HomeGlas islamaAnalizeRaznolikost je bogatstvo Islamske zajednice 6. Januara 2011. Analize 718 Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini jedinstvena je zajednica muslimana u BiH, Bošnjaka izvan domovine i drugih muslimana koji je prihvataju kao svoju, ustavna je definicija Islamske zajednice. Po toj istoj definiciji, svaki pripadnik džemata s navršenih 18 godina ima aktivno biračko pravo, a oni koji, pored toga, izvršavaju svoje obaveze u džematu imaju i pasivno biračko pravo. U predstavničkim organima Islamske zajednice ne može biti više od jedne trećine zaposlenih u Islamskoj zajednici, dok njene djelatnosti podliježu načelima zakonitosti, javnosti i odgovornosti, a rukovodne dužnosti načelima izbornosti i ograničenog trajanja. Imajući u vidu ove propisane principe, bez imalo sumnje, u poreðenju sa drugim vjerskim organizacijama u našem okruženju Islamska zajednica je najotvorenija prema participaciji vjernika i njihovom punovažnom odlučivanju o ključnim i svim drugim značajnim pitanjima. Po svojoj prirodi, ustavnim odredbama i drugim propisima Islamska zajednica nije imamska zajednica, niti je staleška organizacije, zajednica odreðene profesije i zanimanja. Ona je podjednako zajednica svakog muslimana koji u njoj ima prava i obaveze. Svaki musliman koji to želi ima različite mogućnosti participiranja u radu organa Islamske zajednice od džematskih odbora do najviših administrativnih i zakonodavnih organa, kao što su Sabor i Rijaset. Svaki musliman može, i to je poželjno, učestvovati u njenom radu, kreirati i usmjeravati njene aktivnosti, biti za nju zainteresiran i na koncu odgovoran. Dakako, sudjelovanje u radu Islamske zajednice regulirano je konkretnim normativnim aktima i propisanim procedurama. Provedeni izbori za organe Islamske zajednice u decembru 2010. godine izazvali su stanovitu pažnju i interes muslimana na nivou džemata, medžlisa i Sabora. Možda više i značajnije nego ranijih godina. Samo po sebi ta činjenica ohrabruje i raduje. Raduje i ohrabruje želja muslimana da učestvuju u radu svoje zajednice. Očito, ta želja je znak da muslimani u Islamskoj zajednici prepoznaju vrijednosti u kojima oni žele participirati i jačati ih, žele dati svoj doprinos, uložiti svoje materijalne i intelektualne resurse u zajedničko dobro, što zaista jeste Islamska zajednica. Izbori pokazuju da za mnoge muslimane nije nedostatak i mahana njihova bliskost, ili zajednički rad sa Islamskom zajednicom na općem dobru naroda i države. Njima Islamska zajednica nije prepreka u profesionalnoj karijeri i društvenom angažmanu, ne stide se svoje zajednice i vjere, ne nose komplekse i frustracije zbog pripadnosti islamskoj duhovnoj komponenti. Dijeliti vrijednosti Islamske zajednice, odlučno se zalagati za prava muslimana i poštovanje islamskih vrijednosti u javnom diskursu za muslimana je pitanje ljudske i vjerničke odgovornosti i principijelnosti, a ne političkog šićara i dodvorivačke ravnodušnosti. S druge strane, koliko je bitna indikacija da je za mnoge muslimane izvor časti biti biran u organe Islamske zajednice, nije manje značajno ni to što muslimani nisu pokazali ravnodušnost i indiferentnost prema Islamskoj zajednici. Premda je, bar za sada isuviše rano davati konačne sudove o strukturi i kvalitetu izabranih predstavnika u organe Islamske zajednice (to je volja džematlija koja se mora poštovati), jer još traje proces verifikacije mandata i konstituiranja izvršnih odbora medžlisa, ipak može se ustvrditi da prva saznanja upućuju da su mnogi svoj izbor zaslužili prethodnim radom i doprinosom prosperitetu Islamske zajednice, što je prepoznato i nagraðeno u njihovim lokalnim zajednicama. Takoðer uključivanje mlaðih i obrazovanih ljudi u organe Islamske zajednice, ljudi koji su se afirmirali u mnogim poljima svoje struke, čije iskustvo i energija može biti dalji poticaj predstavlja veliko ohrabrenje i nadu. Na taj način se razbija stanovit stereotip o Islamskoj zajednici koju, pored imama, čine starije osobe, ljudi u poodmakloj životnoj dobi, istrošene energije i vizije. Unošenje dodatnih novih iskustava, stručnosti i obrazovanosti na različitim područjima, u kombinaciji sa moralnim vrijednostima, poštenjem i odgovornošću dat će organima Islamske