HomeGlas islamaAnalizeIslamska zajednica, temelj identiteta Bošnjaka Sandžaka (II) 8. Januara 2011. Analize 1245 | Glas islama | Broj 205 | Analize | Dr. hfz. Almir-ef. Pramenković | Država je zakonski bila obavezna spriječiti napad na jedinstvo Islamske zajednice. To decidno definiše Zakon o crkvama i vjerskim zajednicama u kojem se kaže da su državni organi obavezni pružiti asistenciju legalnim organima Islamske zajednice u prilici kada je to potrebno. Pisati o Islamskoj zajednici kao duhovnoj i nacionalnoj instituciji Bošnjaka Sandžaka predstavlja veliki izaazov i napor u smislu obuhvatanja historijskih činjenica ili fakata u njihovoj povijesti. Ovim radom neću ulaziti u detaljnije analize i sintetička razmatranja, ali ono što namjeravam jeste pokazati da je Islamska zajednica temelj identiteta Bošnjaka Sandžaka. Zapravo, želim pokazati da smo intelektualci koje je iznjedrila Islamska zajednica, da imamo kičmu i da smo svijest svog naroda. Cilj ovog referata nije ulaženje u širu elaboraciju što bi zahtijevalo više vremena i intelektualnog napora. Naprotiv, ovdje će biti primarni cilj davanje kratkih, interesantnih i sadržajnih informacija o nastanku, razvoju i profiliranju Islamske zajednice koja je u stogodišnjem egzistiranju pomogla Bošnjacima u borbi za svoja vjerska i nacionalna prava. Formiranje Mešihata – najznačajniji dogaðaj u modernoj povijesti Bošnjaka Sandžaka Usljed teških povijesnih prilika, Bošnjaci Sandžaka 1993. godine formiraju Sabor, kao zakonodavni organ, i Mešihat Islamske zajednice Sandžaka, kao izvršni organ, koji će na sastanku svih nasljednica Islamske zajednice Jugoslavije u Istanbulu, oktobra 1994. godine, biti proglašen legitimnim vjerskim predstavnikom Bošnjaka u Srbiji i Crnoj Gori i ući u sastav Rijaseta Islamske zajednice u BiH. Za relativno kratak period Islamska zajednica je izgradila veliki broj ustanova, formirala vlastiti kadar i povećala broj džamija. Program odgoja i obrazovanja mladih generacija Mešihat nastoji razviti kroz osnivanje adekvatnih ustanova. Godine 1991. formirano je istureno odjeljenje Alaudin medrese iz Prištine, koja 1994. godine postaje samostalna srednja islamska vjerska škola i dobija naziv po osnivaču Novog Pazara Medresa „Gazi Isa-beg“. Uz odreðene prekide, ona više od stoljeća doprinosi očuvanju identiteta, bogateći Islamsku zajednicu muderisima, profesorima i ostalim vjerskim službenicima. Otvoreni su islamski vrtići „Reuda“ i „Wildan“ 1998. i 2001. godine sa ovjektima u Novom Pazaru, Tutinu i Sjenici, kroz koji je do sada prošlo preko 8 000 djece. Godine 2001. Mešihat osniva Islamsku pedagošku akademiju, koja 2005. godine prerasta u Fakultet za islamske studije. Zaključno sa 12.05.2010. Fakultet je završilo 45 studenata. Uslijedilo je otvaranje Škole Kur’ana 2009. godine. Od strateške važnosti za Bošnjake u Sandžaku bilo je osnivanje Intternacionalnog univerziteta u Novom Pazaru koji je pravno odreðen kao vakuf Islamske zajednice. U okviru svojih institucija Mešihat osniva Izdavačku djelatnost „El-Kelimeh“, potom Media centar pod čijim okvirom je službeno glasilo „Glas islama“. U okviru Media centra Islamske zajednice djeluje Islamski radio „Refref“, a u sastavu Internacionalnog univerziteta Televizija „Universa“. Takoðer, u okrilju institucija Islamske zajednice otvoren je Centar za humanitarni rad „Hajrat“, koji ima narodne kuhinje u Novom Pazaru, Tutinu, Sjenici, Novoj Varoši, Priboju, Prijepolju i Brodarevu. Od osnivanja Mešihata Islamske zajednice Sandžaka do danas napravljeno je preko šezdeset džamija i mesdžida, od kojih su strateški najznačajnije Islamski