Islamska zajednica je preživljavala strašne napade

Ne može majka da bude sestra. Islamska zajednica je majka svih institucija muslimana. Ona je prva nastala i majka se mora poštivati. Ko je digao ruku na majku njemu se ta ruka osušila. Da raščistimo: Islamska zajednica nije sestrica u sedamnaestoro braće.

Devedesete godine prošloga vijeka bit će zapamćene po tome što je Islamska zajednica proživljavala tešku krizu, i u duhovnom i u organizacionom smislu. U organizacionom jer se raspala Islamska zajednica u onoj formi kakva je bila u SFRJ, a u duhovnom jer nije bilo osvježenja unutar Islamske zajednice po pitanju kadrova. Ljudi su radili svoj posao ustaljeno, rutinski, bez ikakve živosti i dinamike. Radili su bez želje za nečim boljim, jer kad nema kadrovskog osvježenja, nema ni novih inicijativa. Nastupila je letargija, učmalost, kao ustajala bara koju je trebao neko da razbuca.

Sve me je ovo podsjećalo na jedan slučaj kojeg sam čitao u nekim novinama. U Engleskoj je postojao neki rezervat, veliki zooološki vrt na otvorenom prostoru od nekoliko stotina hektara. U tom vrtu su živjeli jeleni i srne. Nakon nekoliko godina srne i jeleni su se razboljeli od šuge. Svi pokušaji veterinara da ih izliječe bili su bezuspješni. Javio se jedan Amerikanac i rekao da će ih on izliječiti. Rekao je vlasniku tog velikog krda jelena i košuta da mu obezbijedi oko 50 vukova i ubacio ih meðu srne i jelene. Vukovi ko vukovi: kada su ušli, šta su stigli – pojeli, a šta nisu stigli – pobjeglo. Ono što je bilo kvalitetno borilo se i spasilo se, a ono što je bilo zakržljalo vuci su pojeli. Nakon nekog vremena srne i jeleni su ozdravili od šuge. Pitali su ovog Amerikanca da im objasni kako je došao na ovu ideju, a on je rekao da su se srne uležale i od čiste dosade i neaktivnosti opao im je imunološki sistem. Organizam je oslabio, šuga ih je napala i trebali su im vukovi da ih natjeraju da se bore za život i opstanak.

Mi zaposleni u Islamskoj zajednici u to vrijeme bili smo kao ove srne i jeleni – svi smo se uljuljkali u svoj posao. Samo smo pratili i pravili nekakav odbrambeni sistem od novoformiranih partija i više smo gledali šta drugi rade nego šta mi treba da radimo. Formiranjem Mešihata i dolaskom nove garniture mladih kadrova, koja je stala na čelo Mešihata, situacija se promijenila i u poreðenju sa prethodnom pričom, simbolički možemo reći da su oni bili ti vukovi koji su nas probudili iz letargije. Desio se preokret.

Nova organizacija. Novi način rada. Borba za formiranje nečega što nam je trebalo i što je narod tražio i očekivao. 

Prvo što je Mešihat počeo da radi jeste izgradnja novih objekata, jer je bio smješten u dvije kancelarije u zgradi Odbora. Neki od imama su tražili da nam Mešihat plaća kiriju za to što koristi te prostorije. Trebalo je formirati nove ustanove: obrazovne, kulturne, vjerske, ali nije bilo prostora. Ta želja za izgradnjom novih objekata pravila je i nove probleme. Izgradnja novih objekata za Islamsku zajednicu uvijek je predstavljala problem. Nizašta nismo mogli da dobijemo graðevinsku dozvolu. Bilo da je džamija, bilo da su poslovne prostorije, bilo da su obrazovne prostorije. To je u to vrijeme bio problem broj jedan za Mešihat. 

Pošto Mešihat zvanično nije bio priznat od strane državnih organa, sve je išlo preko Odbora. Sve što se počelo raditi u organizaciji Mešihata, mi iz Odbora smo pozivani na odgovornost. Koordinacija meðu nama je bila izvanredna. Ja sam te poslove za potrebe Mešihata odraðivao i preuzimao na sebe odgovornost koja je bila dosta riskantna zbog bespravne gradnje. 

