Obilježena 18. godišnjica od otmice u Sjeverinu

U petak 22. oktobra navršilo se osamnaest godina od kako su pripadnici
paravojne formacije „Osvetnici“ kojima je komandovao Sreten Lukić oteli,
mučili i ubili 16 graðana Srbije iz Sjeverina samo zato što su
Bošnjaci. Pripadnici srpske paravojne formacije Osvetnici su 22. oktobra
1992. iz autobusa na liniji Pljevlja-Priboj, tokom prelaska preko
teritorije Republike Srpske, u mjestu Mioče, oteli 15 muškaraca i jednu
ženu, odveli ih u Višegrad, gdje su ih psihički i fizički zlostavljali, a
potom ubili na obali Drine.

Tog dana iz autobusa su odvedeni

1. Mehmed Šebo,

2. Zafer Hadžić

3. Medo Hadžić,

4. Medredin Hodžić,

5. Ramiz Begović,

6. Derviš Softić,

7. Modhad Softić,

8. Mujo Alihodžić,

9. Alija Mandal,

10 .Sead Pecikoza,

11. Mustafa Bajramović,

12. Hajrudin Sajtarević,

13. Esad Džahić,

14. Ramahudin Ðatović,

15. Ediz Gibović

16. i jedina žena meðu njima Mevlida Koldžić.

Ovom spisku otetih treba dodati i ime Sabahudina Æatovića, koji je dan prije otet od iste paravojnoe formacije i odveden u nepoznatom pravcu, pa je u ovom krvavom piru stradalo ukupno 17 Bošnjaka iz Sjeverina.

{gallery}sjeverin 22.10.2010{/gallery}

U organizaciji Medžlisa Islamske zajedncie u Priboju obilježeno je 18 godina od otmice i ubistva 17 Bošnjaka iz Sjeverina. Godišnjica od ovog dogaðaja obilježena je na mjestu otmice u mjestu Mioče gdje je u prisustvu članova porodica, prijatelja i predstavnika nevladinih organizacija proučena Fatiha za sve strijeljane i položeno cvijeće na mostu, jer ne postoji spomen obilježje stradalima. Nakon proučene Fatihe obilježavanje godišnjice stradanja nevinih Bošnjaka nastavljeno je u Domu kulture u Priboju. Delegacija Mešihata Islamske zajednice u Srbiji prisustvovala je ovom skupu, a  na čelu delegacije je bio glavni muftija IZ u Srbiji Muamer-ef. Zukorlić.

U pribojskom Domu kulture okupio se veliki broj graðana Priboja koji su došli da odaju poštovanje nevinim žrtvama, kao i da izraze svoje nezadovoljstvo što ni poslije 18 godina svi počinioci ovog zlodjela nisu uhapšeni i osuðeni. Prisutnima su se ispred Organizacionog odbora skupa obratili Enes-ef. Svraka i Omer-ef. Hodžić, čiji je otac toga dana odveden, a Omer je rastao kao siroče. Ispred nevladinih organizacija obratila se Sandra Orlović iz Fonda za humanitarno pravo iz Beograda. Svi oni su u svojim govorima izrazili podršku i saosjećanje sa porodicama žrtava i skrenuli pažnju na to da ni 18 godina poslije nisu procesuirani svi učesnici zločina, nisu pronaðena tijela postradalih i nije im klanjana dženaza, kao i na nepostojanje spomen obilježja na kojem bi se članovi porodica mogli okupljati. Svi govornici su osudili nezaineresovanost državnih i opštinskih organa koji članovima porodica ne pružaju nikakvu pomoć, bilo moralnu ili materijalnu.

Nakon njihovog obraćanja prisutnima se obratio i Glavni muftija koji je izmeðu ostalog rekao:

„Ono u šta sam siguran jeste da od cilja ne smijemo odustati. Nipošto ne smijemo popustiti pred zaboravom koji nadire. U životu postoje istine i laži, ali najopasnije je kada se laž zapakuje u istinu. Istina se mora stalno potencirati. Istina je da se desio zločin otmice i svirepog ubistva. Ova otmica je dio genocidnog plana nad Bošnjacima koji je najavljen nekoliko godina prije kada je u Parlamentu Bosne i Hercegovine Radovan Karadžić obavjestio Bošnjake da će nestati. Ova otmica je rezultat toga plana. Taj plan je pravljen u Beogradu ili izvan Beograda, a podržan u Beogradu. To je istina. Moraćemo ostati dosljedni u traženju od državnih organa da se zločinci pronaðu i procesuiraju. Odnos prema ovom zločinu neumitno će rezultirati na odgovor da li će biti novih zločina. Ovo jeste pitanje porodica, koje osjećaju najveću bol, ali ovo je pitanje i svih nas. Ovo je pitanje budućnosti i svih narednih pokoljenja. Ono što je sigurno jeste da ne smijemo biti prevareni i da moramo biti svjesni da je ovo dug i težak put, ali jedini pravi put. Jedini način da doživimo trijumf jeste da budemo jači od onih koji su zločine činili da bi nas potpuno uništili, ili da bi nas porobili. Jedini način jeste ne predati se i nastaviti boriti se, ali takoðer ne smijemo dozvoliti da nam srce obuzme mržnja. Ponosan sam na porodice žrtava, ponosan sam na sve Bošnjake koji su uspijeli, i nemamo niti jedan slučaj osvjete, niti nakon Srebrenice, niti nakon bilo kog drugog genocidnog zločina. Ono što bi bilo loše jeste da nam se i to shvati kao slabost. To bi bilo potcjenjivanje, ali iz tog pepela i zgarišta niču bošnjački sinovi i kćeri koji potvrðuju moralni kapacitet ovoga naroda. Mi ne vidimo šansu samo u tome da zločinci budu kažnjeni. Naša šansa je civilizacijska. Mi ćemo naš duhovni resurs koga crpimo iz islama, naš nacionalni resurs koga crpimo iz naše tradicije i naš opšte ljudski resurs koga crpimo iz dometa ljudske civilizacije afirmisati na opšte dobro za sve ljude, za sve graðane bez obzira na njihove različitosti.“

Svi graðani, ljudi koji u sebi gaje humanost trebali bi se suprostaviti zaboravu zločina. Zločin se može suzbiti samo ukoliko snaga humanosti i dobrote bude jača od snage zla. Uprkos činjenici da nakon ovoliko godina nema rezultata u vezi sa zločinom u Sjeverinu, ne smije se gubiti nada, a borba za osudu zločina ne smije stati. Važno je sakupiti što više ljudi, bez obzira na vjersku, nacionalnu, političku ili bilo koju drugu pripadnost i stati u front okrenut prema jednom cilju, a to je da zlo i zločin budu kažnjeni. Nadležni moraju naći snage da ulože maksimalni trud kako bi se otkrilo sve ono što je vezano za ovaj i druge zločinene na ovom prostoru. Ukoliko se ljudi okupe oko univerzalnih vrijednosti onda imaju pravo na budućnost.