centar u Delimeðu s najvisočijim minaretima u Evropi i džamija u Subotici. Objediniteljski Sabor Islamske zajednice i agresija na jedinstvo Bošnjaka Na Objediniteljskom Saboru 2007. godine u Novom Pazaru oformljena je Islamska zajednica u Srbiji, sa Sandžačkim, Preševskim i Beogradskim i Novosadskim muftijstvom, te glavnim muftijom na čelu. Jedan od zaključaka Objediniteljskog Sabora bio je da će Islamska zajednica u Srbiji funkcionisati u duhovnom i organizacionom smislu sa Rijasetom Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, te kao takva legitimitet tradicionalne vjerske zajednice crpi još iz 19. vijeka, odnosno Menšure koju je 1882. godine istanbulski šejhul-islam predao prvom reis-ul-ulemi Hilmi-ef. Omeroviću. Zaokružujući sistem svojih ustanova, Islamska zajednica u Srbiji je postala glavni problem srbijanskih vlasti u pogledu sprovoðenja stogodišnje politike diskriminisanja, progona, etničkog čišćenja i asimiliranja Bošnjaka, te je ista cjelokupni državnički aparat, uz pomoć probeogradskih političara iz redova bošnjačkoga naroda, usmjerila na njeno uništavanje. Još 1993. godine, kada je formiran Mešihat IZ-e Sandžaka, kandidat Sulejmana Ugljanina za predsjednika Mešihata bio je Adem Zilkić. Ta tendencija nije uspjela legalno da se instalira, već se pokušalo ilegalno. Meðutim, on nije imao kapaciteta, sve dok nije procirkulisao njegov odnos sa Beogradom i dok nije dobio podršku od Vlade, odnosno od Ministarstva vjera. Jer, svaki pokušaj paralelizma bio bi osuðen, da nije država, odnosno Vlada, dala legalitet. Zbog toga se radi o projektu vlasti, iako je nosilac na terenu bio Ugljanin. Nastojeći realizovati plan razbijanja Islamske zajednice vlasti šalju policiju koja je u Prijepolju, Tutinu, a najbrutalnije u Sjenici ušla u čizmama i tukla funkcionere Islamske zajednice koji su bili u uniformama i na svom radnom mjestu. U avliji Altun-alem džamije ranjen je pripadnik Islamske zajednice branivši vakufsku imovinu. U Tutinu, takoðer, ranjen je službenik Islamske zajednice Enver Škrijelj, a samo dva dana kasnije policija je brutalno napala imame i vjernike na vakufskoj parceli. Država je zakonski bila obavezna spriječiti napad na jedinstvo Islamske zajednice. To decidno definiše Zakon o crkvama i vjerskim zajednicama u kojem se kaže da su državni organi obavezni pružiti asistenciju legalnim organima Islamske zajednice u prilici kada je to potrebno. Kulminaciju u nizu napada predstavlja napad na projekat vjerske nastave u školama gdje 39 vjeroučitelja biva izbačeno sa posla, a na njihovo mjesto se postavlja nekvalifikovan i nekompetentan kadar. Kako je to ranije pokušao Sulejman Ugljanin, to sada pokušava nastaviti Rasim Ljajić, nastojeći da ostvare isti cilj. To najbolje ilustruje primjer sudara žandarmerije sa vjernicima na vakufskoj parceli na Hadžetu, kao i pokušaj oduzimanja zgrade Fakulteta za islamske studije. U ostvarivanju svojih ciljeva napad na Islamsku zajednicu je motivisan njenim opredjeljenjem da prati svoj duhovni centar u Sarajevu, svog vjerskog poglavara reisu-l-ulemu dr. Mustafu-ef. Cerića, jer Bosna i Sandžak su jedan organizam s dva bubrega, koji jedan bez drugog ne mogu opstati. On je motivisan i time što je islam izašao iz džamije u društveni život, to što je Islamska zajednica povratila svoju primarnu ulogu – temelj identiteta Bošnjaka u Sandžaku. S druge strane, protivnicima je smetala Islamska zajednica jer je ona pokrenula kulturni, obrazovni i društveni preporod Bošnjaka Sandžaka, a samim tim postala je faktor koji čuva temeljne interese Bošnjaka u Sandžaku. Nakon što je puč osujećen, Vlada Srbije