Bilo je dosta interesantnih situacija. Teških i zategnutih odnosa izmeðu nas i opštinskih inspekcija. Kada je provoðena nadogradnja sprata na vakufskoj zgradi, graðevinska dozvola nije mogla da se dobije. Zidalo se, a Opština je donijela rješenje za rušenje. Policija je dovela zatvorenike da ruše sprat. Puna marica policajaca je došla da obezbjeðuje rušenje sprata. U moju kancelariju upalo je 6-7 policajaca i pomalo bahato rekli da imaju nalog za rušenje. Ja sam ih primio i zamolio ih da sjednu, da popiju kahvu, a oni su odbili i rekli da nemaju vremena za ispijanje kahve i da će da ruše. U tom trenutku sam pozvao ministra vjera. Sreća je da se nalazio u kabinetu, a ja sam mu nakon kurtoazne uvodne priče rekao: „Kancelarija mi je puna policajaca koji su došli vjerovatno da me hapse zbog, kako kažu, bespravne dogradnje sprata na našoj upravnoj zgradi. Gospodine ministre, mi ne uzimamo ničije i ne gradimo na ničijem, mi smo Božji ljudi i idemo u Božji prostor, idemo u visinu. To nama pripada, to je naš hak i niko nema pravo da nam brani da zidamo jer ne idemo ni lijevo ni desno. Molim Vas da svojim autoritetom utičete na ovu opštinsku gospodu u Pazaru da se hajka na nas hitno zaustavi i da ovi momci, kad popiju kahvu, idu otkud su došli.“

Pošto su prisutni policajci vidjeli da razgovaram direktno sa ministrom, malo su se opustili, jer su dobili nalog da ruše, a znaju da to može imati odreðenih problema i da je jako neprijatno to što oni trebaju da urade. Vidjeli su da će sve lijepo da se završi, sačekali su i nakon desetak minuta zvali su iz Ministarstva, a vjerovatno su prethodno stupili u kontakt sa predsjednikom Opštine, i kazali mi da će se ta akcija obustaviti, ali da pokušamo da u narednom periodu dobijemo graðevinske dozvole. Rekao sam ministru: „Mnogo Vam hvala gospodine ministre, ali mi nikada ne možemo dobiti graðevinsku dozvolu, takvo je prokletstvo ovdje. Islamska zajednica ne može da dobije graðevinsku dozvolu ni od jedne vlasti.“

Dakle, to je samo jedan od problema sa kojim se Mešihat u startu suočio. Trebale su nam prostorije, a nisu nam dali da gradimo. Osim ovog objekta i izgradnja Mekteba u dvorištu Altun-Alem džamije takoðer je bila problematična. Pa onda izgradnja objekta na ulazu u dvorište Mešihata. Ali mi smo za sve ove probleme iznalazili načine da ih preguramo. 

Drugi momenat koji je u to vrijeme bio težak za sami Mešihat jeste sudaranje interesa bošnjačkih političkih stranaka i Islamske zajednice. Pokušali su potpuno preuzimanje Islamske zajednice, a ona je trebala da bude marioneta u njihovim rukama. Nama je poručivano da će se u prostorijama BNVS-a odlučivati ko će u Islamskoj zajednici biti čistačica. 

Ozbiljan problem koji karakteriše te devedesete godine jeste i pokušaj rušenja institucije Medrese. Podignut je štrajk učenika Medrese. To je za nas, koji nismo bili baš dobro konsolidovani, bio jak udarac. Učenici su digli štrajk, a mi smo donijeli čvrstu odluku ko je god od učenika inicijator i učesnik štrajka da bude istjeran iz Medrese. Ova odluka je bila posljedica toga što smo mi dobili informacije da je štrajk iniciran spolja, iz tadašnjeg BNVS-a. Jedan tadašnji potrčko u BNVS-u, a danas je kod Rasima Ljajića, dolazio je u dvorište Medrese i učenicima govorio da sve ljude iz Mešihata treba pošutati. Mi smo dobijali te informacije i znali smo da sve polazi odatle, zato smo bili tako rigorozni u kažnjavanju učenika. 

U meðuvremenu je Sulejman Ugljanin vraćen iz Turske. Nakon izvjesnog vremena potekla je inicijativa da se sastane rukovodstvo Mešihata sa Sulejmanom Ugljaninom, odnosno sa predstavnicima BNVS-a. Meni je Muftija rekao za tu inicijativu i kazao mi: „Hajro, idemo kod Sulja da razgovaramo o svim ovim problemima. Hoćemo da pokušamo da se prekine ova haranga i ovi napadi na nas.“ A tada su „Sandžačke novine“ mnogo toga ružnog pisale o Mešihatu, o Muftiji, pa ni mene nisu mimoilazili. Muftija je nastavio: „Razmišljao sam da li da ti poðeš ili ne. U jednu ruku, bolje da ne poðeš, jer ako razgovori ne uspiju bit će da si ti krivac i da si ti to sve razvalio. A opet, ako ne poðeš, možda će se pokrenuti priča o tvom ponašanju i tvom radu, a nećeš biti u prilici da daš odgovore i da se braniš.“

