Glavni muftija primio delegaciju Bošnjaka koji su preživjeli torture ‘90-tih

Glavni muftija Islamske zajednice Muamer-ef. Zukorlić primio je danas u
Mešihatu delegaciju predstavnika preko dvadeset hiljada ljudi koji su
preživjeli torture i mučenja koja su nad njima provedena devedesetih
godina prošloga vijeka. Na sastanak sa Glavnim muftijom došlo je
petorica ljudi, i kako su sami istakli oni su samo predstavnici velike
skupine onih koji su u tom mračnom vremenu proživljavali prebijanja,
hapšenja, maltretiranja koja su nad njima provoðena na pravdi Boga.

Ovi hrabri ljudi, danas se to vidi, heroji vremena s kraja prošlog vijeka, u jednočasovnom razgovoru upoznali su Glavnog muftiju sa svim onim što im se dogaðalo dok su bili zatvarani, ali su ga takoðer upoznali i sa mukotrpnim i neuspjelim pokušajima da preko suda pronaðu pravdu za sebe i svoje porodice. Odlukama raznih sudova izvršioci premlaćivanja i torture nad Bošnjacima koji su zaposleni u policiji osloboðeni su odgovornosti za nedjela koja su počinili.  Jedan od premlaćenih Mustafa Džigal priča drhtavim glasom: „Ja bih voleo da se ono šta smo mi proživjeli više nikome ne ponovi. Imao sam 4 sina i sva četvorica su otišla iz zemlje. Ostao sam ovde sam. Dok sam bio uhapšen moje dvije ćerke su otišle kod Mustafe Makića da ga zamole da me spasi iz zatvora, a on ih je pitao ima li para Mujko, kad su mu rekle da nema on im je rekao da može pomenut, a da me spasiti ne može. Bolje mi je bilo da sam se obesio da sam znao koje ću muke da podnesem. Ja sam trčao za Ugljaninom na promocije po cijeloj Bosni i to me je slomilo, te sam stradao. Da umreš, ali nema smrti.“

Još jedna od žrtava torture Suljo Muratović iz sela Žitniča ispričao je Glavnom muftiji šta mu se desilo: „Devedeset četvrta godina, pomenula se na povratila se. Šta smo sve preživljavali u MUP-u, to nije bio MUP nego klanica. Sramota me je da kažem, ali su me kastrirali ka konja i ka vola. Četiri dana sam bio vezan za radijator sa dvoje lisica bez kapi vode i grama hljeba. Koga sam sve video i koliko je ljudi tu torturu prošlo ne mogu svih ni da se sjetim. Dolićanin iz Šara se objesio. Kad su ga tukli i poslali ga da ide i donese pušku, on čovjek nije imao, i pošto nije smjeo više da se vrati objesio se.

To je bilo nezapamćeno zlostavljanje. Bijeni smo od prošle vlasti, bije nas i ova vlast. Neznam ni kako da vam opišem šta je raðeno nad nama. Ja nisam mogao da mrdnem ni nogom ni rukom. Deset puta sam u nesvjest padao i nisam znao šta rade sa mnom, izvodili su me pa me kiselili pa me opet vraćali pa udri, pa udri. Imam lekarska uvjerenja. Stepenicama sam gazio krv ljudi koji su tučeni dok su me dovodili do sobe dvajespetice, ta soba je bila klanica. Neka znaju naša djeca šta se radilo. Nema suda nema zakona, radi svako šta mu je volja.“

Slične dirljive priče ispričali su i ostali stradali Bošnjaci koji su bili na sastanku kod Glavnog muftije, a nakon što ih je salušao Glavni muftija se obratio medijima i izmeðu ostalog rekao:

„Ovim današnjim susretom sa predstavnicima ljudi koji su preživjeli nasilje, u svoje lično ime, u ime Islamske zajednice i u ime svih pripadnika Islamske zajednice želim podići glas protiv nasilja i nepravde učinjene Bošnjacima sandžaka devedesetih godina, a da oni koji su to poručili i oni koji su to učinili nisu odgovarali. Jako mali broj ljudi koji su prošli torture i mučenja je imao snage da se bori za pravdu posredstvom pravosudnih organa. Ali i ovi malobrojni koji su imali snage da kroz pravosudne istrage i cjelokupni proces ponovo prolaze tu torturu takoðer su došli do situacije koja predstavlje ivicu razočarenja jer i ono malo pravde najavljivano za zločince koji su mučili ovaj narod isparilo se i oni se oslobaðaju krivice. Jako je važno znati da pitanje torture i mučenja nad više od dvadeset hiljada Bošnjaka u Sandžaku nije njihovo privatno pitanje, ili je najmanje njihovo privatno pitanje. To je pitanje svih Bošnjaka u sandžaku, ili svih Bošnjaka uopšte. To je pitanje svih graðana u Sandžaku, ali je isto tako i pitanje svih graðana u državi u kojoj živimo.

To je čak civilizacijsko pitanje koje nadilazi naciju, granice, kulturu i bilo koje posebnosti. Zločinci koji su mučili narod u vrijeme Rankovića izvukli su se bez kazne. Zato su oni zločinci u vrijeme Miloševića imali odriješene ruke da ponove to isto, ili još gore. I zato ukoliko mi, svjedoci ovoga vremena i sudionici tih zločina zaćutimo  i dozvolimo da zločinci iz vremena Miloševića budu nekažnjeni onda logika istorije, logika zločina jeste da kada se zločincima oprašta onda se zločin ponavlja. Iz tog razloga ove ljude treba smatrati herojima. Znaju oni dobroda čak i kada bi najoštrijim kaznama ti zločinci bili kažnjeni to njima ne bi vratilo njihovo zdravlje i to njima nebi ništa olakšalo. Ali bi to zasigurno bio trijumf morala i pravde, a prije svega osjećaj da naša pokoljenja ne prepuštamo vremenu u kome se ljudska vrsta može tako pozvjeriti. Zato svako ko u sebi ima vjere, svako ko u sebi ima humanosti ma kojoj vjeri, naciji, kulturi pripadao staće i ustaće uz ove ljude. Pridružiće se njihovoj borbi, i njihova borba treba da dobije status koji zaslužuje. Ova borba treba da dobije opštenarodni, opšteljudski i opštecivilizacijski  karakter. Ta borba to zaslužuje i to zaslužuje svih preko dvadeset hiljada stradalih. To nije njihova sramota, to je sramota njihovih dželata. Zato oni koji su torturu preživjeli ne treba da ćute. Treba da ustanu da ispričaju svoju tragediju da bi pokazali svoju snagu da tu lekciju pokažu svima kako se ta nepravda nikada nebi ponovila. Ovi ljudi zaslužuju poštovanje i uvijek će imati moje poštovanje.“

Glavni muftija je u nastavku obećao njegovu ličnu podršku i podršku svih resursa Islamske zajednice ovim ljudima u njihovoj borbi da se ispriča i sazna istina koja će doprinijeti da se ovaj zločin više ne ponovi. 

Nermin Gicić | Islamskazajednica.org