dodatno otežava poziciju muslimana priznajući lagalitet paravjerskoj tvorevini, umanjujući značaj tradicionalnoj Islamskoj zajednici u Srbiji. Ovdje se primjećuju dvostruki standardi: dok vlasti u Beogradu dozvoljavaju formiranje paralelne Islamske zajednice, pokušaj formiranja paralelne Pravoslavne crkve je u istom trenutku ugušen i spriječen uz pomoć državnih organa. Jedan od esencijalnih i fundamentalnih razloga agresije jeste i opstrukcija prava Bošnjaka. S ciljem osporavanja vakufske imovine vlasti su instalirale paralelnu „islamsku zajednicu“ da bi vlast prethodno morala utvrditi koja od dvije islamske zajednice je vlasnik. Zaključne misli Islamska zajednica je ostala jedina organizovana institucija koja se brinula o problemima Bošnjaka na ovim prostorima. Ona nije bila samo vjerska institucija, ona je takoðer bila i stub odbrane fizičkog opstanka Bošnjaka i njihovog identiteta. Ulogu koju je imala Islamska zajednica u očuvanju identiteta Bošnjaka Sandžaka slična je ulozi Pravoslavne crkve za vrijeme osmanlijske vlasti ili Katoličke crkve u Poljskoj za vrijeme komunističke vlasti. Glavni nosioci intelektualnog, javnog i kulturnog života Bošnjaka sve do 20. vijeka bili su imami. Poslije odlaska Osmanlija, Bošnjaci ostaju nezaštićeni te jedini oblik kakvog-takvog autonomnog samoorganizovanja imali su u okviru institucije Islamske zajednice. Snaga i sveobuhvatnost islamskog učenja uticali su na sve oblike življenja Bošnjaka, njihovu autentičnu tradiciju i običaje. I uprkos teškim uslovima Islamska zajednica je sačuvala sve stubove identiteta Bošnjaka: ime, pozdrave, običaje, vjeru, jezik, kulturu, tradiciju… Naime, identitet jeste ono po čemu neko jeste to što jeste. Drugačije rečeno, identitet je osobina kojom odreðujemo stav prema sebi, ali i snalaženje u odnosu prema drugom. Gubitak identiteta je velika nesreća, jer on znači pripadati nekome ili nečemu. Gubitak identiteta muslimana Sandžaka vodio bi nesumnjivo u asimilaciju u tuði identitet. Slobodno mogu reći, da nije Islamske zajednice mi Bošnjaci Sandžaka ne bismo imali svoj identitet, već bi bili asimilirani u neki drugi identitet. Ako znamo ko smo i šta želimo lakše ćemo braniti to što jesmo i to što hoćemo. Ali ne možemo odbraniti to što jesmo ukoliko ne posjedujemo instituciju, čvrstu i stabilnu. Danas, okupljajući vjernike kroz ustanove i udruženja Islamska zajednica čuva i razvija u njima sve vrijednosti vjerskog i nacionalnog identiteta. Ona kao duhovni embrion predstavlja simbol opstanka i ostanka Bošnjaka u Sandžaku. Koliko samo djece, ðaka, učenika i studenata izaðe iz institucija Islamske zajednice sa znanjem o islamu, koliku važnost predstavljaju mektebi, islamski vrtići, medrese, Fakultet za islamske studije i Internacionalni univerzitet. Ove instutucije imaju odgojno-obrazovni karakter, dakle, Islamska zajednica, odgaja, obrazuje i afirmiše kadar koji će sutra raditi u džematima, vrtićima, medresama, srednjim školama, fakultetima, univerzitetima, kulturnim ustanovama, ali i u državnim institucijama u kojima će svojim primjerom i znanjem promovisati islamske vrijednosti i svijest o identitetu Bošnjaka Sandžaka. Udarom na Islamsku zajednicu, srbijanska vlast je udarila na najsuptilnija i najintimnija osjećanja muslimana, udarila je u samu bit njihovog identiteta. Ako nemaju političke moći, ako nemaju ekonomske moći, ako je njihov identitet pod stalnim udarom i erozijom, ako im država nametne svoju Islamsku zajednicu, postavi sebi odane i režimu odgovorne funkcionere, fizički opstanak i opstanak identiteta bošnjačkog naroda u Sandžaku je nezamisliv i nemoguć.