Ja sam Muftiji rekao: „Mislim da nije fer da se ide bez mene. Molim te da i ja budem u toj delegaciji. Prilika je izvanredna, da u tvom prisustvu i u prisustvu ljudi koji su u BNVS-u raščistimo neke stvari na relaciji Suljo i ja. Ako to može da doprinese poboljšanju naših meðusobnih odnosa, ja sam spreman da razgovaramo o svemu. A da se pitanja potežu bez mog prisustva, mislim da nije fer.“

Muftija je malo pošutio i potvrdio da sam u pravu, te me svrstao u sastav delegacije Mešihata. Ispred Islamske zajednice bio je Muftija, profesor Dudić, rahmetli Šefko Dragolovčanin iz Sjenice, bio sam ja i da li je bio još neko ne sjećam se. Ispred BNVS-a bio je Sulejman Ugljanin, Harun Hadžić, Džemail Suljević, Fevzija Murić, a možda je još neko bio, ne sjećam se. Posrednik je bio Umer Hadžić iz Rožaja.

Došli smo u BNVS i sastanak je trajao oko devet sati. Bilo je vrlo ružno. Mnogo neprijatnih scena, pokušaja niskih udaraca, ali je meni bilo jako drago kada sam dobio riječ. Zahvalio sam se Muftiji što mi je omogućio da budem na ovom sastanku i nastavio sam: „Ako treba da pretresemo cijelu prošlost da bismo raščistili stvari i da bismo krenuli ka budućnosti, ja sam spreman. Vrijeme je da se prekine više sa ovim harangama, napadima i pisanjem.“
Suljo je odmah rakao da što je bilo – bilo je i da nećemo o prošlosti ništa, nego da razgovaramo šta dalje da radimo. Meni je to bilo drago, da se ne prepričavaju neke prošle stvari, a sa druge strane vidjelo se da on nema hrabrosti da prizna da je u prošlosti pogriješio prema meni. Cilj je bio da doðe do izmirenja i moje djelovanje je bilo usmjereno u tom pravcu. Muftija je u svojoj uvodnoj besjedi izražavao veliko poštovanje prema Sulejmanu Ugljaninu. Oslovljavao ga je sa „Doktore“ i na početku je atmosfera bila prijatna, ali ubrzo su stvari krenule u drugom pravcu. Sulejmanov nastup je bio vrlo arogantan i imao je prijeteću intonaciju. Rekao je: „Gospodo, da znate da vi u Islamskoj zajednici ne možete da se ponašate tako komotno. Za sve što se tamo radi ovdje mora da se dobije saglasnost. Čistačica se tamo ne može postaviti bez naše saglasnosti. Nigdje ne možete putovati bez naše saglasnosti. Ovo što sa Medresom radite je greška i mi to nećemo dozvoliti. Ne dam ja da se Medresa zatvori. Vi ste Islamska zajednica kao sestra koja ima sedamnaestoro braće koja se nalaze u BNVS-u. Vi ste osamnaesta sestra i član te porodice, pa se ta sestra malo uzbegenisala i malo zategla. Lakirala nokte, a našminkala se mnogo, obukla minić i krenula po čaršiji po kafićima. Hoće da uzme obraz braći, a braća obrazli i ne daju da im sestra uzme obraz, nego moraju da je šibaju.“

Tog momenta kod Muftije nastupa preokret. Ono prijašnje poštovanje se izgubilo. Muftija se malo ispravio i vidjelo se da mu je ta priča neprijatna, a malo nam je bilo i hatar da se usudi nama prijetiti, jer taj sastav ljudi koji je bio tu nije se mogao uplašiti prijetnjama. Nas nije bilo strah od te priče što će on tu sestru da šiba, nego nam je bilo teško da ljudi koji predvode jedan narod, čovjek koji je na čelu jedne političke partije kojoj su Bošnjaci dali preko 90% povjerenja, da se tako ponaša i da ima takvo mišljenje o Islamskoj zajednici. Tada smo shvatili da mi sa ovim čovjekom i sa ovakvim odnosom prema nama nemamo šta da tražimo. Tada je Muftija na elegantan način, ali sada bez oslovljavanja sa „Doktore“, nego sa „Suljo“, rekao: „Ne može majka da bude sestra. Islamska zajednica je majka svih institucija muslimana. Ona je prva nastala i majka se mora poštivati. Ko je digao ruku na majku njemu se ta ruka osušila. Da raščistimo: mi smo Islamska zajednica, a nismo sestrica u sedamnaestoro braće.“

Nakon ovog Muftijinog istupa došlo je do zatezanja priče, a Suljo je rekao da se svašta priča po kahvama. U tom momentu je rahmetli Šefko Dragolovčanin kazao: „Doktore, ja sam bio u SDA. Po kahvama se svašta priča. Priča se i za nas i za vas. Priča se za tebe da si pokrao pare i da si pobjegao u Tursku. To ti se priča, ali mi to nećemo da slušamo. Prema tome, nemoj ni ti slušati ove priče što se o nama pričaju, a je li to istina ili nije – ti najbolje znaš.“ 

