Autonomija

| Glas islama | Broj 205 | Naše viðenje |
Biti protiv autonomije, ma šta to podrazumijevalo, znači biti protiv sopstvene slobode, što rezultira dobrovoljnom predajom svog ličnog, porodičnog i društvenog suvereniteta i identiteta na upravljanje drugome. Svojevoljno se odricati vrijednosti slobode i autonomije znači sebe smatrati manjkavim i nedoraslim za upravljanje raspoloživim vrijednostima. Zato je nerazumljivo da se neko, ko nema mentalne ili neke druge nedostatke, odriče ove dvije vrijednosti, što predstavljaju temeljne odlike čovjeka kao dostojanstvenog bića odgovornog za sve što mu je povjereno.

Iako ga je nemoguće lišiti političkog konteksta, radi cjelovitog razumijevanja, pojam autonomija potrebno je višestruko sagledati. Biti autonoman znači sam upravljati onim što ti pripada. Svojim životom, porodicom, imetkom, svojim životnim prostorom. To znači da je autonomija prvi i stvarni plod slobode kao univerzalne vrijednosti. Biti protiv autonomije, ma šta to podrazumijevalo, znači biti protiv sopstvene slobode, što rezultira dobrovoljnom predajom svog ličnog, porodičnog i društvenog suvereniteta i identiteta na upravljanje drugome. Svojevoljno se odricati vrijednosti slobode i autonomije znači sebe smatrati manjkavim i nedoraslim za upravljanje raspoloživim vrijednostima. Zato je nerazumljivo da se neko, ko nema mentalne ili neke druge nedostatke, odriče ove dvije vrijednosti, što predstavljaju temeljne odlike čovjeka kao dostojanstvenog bića odgovornog za sve što mu je povjereno.

Suicidan odnos nekih pojedinaca, pa i grupa, prema ovim vrijednostima može se razumjeti samo iz ugla višedecenijske porobljenosti koja je kod tih ljudi proizvela robovski mentalitet koji se odlikuje patološkim uvjerenjem da je dalji život bez porobljivača nemoguć. Retorika pojedinaca sa sandžačke društvene scene jasno potvrðuje postojanje ove vrste patologije čak i kod nekih koji pretenduju da vode narod. Svi njihovi programi i teorije zasnivaju se na opčinjenosti porobljivačem, što neodoljivo podsjeća na štokholmski sindrom, kada se žrtva zaljubi u dželata. Bilo u afirmativnom ili prijetećem tonu, jedna misao je nezaobilazna: „Ništa bez Beograda nije moguće.“

Baš zato je Sandžaku potrebna autonomija kao neophodna terapija za ozdravljenje društva od stoljetne porobljenosti svega što pripada graðanima ove regije. Znaju porobljivači, i baš zato su nervozni, da ovako brzo oživljavanje svijesti o autonomiji samo po sebi predstavlja nezaustavljivu pobjedu. Da li će se projekat autonomije Sandžaka u potpunosti ostvariti za jednu ili pet godina, nije ono oko čega treba trošiti energiju. Nužno je učiniti da svijest o slobodi i autonomiji uðe u svaku kuću i postane stanovnik u glavi svakog Sandžaklije, ma gdje bio.

Ne smije se zaboraviti da su Bošnjaci unijeli svoju teritoriju u državnost Srbije i Crne Gore, što ih čini suvlasnicima ove dvije države. Zato je neprihvatljivo lišavanje suvlasničkih prava jedne strane bez vraćanja uloga. 

Definitivno, autonomija je postala generator prava i slobode graðana Sandžaka, što će ih nezaustavljivo dovesti do cilja – života dostojna čovjeka.