kasnih osamdesetih u Južnoj Africi vladajući bijelci govorili za porobljenu crnu naciju da je aparthejd u interesu crnaca jer su oni po svojim psiho-mentalnim osobinama specifični, tj. nesposobni za slobodu i ravnopravnost. To je bilo u Africi i ukinuto je prije više od dvije decenije. A evo nas u bijeloj Srbiji i Evropi na kraju prve dekade dvadeset prvog vijeka, pod takozvanim demokratskim Tadićevim režimom u neposrednoj režiji ministarstva zaduženog da vodi brigu o ljudskim pravima i pravima manjina.
Ovom nezapamćenom pravnom švercu prethodilo je izbacivanje medija iz sale, što je bila jasna poruka: „Ugasi svjetlo, nastupaju lopovi.“ Druga kriminalna brutalnost bile su navodne ostavke sa falsifikovanim potpisima dvojice vijećnika, što je zapravo značilo potvrdu da se nesrpske zajednice nalaze u kandžama političke mafije koju predvode Čiplić i Ljajić, a pošto ih ne smjenjuje, jasno je da je blagoslovi predsjednik Tadić.
Na jednoj strani srbijanski predsjednik moljaka tursko rukovodstvo da sa Srbije skinu hipoteku stogodišnjeg neprijateljstva prema islamu i muslimanima, trpeći silna negodovanja, zvižduke i psovke pri odlasku u Srebrenicu, a na drugoj žuri da zgazi i ono malo dostojanstva i slobodarskog duha meðu Bošnjacima u Srbiji, ne prezajući ni od udara na izbornu volju graðana, jasno izraženu na proteklim izborima, ubjedljivo u korist Muftije i Bošnjačke kulturne zajednice. Očito je riječ o jako lošem i površnom proračunu i neopisivom podcjenjivanju inteligencije bošnjačkog naroda, misleći da će mu meðunarodna slatkorječivost i demagoška priča o izgradnji Islamskog centra u Beogradu, a da pritom muslimani glavnog grada nemaju ni svoje groblje, obezbijediti dovoljno vremena da definitivno okonča u miru ono što Milošević nije uspio u ratu. Pritom se aktivno radi na podršci zapadnih faktora uz izgovor da je to jedini način da se sekularizam i demokratija zaštite od narastajućeg i visokosofisticiranog islamizma.
Zaboravlja Tadić da su muslimani ovog prostora toliko prekaljeni u svojoj vjekovnoj patnji da je konačno došlo vrijeme njihovog uspinjanja na nivo slobode dostojne čovjeka. Ono što posebno čudi je činjenica da Predsjednik, sa svim tim silnim savjetnicima, ama baš ništa ne razumije od procesa koji se dešava meðu Bošnjacima u Sandžaku, a da njegovo besomučno spašavanje Ljajića i Ugljanina samo ubrzava te procese.
A baš je jadno izgledalo da Predsjednik dolazi u Sandžak u zaštiti turskog premijera, nemajući slobode da gradskim ulicama Novog Pazara prošeta, što je gost iz Turske morao sam učiniti bez njega, Ljajića i Ugljanina. A možda je to i razumljivo jer se trebalo suočiti sa ogorčenim graðanima poslije gaženja njihove izborne volje uz rasističko obrazloženje svojih činovnika.
Ipak, što reče pjesnik, neka bude što biti mora, samo bez belaja, ako je moguće.