Svoj na svome, o svome, po svome

| Glas islama | Broj 205 | Analize | Dr. Admir Muratović |
ImageUvijek smo mi oni koji se trebamo dodvoravati, prilagoðavati, pravdati, ispravljati. Neću! Ne pristajem! Odbijam! Pristajem samo na ravnopravnost i jednak tretman po svim pitanjima. Sve drugo je neprihvatljivo!

Borba za autonomnost sandžačke regije, kao i za posebnost bošnjačkog čovjeka, bila je „lajt motiv“ mnogih generacija, ali i pojedinaca koji na tom putu nisu žalili utrošene energije.

O mnogima smo do sada pisali, dok ulogu mnogih čiji je značaj namjerno minimiziran tek kanimo rasvijetliti. U prošlih nekoliko brojeva svjedočili smo o historijskoj ulozi istaknutih pojedinaca iz ovog naroda, koja je trag vremena i dogaðaja izmeðu dva svjetska rata. Nije bilo jednostavno pisati o ovoj temi, a dva su osnovna razloga za to. Prvi, nedostatak pouzdanih izvora, ili bolje rečeno nemogućnost da se do njih doðe. Bošnjačkim političarima u posljednjih 20-ak godina nije ni na um padalo da u preraspodjelama političkih funkcija (pa ni onda kada su sami imali većinu) imaju kontrolu nad Muzejom i Historijskim arhivom, jer „važnije je“ kontrolisati Fudbalski klub. Ovako imamo pristup ovim važnim institucijama „na kašičicu“. No, i to što smo imali na raspolaganju bilo je sasvim dovoljno da se napravi jasna slika i baci svjetlo na nemjerljiv doprinos u službi vlastitom domu i rodu svih pregalaca za slobodom.

I dalje ćemo o tome pisati, no ovog puta ćemo napraviti kratak osvrt na reakcije onih kojima je milo i onih koji su „povrijeðeni“ našim čitanjem historije!

Ne vodeći računa o metodologiji pisanja, u daljem tekstu ću stavove saopštavati u prvom licu jednine.

Tršo i Aćif-efendija su mi bliski u mjeri u kojoj su Ugljanin i Ljajić daleko
Možda sam i ranije mogao ovo kazati, ali nije kasno ni sada, u izvjesnoj mjeri isprovociran odreðenim komentarima da nije korektno dovoditi u istu ravan Aćif-efendiju i Trša. Svojim pisanjem o temi koja nikada nije gubila na aktuelnosti, želio sam „natjerati“ one koji o ovoj temi znaju više da i oni pišu. Zamjerili su mi da nije u redu stavljati znak jednakosti izmeðu partizanskog pokreta i muslimanske milicije, Trša i Aćif-efendije. Jedan je, kažu, bio komunista, a drugi „balista“.

Problem je očigledno iz kog ugla na ovu pojavu gledamo ja i moji kritičari. Ja svoje viðenje datih historijskih činjenica tabirim i poimam iz ugla nekoga ko živi i preživljava sve ono što trvi i što je trvilo Sandžak i Bošnjake u njemu, dok su oni, očigledno, i dalje pod uticajem naručenih historijskih „istina“.

Borba za Sandžak i Bošnjake, nemirenje sa stanjem svog naroda, nepristajanjem na „vječitu krivnju“, u konačnosti i njihova šehidska smrt na tome putu, ono je što u mojim očima, shvatanjima pravi znak jednakosti izmeðu ova dva velika sandžačka sina. Tek kasnije konstatujem historijsku spoznaju da su se kretali različitim putevima ka istom cilju. 

Isto kao što danas znam da Ugljanin i Ljajić predstavljaju drugu stranu naše zbilje, da postoje i oni, neki bi rekli, izrodi, a ja još nisam lingvistički poučen da na adekvatan način determinišem ovu pojavu, koji su naizgled različiti, „nacionalista“ i „demokrata“, ali na istom zadatku rušenja Sandžaka i omalovažavanja Bošnjaka.

Zato su meni, ali ne samo meni, Tršo i Aćif-efendija bliski u mjeri u kojoj su Ugljanin i  Ljajić daleko. Neuporedivo! Djela su, a ne odijela, limuzine, fotelje, to što čovjeka smješta u historiju. Od toga kakve su posljedice činjenja, dobrog ili lošeg, zavisi i kakve će pozicije zauzimati u historiji svog naroda.