zajednice novi kvalitet. Vezano za izbore nameće se više pitanja ili razmišljanja. Primjera radi, da li je, zaista, pravično da svako ima podjednako pravo da bude biran u organe Islamske zajednice? Postoji li pravo prečeg? Ili možda ova pitanja treba staviti u još širi kontekst i upitati se da li oni koji nisu članovi Islamske zajednice, ili oni koje ona apsolutno ne zanima, koji, recimo, imaju animozitet prema njoj i sl., imaju pravo da utiču na Islamsku zajednicu? Da li nečlanovi nekog graðanskog udruženja mogu odlučivati o radu takvog udruženja? Da li je to uobičajena praksa? Koja je pozicija šire javnosti i društva? Može li se kazati šta je njih briga za odnose u Islamskoj zajednici, nisu njeni članovi, nisu muslimani, kao što ni nas ne treba biti briga za njihova uvjerenja, izuzev na područjima dodira? Priznajem, nisam vješt pravnoj problematici i ovdje ne želim na ovako kompleksna pitanja nuditi bilo kakve odgovore. Meðutim, ipak dajem sebi za pravo da iznesem lično uvjerenje da onim pojedincima koji daju veći doprinos, ulažu više konstruktivne energije, dobre volje u napredak i institucionalno jačanje treba pružiti svu mogućnost, pa možda čak i pravo prečeg, izbora i priliku aktivnijeg doprinosa kroz odlučivanje i izravniji volonterski rad. Ne u smislu monopola i vladanja, jer na darovane blagodati vjere niko ne može dobiti monopol i vladati Božijim dobrom koje je svima poslano, ali može mu služiti. Pored toga, sloboda i autonomija Islamske zajednice je neprocjenjiva vrijednost, dragocjeno postignuće koje se mora po svaku cijenu štititi od svakoga. Monopol i ekskluzivno pravo na Islamsku zajednicu imaju samo muslimani koji to ostvaruju kroz predviðenu proceduru i monopol se ne može nikome parcijalno dati ili dozvoliti da sa strane i mimo volje organa Islamske zajednice utječe na njen rad. Istovremeno, Islamska zajednica i muslimani ne bi smjeli otići u drugu krajnost, odnosno ne trebaju se bojati svoje slobode, na način da se, čuvajući tu slobodu, ograniči široko sudjelovanje vjernika u njenom radu ili se zatvaraju mnoga vrata ljudima različitog društvenog statusa, političkog opredjeljenja i ideološkog usmjerenja, ukoliko ne derogiraju principe vjere, moralna načela i ciljeve Islamske zajednice. Stoga, Islamska zajednica ne treba imati straha od bogatstva pluralističkih pristupa unutar svojih organa. Štaviše, vjerujem da Islamska zajednica ima kapacitet sofisticiranog balansa, apsorbiranja svekolike raznolikosti koju nosi muslimansko biće u Bošnjaka i da to pomiruje i usmjerava. Sve dok se Islamska zajednica rukovodi tim principima bez osnova je plašiti muslimane njihovom raznolikošću ili u raznolikosti izbora članova organa Islamske zajednice vidjeti nečiju dominaciju i infiltraciju. Takav pristup nije dobar, ne doprinosi općem dobru, niti vodi računa o sveukupnim i dugoročnim interesima muslimana, Islamske zajednice i bošnjačkog naroda. Važna činjenica koja se ne smije predvidjeti jeste da je Islamska zajednica u mnogo čemu slika ili odraz sveukupnosti bošnjačkog naroda iz kojeg je ponikla i na čijim društvenim, kulturnim i ekonomskim osnovama počiva. Islamska zajednica se ne može odvojeno promatrati, niti se njeni uposlenici i službenici regrutiraju izvan konteksta života bošnjačkog naroda, dakle nisu stablo bez korijena i grana. Stablu i plodovima Islamske zajednice boju i ukus daju sok i minerali koje ona crpi iz bosanskog humusa. Zato u toj hrani treba da ima različitih vrsta korisnih minerala koji će obezbijediti uravnotežen rast i razvoj. Takoðer, to što je odreðena prilikama života Bošnjaka i njihovog statusa u državi BiH, manifestira se na Islamsku zajednicu time što ona nosi sve radosti, strahove, nadanja i očekivanja bošnjačkog naroda. Ipak, dosljedna vjernost načelima islama, krajnja moralna principijelnost, visoka svijest o potrebama i interesima naroda i puna odgovornost moraju biti temeljne odlike i putokazi Islamske zajednice, bez obzira da li se to u društvenom kontekstu u kojem djeluje zanemarivalo ili (ne)priznavalo. Islamska zajednica mora ostati zajednica dobra, zajednica povjerenja, emaneta i predanog rada za opće dobro, rada iz uvjerenja, duhovne satisfakcije i radosti. Piše: Ekrem Tucaković Izvor: Rijaset.ba
