Značaj Huseina Ðoze u islamskom idžtihadu

| Glas islama | Broj 208 | ISLAMSKE TEME | Dr. Mehmed Mešić |
ImageEvidentno je da Husein Ðozo pripada grupi islamskih učenjaka
koji su dali nemjerljivi doprinos razvoju islama i njegovih reformi, a posebno
u tefsiru kao temeljnoj islamskoj znanosti na našim prostorima. Čitav njegov rad može se pozicionirati kao želja za
reformama koja je svakako u sebi imala ideju modernističke orjentacije,
inspirisana idejama vjerskog modernizma čuvenih alima Egipta poput: Muhammed
Abduhua, Rešid Rida`a, Mustafe Meragija i mnogih drugih značajnih alima koji su
na islam gledali kao živu ideju koja mora da bude prisitna gdje god se čovjek
nalazioi koja mora da se primjećuje.

Sve ideje i pitanja, kao i naučni radovi kojim se Ðozo
bavio, bili su aktuelne prirode koja je u sebi nosila intenciju napretka,
prosperiteta ummeta i muslimana, koji su bili s jedne strane potlačeni, s druge
strane izloženi taklidu (slijepom slijeðenju) i mnogim drugim unutarnjim
previranjima, koja su bila osnovni razlozi dekadence muslimana. Nema tog
učenjaka sa naših prostora da je sa većim entuzijazmom govorio protiv taklida
(slijepog slijeðenja) nego što je to bio Husein Ðozo. Po Ðozinom mišljenju,
taklid je uzrok nastanka mezheba (pravaca). On je bacio muslimane u dekadencu
iz koje se ni dan-danas nisu izvadili. Ili, ako slobodnije možemo reći, veliki
dio muslimana i dan-danas živi u taklidu (slijepom slijeðenju). I zato čitava
Ðozina filozofija jeste pokušaj izbavljenja ummeta iz mraka taklida. Ono što je
žalosno, Ðozo kod mnogih nije dovoljno naišao na razumijevanje, te su zato
mnogi uzeli njegove poruke i analize kao rješenja i zbog toga je efekat njegove
razrade islamske misli izgubio na jačini. Ðozo je  u svim svojim govorima i pisanjima zagovarao,
teoretski i praktično, obnovu ili reformu. Kao što sam već spomenuo, ova Ðozina
ideja je od strane mnogih protumačena kao korak od vjere, a ne ka vjeri.

U Ðozino doba govoriti o reformama islamskih ideja,
rješenja, inovacija, bilo je vrlo nezgodno, izgledao je kao čudovište koje hoće
nešto novo i u njega je bio uprt prst.

Ðozo je govorio o reformama jer je vidio stanje muslimana i
njihovo pogrešno poimanje vjere i njenih propisa i načela. Ðozo se susretao sa
nizom problema prilikom pokušaja tumačenja svojih reformi. Bila je to, s jedne
strane, karakteristika naših generacija da pogrešno tumače vjeru, a s druge
strane smatrali su onoga ko pokušava tumačiti islam na reformatorski način da odudara
od principa vjere.

Ðozo je svakako bio nezadovoljan pasivnim odnosom muslimana
prema islamu i njegovim živim idejama, pa je često govorio da ono što danas
radimo nema ništa zajedničko i ništa slično sa pravim islamom.

Ðozo je strogo bio protiv mišljenja koja su tada zauzimala
vidno mjesto meðu muslimanima, kao što je pitanje nerada u islamu, letargije,
kao i mišljenja da su vjera i nauka dva nepomirljiva neprijatelja, te mišljenja
da je neznanje temelj ibadeta, apstinencija od svakog javnog djelovanja, kao i
svaki oblik nerada.

Zar sve ove stvari možemo nazvati islamom i ne boriti se
protiv njih i ne mijenjati ih?

Da smo jasni kada govorimo o promjenama – čista nauka islama
i njegovo izvorno učenje ne trpe promjene i ne podliježe zakonima promjene.