Sulejman Ugljanin nijednom nije promijenio boju u licu nakon ovih Šefkovih riječi. Onda se za riječ javio Mevlud Dudić, tadašnji direktor Medrese. Njima je bilo jako stalo do toga šta će Dudić da kaže, jer su ga računali u svoje, kao nekog ko će da vuče na njihovu stranu, a ne „kako to Muamer-efendija priča“. Ja mislim da su oni od Dudića očekivali nekakvu pomirljiviju politiku i odnos prema Sulejmanu Ugljaninu. Meðutim, Mevlud Dudić je pokazao odlučnost i čvrstu privrženost interesima islama i muslimana i do kraja iskrenost prema Muftiji, čovjeku koji vodi Islamsku zajednicu. Mevlud je kazao da Medresu ne smije niko dirati i da je to naš emanet, naša briga i da tu ne dozvoljavamo da nam se miješa bilo ko. Sulejman je tražio da se istjerani učenici vrate u Medresu, a Dudić je rekao: „Mi ćemo uraditi onako kako mi smatramo da treba i da je najbolje i nećemo dozvoliti da nam se u to neko miješa.“

Tada se Muftija nadovezao: „Ti Suljo govoriš da je Medresa tvoja i da ćeš ti da je štitiš. Ti nikada nisi došao u Medresu. Nikada nisi došao da je obiðeš. Nikada nisi došao da vidiš šta ti rade ti tvoji navodni učenici, a poslao si svoje satelite da tamo huškaju i buškaju i da prave štrajk u Medresi.“ 

Tog momenta je Suljo vidio, i svi ovi oko njega suljevići, da kod nas nema pukotina i da je Dudić presjekao, a onda je rekao: „Slušajte ljudi. Više ko mi pomene Medresu ima rezil da ga učinim. Ne interesuje me bre Medresa i neka rade oni kako hoće.“

Istog momenta, deset minuta poslije rečenice: „Ne dam ja moju Medresu“, kada se suočio sa našim argumentima, rekao je da pet para ne da za Medresu.

Razgovor je trajao oko devet sati i na kraju smo se dogovorili da se prekine sa napadima kroz štampu, a da se organizuje sljedeći sastanak na kojem bismo dogovorili još neke stvari i da to bude kraj naših sukobljavanja. Sastanak je bio, koliko se sjećam, u nedjelju, a u utorak su izašle „Sandžačke novine“ i na naslovnoj strani je otprilike pisalo: „Doktor Sulejman Ugljanin pozvao čelnike Islamske zajednice u prostorije BNVS i održao im lekciju“. U tom tekstu ništa nije napisano ono šta smo se dogovorili, nego su oni i dalje nastavili sa napadima na nas iz Islamske zajednice. Vidjeli smo tada da nema dogovora sa onima koji ne poštuju ni dogovore ni razgovore. 

Kasnije sam malo dublje analizirao zašto su se stvari tako odvijale. Jedno se dogovaramo danas, a u utorak se u novinama piše drugo. Po meni, razlog svih sukobljavanja i pokušaja stvaranja razdora u Mešihatu jesu ljudi iz Tutina na čijem je čelu bio Adem Zilkić. Tajno i iza kulisa. Mislim da je to tako, ne smijem da tvrdim, da je on zajedno sa tadašnjim urednikom „Sandžačkih novina“, koji je bio takoðer iz Tutina, pravio tu scenu i pokušavao da napravi što više razdora na relaciji muftija Muamer-ef. Zukorlić – Sulejman Ugljanin. Pokušavali su da imaju u tome saradnika Mevluda Dudića, jer su mislili da sa njim mogu da rade šta hoće. Dudić, kao diplomac Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, nije mogao dobiti u Tutinu adekvatno radno mjesto, pa je Starješinstvo, iako po sistematizaciji nije postojalo takvo mjesto, omogućilo da dobije posao vaiza u Tutinu, kako bi mu se dala prilika da radi i da se dokaže. Kada je profesor Dudić dobio funkciju direktora Medrese, koja odgovara njegovim moralnim i naučnim kvalitetima, onda su pokušavali da ga preokrenu u borbi protiv nas ovdje. To im nije pošlo za rukom zahvaljujući čvrstini i iskrenom odnosu profesora Dudića prema instituciji Mešihata, prema Muftiji i prema nama koji smo bili tu.

Ali svi problemi su dolazili iz Tutina, preko urednika „Sandžačkih novina“, koji je takoðe iz Tutina, a glavni krivac za sve unutrašnje razdore, iako je bio član Mešihata, bio je Adem Zilkić, što se i pokazalo 2007. godine kada se samoproglasio za takozvanog reisulemu.

Nastavit će se…