HomeAktuelnostiPosljednja šansa ovog režima 21. Marta 2011. Aktuelnosti 396 | GLAS ISLAMA | 210 | NAŠE VIÐENJE | Pune tri godine graðani Srbije imali su Vladu koju nije jednostavno opisati. Po političko-ideološkoj strukturi to je bila grupa partija sa feudalnom podjelom vlasti gdje je nakon izbora prestalo biti važno kakav je čiji program i ko se zašta zalaže. Ostati što duže na vlasti jedini je cilj oko koga su vladajući subjekti ostali čvrsto okupljeni. Klimavih 126 poslanika u Parlamentu uzrokovalo je grčevite meðusobne zagrljaje koji su na trenutke izazivali gušenje koalicionih partnera. Katastrofalno stanje u privredi, ivica kolapsa socijalnog sistema, eskalacija korupcije u svim strukturama vlasti i društva, politički monopol nad medijima i njihova zloupotreba u obračunu sa neistomišljenicima, samo su neki pokazatelji bilansa trogodišnje vladavine žuto-feudalne koalicije. Kadrovska struktura Vlade sa posebnim osvrtom na Premijera tako je dizajnirana da se nikome ne može potkrasti misao da je Vlada faktor odluke i vlasti. Ta je pozicija i stvarno, i vizuelno i psihološki rezervisana isključivo za Predsjednika Republike. Sada već bivši ministar Dinkić, što stvarno, što medijskim performansama, remetio je idiličnu sliku takve vlade i zato je morao otići i za sobom povući dugo najavljivanu rekonstrukciju Vlade. Nema sumnje da režim ovom rekonstrukcijom želi kod graðana izazvati utisak: „Eto, nešto se dogaða, da vidimo šta će to biti, pa možda bude i nešto bolje.“ I nije tako loš trik. Ovim će vlast kupiti još koji mjesec skupocjenog vremena i tako odložiti, a možda i izbjeći socijalni bunt nesagledivih razmjera. Sve je upakovano u smanjenje broja ministarstava sa ciljem efikasnosti Vlade i racionalizacije troškova ovog aparata. Spajanje i razdvajanje pojedinih ministarstava takoðe je bilo podreðeno zadovoljenju vladajućih ortaka uz brojne nelogičnosti o kojima opozicija ovih dana glasno govori. Koliko sva ta pompa predstavlja dnevno-političku farsu potvrðuje činjenica da su neka važna ministarstva ukinuta, a da je sada već famozno Ministarstvo bez portfelja Sulejmana Ugljanina obavezno preživjelo. Zašto? To bi mogla biti tema neke zanimljive analize. Nije teško zaključiti da je Ugljanin sačuvao poziciju zbog tijesne većine vlasti u Parlamentu, iako je ovih dana procurilo da je besportfeljni ministar zaprijetio da će podržati Muftiju ako izgubi dosadašnju poziciju. No, posebno gorak ukus u ustima izaziva činjenica da je nepovjerenje režima u Sulejmana Ugljanina toliko da nisu uspjeli pronaći tako nevažan resor koji bi mu se mogao povjeriti, uprkos svemu što je učinio za vladajući Beograd. Očito da je za dvije decenije isključivo Rasim Ljajić položio sve ispite pokornosti i da mu se u značajnoj mjeri može vjerovati. Da sve nije crno u rekonstrukciji Vlade pokazatelj je isključenje ministara Svetozara Čiplića (ljudska i manjinska prava) i Bogoljuba Šijakovića (vjere) iz budućeg sastava Vlade. Ova dva, hvala Bogu, bivša ministra ostat će upamćena po ozloglašenosti meðu Bošnjacima i muslimanima u Srbiji na polju diskriminacije i kršenja prava ovog naroda. Svakako da bi bilo naivno pomisliti da su ova dvojica sve to činila samovoljno, no ipak njihovo uklanjanje treba shvatiti kao pozitivan, iako simbolički potez vlasti i prema Islamskoj zajednici i prema Bošnjačkom nacionalnom vijeću. Ponašanje vlasti u narednom periodu učinit će da se ova simbolika pretvori u izlazak režima iz ćorsokaka u kojeg je sebe doveo ili će se istopiti. Jedinstvena Islamska zajednica, vraćanje i zaštita vakufske imovine, vraćanje istjeranih vjeroučitelja u škole, neometan rad Bošnjačkog nacionalnog vijeća i akreditovani Internacionalni univerzitet šansa su zvaničnog Beograda za postavljanje dobrih temelja za rješenje statusa Bošnjaka i Sandžaka u Srbiji. Ipak, iz ugla humanosti gledano, najjači utisak rekonstrukcije Vlade je novi ministar zdravlja Zoran Stanković, poznat po svom hvalisanju da mu je egzekutor genocida u Srebrenici Ratko Mladić lični prijatelj. Kako će prvi čovjek zdravlja u Srbiji uspjeti pomiriti neophodni resurs humanosti za vršenje svoje misije sa ličnim emocijama prema ratnom zločincu, ostat će trajna nepoznanica. Nije ovo poruka samo Bošnjacima, već i svim graðanima Srbije.