U to kontekstu Uzvišeni Allah kaže:

 

{سنة الله في الذين خلوا من قبل و لن تجد
لسنة الله تبديلا
}

Prema Allahovu zakonu koji je
vrijedio za one koji su bili i nestali! A ti nećeš u Allahovom zakonu izmjene
naći.“ (Al-Ahzab, 62)

 

{فلن تجد لسنت الله تبديلا و لن تجد لسنت
الله تحويلا
}

U Allahovim zakonima ti nećeš naći
promjene, u Allahovim zakonima ti nećeš naći odstupanja.“ (Fatir, 43)

Sve što je Božje savršeno je i ne podliježe nikakvim
promjenama, a i nema potrebe za mijenjanjem. Ðozo, kada govori o promjenama,
navodi cilj tih promjena, pa kaže: „Cilj promjena je samo usavršavanje.“

Kao što je svim učenim ljudima poznato, principi i učenja
islama ne mogu nikada biti predmetom izmjena, niti promjena, jer bi to
demantovalo njihovu apsolutnu savršenost.

Da bismo problematiku promjena i reforme u islamu bolje
razumjeli, citirat ćemo velikog islamskog učenjaka šejh Muhammed Abduhua koji,
raspravljajući o ovoj problematici u svom čuvenom djelu „Islam i kršćanstvo“,
kaže: „Cijela moja mukotrpna borba i težnja svih mojih nastojanja kretale su se
oko dvije stvari: osloboðenje ljudske misli od okova taklida (slijepog
slijeðenja) i poimanje islama u duhu prvog, drugog i trećeg stoljeća. Iz toga
slijedi smisao reforme čišćenja islama od svega onoga što se tokom vremena, pod
raznim utiscima, uvuklo u njega i postalo njegovom sadržinom, a ustvari stoji u
opreci s njegovom čistom naukom i drugo: samostalno i direktno proučavanje
vjere.“ (Drugi dio biografije šejha Muhammeda Abduhua, str. 641)

Jedan od vrlo poznatih islamskih učenjaka Sejjid Džemaluddin
Afgani, kada je upitan o cilju njegovog reformističkog pokreta, imajući u vidu
da je islam zaštićen s Božje strane od bilo kakve izmjene, kaže: „Cilj našeg
vjerskog pokreta je predstaviti islam onakvim kakav jeste, a eliminisati ono
što su mu ljudi imputirali i što ga predstavlja u krivoj slici. Trudimo se da
dokažemo da kada i kadar ne znači ostaviti svako nastojanje za bolju budućnost
i oko spašavanja iz ovog opasnog stanja. Isto tako hoćemo da upozorimo
muslimane da je njihovo tumačenje hadisa koji govore o pokvarenosti zadnjih
vremena, sa sugestijom za povlačenjem iz života i apsolutnim distanciranjem od
tih tokova, posve pogrešno.“

Po Ðozinom tumačenju, reforma u islamu znači neodstupanje od
njegovih velikih ideja. Velika je i neoprostiva greška, kako kaže Ðozo,
„smatranje idžtihada od strane velikog dijela uleme udaljavanjem od vjere, a ne
približavanje njoj“.

Po Ðozinom mišljenju idžtihad nas upućuje na dvije vrlo
važne stvari: Prvo – principi Kur'ana sadrže vječite i apsolutne  istine, koje su podesne za sva vremena i sve
strane svijeta, kako je to javno podržao Kongres pravnika održan u Lahaju 2-6.
septembra 1932. god., ustvrdivši da islamskom pravu ne manjka ništa što bi ga
moglo učiniti nepodesnim da ostane vrelom svjetskog prava i drugo – Svemogući
svojom pravednošću je obdario i nas i one poslije nas najvećom počašću, naime,
da možemo direktno iz Kur'ana uzimati Njegove propise i upute.

Zar poslije svega ovoga da živimo u zabludi?