Izborijada

| Glas islama | Broj 205 | Analize | Enes Korać |
Doskora smo samo sanjali o slobodnoj, „narodu potčinjenoj“ Gradskoj upravi, o razumijevanju na iznesene probleme, stručnosti i manjoj halapljivosti državnih činovnika, ali nam se obećanja ispred „Vrbaka“ od prije neku godinu izjalovila, a nama pamet pomjerila kada čusmo da se u Gradskoj upravi i dalje ne smije izvještavati slobodonovinarski. Psovka i vrijeðanje sa „trećeg sprata“ kolega novinara, kao da se ama baš ništa promijenilo nije. 

Svjetska dešavanja vezana za proces praktične demokratizacije modernog društva ovih dana se ogleda kroz svježe tajne informacije „curenjem podataka“ na Wikileaks-u, kao i nemuštim mahanjem glavom velesilnih predsjednika demokratskih država u strahu da se ne pomene istina o njima na takvom mjestu. Takvo haotično stanje oslikava se i ovdje kod nas na Balkanu, u Srbiji i Sandžaku, istom silinom i potresima u vlastodržećim strukturama. Svakako da je teško pretpostaviti sa margina običnog društva šta je to što najviše muke zadaje vlastodršcima, ali dakako se valja podsjetiti na jednu od njima najžešćih trka – izbori.

Naime, svijet je još krajem 20. vijeka postao nalik jednom velikom selu. Doba brze komunikacije skratilo je način „upravljanja“ državom. Nekada je trebalo mjesec dana da se depešama i pismima obavijesti narod i živalj o državnoj odluci, dok nam se danas informacija širi „jednim klikom“. Neosporno je primijetiti pokušaje „daljinskog vladanja državom“ iz nama glavnogradske beogradske nahije, kroz novi „internet program“ koji se zove „Duo ministar daljinski upravljač“.

No, dojučerašnja prelijepa besjeda na sada starom gradskom trgu ispred Hotela „Vrbak“ danas nam se obija o glavu, što podržasmo pusta obećanja ljudi koji nas danas pokušavaju izbaciti iz tekovina moderne demokratije, ostavljajući nas u teškim ekonomskim mukama kao da je nama teško udovoljiti. Nije Bošnjacima stalo do nestvarnih želja ili pustih obećenja ministara i Predsjednika države. Doskora smo samo sanjali o slobodnoj, „narodu potčinjenoj“ Gradskoj upravi, o razumijevanju na iznesene probleme, stručnosti i manjoj halapljivosti državnih činovnika, ali nam se obećanja ispred „Vrbaka“ od prije neku godinu izjalovila, a nama pamet pomjerila kada čusmo da se u Gradskoj upravi i dalje ne smije izvještavati slobodonovinarski. Psovka i vrijeðanje sa „trećeg sprata“ kolega novinara, kao da se ama baš ništa promijenilo nije. 

Tražismo (mi, narod bošnjački) ljetos, kroz besjedu muftije nam Muamer-ef. Zukorlića, da nam se vrati ono što je naše oduvijek bilo –  autonomija sandžačka. Dadosmo (mi, narod bošnjački) nepreglednu podršku Muftiji na legalnim izborima za Bošnjačko nacionalno vijeće, nadajući se ispunjenju makar dijela obećanja koja smo dobili pred izbore „ispred Vrbaka“. Nećemo mi puno. Ne više od onoga što nam pripada. Nit manje od onoga što smo imali.

Navikao je zvanični Beograd da sve riješi očas, putem ovog programa „Duo ministar…“, nego im se ove rede pomrsili konci ili su, moderno rečeno, izgubili konekciju, s’ ovijem narodom. Nije Bošnjak miš, pa da ga klikneš u glavu i da on radi kao internet. Ovaj narod je skoro sklonio sa vlasti neke koji mu neposlušni bijahu, pa i ubuduće će sklanjati. Sve dok ne shvate da se sloboda ne daje. Sloboda se uzima!

Dobri moj Bošnjanine, nimalo bezazlena predizborna trka je počela. Sa puno pažnje je centrala smislila kako da ovom dobro napaćenom narodu baci pijesak u oči, i da nam, do jučer šoderom, a danas asfaltom, ubrizga još jednu turu anestezije, kako ne bi osjećali dok nam rade o glavi. A rade. Itekako. Pa nam prave raznorazne tribine o razbijanju predrasuda o diskriminaciji Bošnjaka u Sandžaku. Tobože, nismo dorasli za autonomiju, a ujedno nam žele i „vječno dobro“. Hoće da „razbiju“ stereotipe u bošnjačkom narodu kako je loša majka Srbija, kao da taj ders nismo doskora slušali do sabaha, u mrkloj noći, putem radio-amatera?!

No, ko se sjeća više toga. Diskriminacije, kažu, nema, i neće je ni biti. Djeca nam se, nakon završenih fakulteta, upisuju na „post-diplomske studije“, i to na šalteru Službe zapošljavanja. Tol’ko da se zna kol’ko nas ima.

Tek dobri Bošnjo treba skinut’ kapu i na koleno je metnut’. Valja njemu razbistrit’ poteze za nove izbore i za budućnost svojeg evlada.
Dok ovo pišem, stari midžo ulazi na ikindiju u džamiju. Oslonivši se na svoju mačugu, drhti. Dohvati se za džamijsku kapiju i reče: „Ja Rabbi!“
Kroz glavu mi misao proðe: Ta, samo nas On Uzvišeni može spasit’.