HomeAktuelnostiSandžak vs Republika Srpska 20. Decembra 2010. Aktuelnosti 1769 | Glas islama | Broj 204 | Analiza | Amela Sejdinović | Dana 20. novembra 1943. godine u pljevaljskoj ruždiji održana je Osnivačka skupština Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog osloboðenja Sandžaka. Tada je Sandžak imao status federalne jedinice, ravnopravno sa drugim republikama nekadašnje federativne Jugoslavije. Naknadnim odlukama komunističkog režima ovaj status Sandžaku je ukinut, a ova historijska regija ni do današnjih dana nije riješila svoj status. Sandžak nije srpska, niti crnogorska kolonija, ona pripada njegovim graðanima i u budućnosti se ništa ne može rješavati mimo njegove volje. Česta komparacija o statusu Sandžaka prepisuje se Republici Srpskoj, meðutim ako uzmemo u obzir da je Republika Srpska ipak nezavisna i da je njen narod konstitutivan sa ostalim stanovnicima Bosne i Hercegovine, postavlja se pitanje zašto u Sandžaku narod nema pravo makar da bude konstitutivan sa ostalim narodima, te zašto nema normalnu saradnju sa vlastima kao što ih to pravno i zakonski sljeduje. Za sve one koji nisu znali, u Bosni i Hercegovini, iz dana u dan, polako ali sigurno, graðanstvo spoznaje da je Dejtonski sporazum velika prevara. Time je dokazano da Bošnjaci čak i u svojoj državi nemaju prava koja ih zakonski i pravno sljeduju, a koja im pripadaju samim tim što su njeni stanovnici, ali i ratni borci. Interesantna je činjenica da potraživanja prava u Republici Srpskoj nikada nisu bila krunisana pričama o tome kako srpski narod u Bosni i Hercegovini „rastura državu“. Takoðer, bitno je istaći da sva potraživana prava od strane bosanskih Srba su u rekordno kratkom roku ostvarena i to uglavnom u korist Republike Srpske. • Republika Srpska dok ispred svakog grada nije stavila znak sa imenom grada na ćirilinom pismu, od te ideje nije odustala, pa danas ispred svakog grada Republike Srpske stoji njegovo ime na ćirilici. • Njihovi školski udžbenici su takoðe ispisani ćirilicom. • U pasošima im piše da su Srbi… • Službena vozila, kao što su policijska, takoðe su ispisana ćiriličnim pismom… A opet vas podsjećam, potraživanjem svih ovih prava ostvarili su pravo nezavisnosti i autonomnosti, a da niko, apsolutno niko, nikada to nije prozvao rasturanjem Bosne i Hercegovine. Mnogi će sada reći: „Pa oni su većina, procentualno skoro jednako kao i Bošnjaka…“, ali ako uzmemo u obzir da su prevashodno u ratu isti ti sistematski planirali da se riješe svih stanovinka muslimanske vjere, pa ako se pored toga sjetimo da ih je na stotine hiljada Bošnjaka i ubijeno, te isto toliko protjerano sa svojih ognjišta, nije li logično da poslije toga Srba u Bosni i Hercegovini ima skoro kao i muslimana. Ubijanjem stanovnika muslimanske vjere ostvareni su ciljevi koji su bili i planirani. Da su muslimani u svakom pogledu diskriminisani na prostoru Sandžaka govori i činjenica da svaki graðanin sa prostora Bosne i Hercegovine pravoslavne vjeroispovijesti ima zakonsko pravo na državljanstvo Republike Srbije, iako se prebivalištem vodi u Bosni i Hercegovini, ali i obrnuto, što znači da graðani iz Srbije vrlo lako mogu dobiti državljanstvo Bosne i Hercegovine ukoliko ga potražuju u gradovima sa prostora Republike Srpske. Isto to pravo važi i za graðane katoličke vjeroispovijesti, koji u rekordno kratkom roku bez ikakvih problema i poteškoća imaju pravo na državljanstvo Republike Hrvatske i obrnuto. Pa kako onda ravnodušno gledati na sljedeću činjenicu, to jest na to da Bošnjaci sa prostora Sandžaka nemaju apsolutno nikakva prava da potražuju u Bosni i Hercegovini, koja bi ih prema svemu ovome navedenom pravno trebala sljedovati. Autonomija Sandaka dugo stoji u zraku, ona postoji u srcima stanovnika sa prostora sandžačke regije. Odnos vlasti prema ovom prostoru je uhodan i planiran. Kada se potražuju prava koja sljeduju ove graðane, uvijek se to proziva kao agresivno i nasilno rasturanje domovine Srbije. Da li Srbiju možemo nazivati domovinom ako uzmemo u obzir diskriminatorski odnos na svim poljima potraživanja prava. Možemo li ravnodušno gledati na nedavnu posjetu predsjednika Srbije, Borisa Tadića, Novom Pazaru, ali i njegovo ignorisanje legitimne i legalne Islamske zajednice u Srbiji, i to baš sa sjedištem iste u Novom Pazaru. Nije li žalosno, na kraju svega, što oni koji bi trebali da budu dio ove teške borbe, borbe za prava Bošnjaka i borbe za opstanak svog naroda, ti isti podržavaju sve radnje i diskriminatorske poteze, kako predsjednika Srbije tako i cjelokupne državne vlasti prema bošnjačkom narodu Republike Srbije. No, bilo kako bilo, uvijek je bilo i ostat će „zavadi, pa vladaj“. Srbiji to odlično ide, a kada bi se desilo ujedinjenje, na koje često puta možemo čuti da glavni muftija Islamske zajednice u Srbiji Muamer-ef. Zukorlić poziva, autonomiju bi nam i sama država od muke poklonila.