Rifata Burdžovića su mučki ubili u 29. godini života i bacili u Grujića jamu, Aćifa Hadžiahmetovića komunisti zatrpali u „pasja groblja“ (komunistički naziv za stratište Bošnjaka na Hadžetu), ali su ih njihova velika djela nadživjela i sjećanje na njih je jako, veliko! Slijedom toga je i njihovo mjesto u historiji Sandžaka i svijesti svakog Bošnjaka posebno.

Iz suprotnih razloga će Ugljanin i Ljajić uskoro na smetlište historije. Zato što su udruženim snagama udarili na obraz Sandžaka i dostojanstvo ovog naroda. Znam i to da neće pocrveniti zbog ove iznova kazane istine, ali ja ovo i ne pišem zbog njih. A i zašto bih!? Dok ovo pišem Ljajić nam se javlja iz Strazbura. Pomislih da nije tamo možda zbog kršenja prava Bošnjaka, kad ono jok! Poslao ga Tadić kao „ličnog Bošnjaka“ da se žali na Tačija. Valjda ga je preporučilo to što u Srebrenicu više ne može da ode od srama ili straha, svejedno, on ionako „ne zna gdje je Mladić“.

Neću se nikom izvinjavati za svoj islam, bošnjaštvo i Sandžak

Pišem zbog moje i dolazećih generacija koje iz svoje historije uče da je put do Beograda za Bošnjake ipak dvosmjeran i da Batnjik nije granica izmeðu „lijepog i lepog“, kao i to da „do Batnjika duva, a odatle puha“.  Raduje me spoznaja da je sve više mladih ljudi koji su svjesni da nije potrebno odreći se svog identiteta da bi bio prihvatljiv za Beograd.

Zašto bi meni bilo bitno da li me Beograd prihvata ili ne!?  Briga mene šta o postojanosti mog nacionalnog identiteta misli Beograd ili Zagreb, ili recimo Tirana. To je njihov, a ne moj problem.
Ako zvanični Beograd misli da mu je bolje bez mene, Bošnjaka, onda OK! Samo, ima jedan problem. Ja sam svoj na svome, ne namjeravam nigdje sa zemlje mojih djedova. Zemlje čiju su historiju pisali Gazi Isa-beg Ishaković, Husein-kapetan Gradaščević i muftija Šemsikadić, Jusuf Mehonjić i Džemail Koničanin, Murad-ef Šećeragić, Rifat Burdžović i Muhamed Abdagić, Aćif-ef. Hadžiahmetović, Ahmet Daca, Ramiz-ef. Paljevac i Smail-ef. Filibalić, Faruk-ef. Demić, Hajro-ef. Tutić i muftija Muamer-ef Zukorlić. Od Pazara puhaju neki novi vjetrovi!

Sjetih se sada, dok ovo pišem, jednog dogaðaja iz medresantskih dana koji će kasnije ostaviti snažan utisak na mene. Naime, za vrijeme jednog od velikih odmora, ispred škole, pored nas nekolicine proðe jedan postariji čovjek. Nosio je šajkaču, pa smo znali da se radi o Srbinu pravoslavcu. Obrati nam se sa: „Dobar dan.“ Nesvjesno ili podsvjesno, kako kod, odgovorih sa: „Merhaba, amidža.“ Reče: „To je isto.“ „Kad je isto“ – rekoh mu – „reci ti jednom merhaba, što ja stalno moram dobar dan.“

Vrlo često razmišljam o tom dogaðaju, u njemu se, nevezano za aktere, reflektuje mjera dresure koju Beograd pokušava sprovesti prema Sandžaku i Bošnjacima. Odeš u prodavnicu – promijeniš govor, odeš u bolnicu – promijeniš navike, odeš da studiraš – gotovo da promijeniš vjeru. Uvijek smo mi oni koji se trebamo dodvoravati, prilagoðavati, pravdati, ispravljati. Neću! Ne pristajem! Odbijam! Pristajem samo na ravnopravnost i jednak tretman po svim pitanjima. Sve drugo je neprihvatljivo!
Istine radi, nemam problema sa „dobar dan“, niti se to odnosi na one čiji je to pozdrav, samo ne dozvoljavam da mi se nameće kao moj!

Čovjek sam, musliman, Bošnjak, graðanin, hoću svoj selam, ne dam svoje, poštujem tuðe dostojanstvo. Poštovat ću ovu državu koliko moram i koliko zasluži, voljeti i čuvati Sandžak bez obzira kolika je cijena te ljubavi! Takav je moj ugao čitanja historije Sandžaka i mog naroda. Možda je slika tmurna, na momente i jako mračna, ali sam više nego siguran da je realna, i ako Bog da, plodonosna!