HUTBA REISU-L-ULEME U BEGOVOJ DŽAMIJI U SARAJEVU

Sarajevo, 25.
mart 2011. (MINA) – Danas je reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić u Gazi Husrev
begovoj džamiji u Sarajevu imamio džumu namaz i održao hutbu.








U cjelosti
prenosi hutbu Reisu-l-uleme :

-Draga
braćo i sestre,

            U svojim vazovima o hadis-i kudsi,
a to su hadisi kroz koje Uzvišeni Allah govori o Sebi i Svom odnosu prema
svijetu, posebno prema čovjeku, veliki imam Muhammed el-Ghazali prenosi da je
Uzvišeni Allah rekao:

         O sine Ademov, upamti! Onaj koji osvane
ili postane tužan zbog dunjaluka, sve više se udaljava od Allaha. Na dunjaluku
mu je mučno, a na Ahiretu bit će mu teško. Sveže mu se vječita briga oko srca;
zaposlen je tako da nikad nema odmora; osjeća se siromašnim tako da ga ništa ne
čini zadovoljnim; on živi u stanju neispunjenih želja!

Nadalje
Uzvišeni Allah kaže:

         O sine Ademov! Dan u kojem ništa ne
naučiš, izgubljeni je dan tvoga života; svaki dan imaš od Mene svoju nafaku,
ali ti ne zahvaljuješ na tome; niti si zadovoljan sa malo, niti si sretan sa
mnogo! 

         O sine Ademov! Nema dana a da ti ne
osiguram nafaku, a opet, nema noći a da Mi meleki ne predoče tvoje loše djelo;
jedeš moj hljeb a neposlušan si;
 zoveš Me u pomoć i Ja ti
se odazovem; Moje dobro tebi dolazi, a tvoje zlo do Mene dopire. Kako sam Ja
tvoj Plemeniti Gospodar, a kako si ti moj loš sluga! Kad od Mene nešto
zatražiš, Ja ti udovoljim. Ja stalno pokrivam tvoje sramote i stidim se tebe, a
ti se ne stidiš Mene. Mene zaboravljaš, dok drugog veličaš; bojiš se ljudi, a
Mene se ne plašiš; bojiš se njihog gnjeva, a ne plašiš se Moje ljutnje!

Tako
nam, eto, imam Gazalija prenosi kako nas Uzvišeni Allah vidi na ovome svijetu i
kako nam opisuje kako se mi odnosimo prema ovosvjetskim blagodatima i
ahiretskim vrijednostima. Nismo zahvalni kad nam je dobro zato što mislimo da
je to naša zasluga, koja će zauvijek trajati i zato se ne trebamo nikome
zahvaljivati, a svi su nam krivi kad nam je loše zato što mislimo da nam neko
drugi treba, a ne mi sami sebi, osigurati ono za što smo sami sposobni. Jer,
Uzvišeni Allah nam je iz Svoje neizmjerne milosti darovao pamet da mislimo
svojom glavom, dao nam jezik da govorimo, dao nam ruke da radimo, dao nam oči
da vidimo, dao nam uši da slušamo i vjeru nam je Dragi Allah dao da se u njoj
volimo svojim srcima i da  suosjećamo sa
svojim srodnim dušama.   

         Čovjek je takav: kad ga njegov Gospodar
opskrbi sa svim što mu treba on kaže: „Zaslužio sam da me moj Gospodar
plemenito nagradi“. Meðutim, kad ga njegov Gospodar stavi na kušnju sa malo
opskrbe, odnosno kad izgubi ono što je imao, onda čovjek kaže: „Gospodar moj me
je napustio“

(Kur'an, 89:15-16).

No,
Allah, dž.š., odgovara, pa kaže: – To nije tako! Allah te nije napustio, već
si ti zaboravio svoju obavezu da plemenito nagradiš siroče i da se pobrineš da
nahraniš siromaha!
 

To
je ta ljudska umišljenost koja čovjeka navodi na krivi put, a to je da pomisli
da je on mjera svemu što postoji i zato mu ne pada na pamet da zaključi da je
zapao u krizu ne zato što je Gospodar njega ostavio, već zato što je on
Gospodara zaboravio, misleći da može živjeti kao da Ga nema, kao da mu ne
treba, kao da je sam sebi  dovoljan.

A
baš on, čovjek, raða se kao najslabije biće za život na zemlji, biće kojem
treba višegodišnja njega da bi ustao na svoje vlastite noge i da bi spoznao
svijet oko sebe. Neki ljudi su svjesni svoje slabosti i ranjivosti i zato se
okreću svom Gospodaru, moleći Ga za pomoć i zahvaljujući Mu na darovima
ovozemaljskog života.

Meðutim,
neki ljudi nisu toga svjesni zato što im se ukrade pamet, zato što im duša
izgubi vid, zato što im srce izgubi ljubav prema Bogu i čovjeku, zato što im se
začepi sluh od prejakih zemaljskih zvukova, pa ne čuju Božanski glas s neba.

Otuda
treba da nam bude jasno da je besīr, onaj koji dušom vidi, a da
je ‘umjun onaj koji je slijep u duši; šākir je onaj
koji je u duši zahvalan, a munkir je onaj koji je u duši
nezahvalan; ‘ālim, učenjak, odnosno intelektualac je onaj koji u
duši zna ko je, šta je, kome pripada i za koga i šta treba da se bori, a džāhil,
neznalica, je onaj koji u duši ne zna ni ko je, ni šta je, ni kome pripada, ni
za koga ni za šta treba da se bori; mu'min, vjernik, je onaj koji u duši
vjeruje i voli Boga i sve ljude dobre volje, a kāfir, nevjernik,
je onaj koji u duši negira istinu, protivi se svakom dobru i ne voli ni Boga ni
čovjeka.

Dakle,
u bîti, ljudi imaju pozitivan ili negativan stav prema životu i pojavama u
svijetu.

Pozitivan
čovjek je hrabar, sretan, zdrav, privlačan i energičan. On je pun života, pun
snage i pun volje da bude uspješan. On nikad ne sumnja u svoju sposobnost da
pobjedi i nikad ne pada u očaj ako se suoči sa poteškoćom. On se nikome ne žali
ako stvari ne idu kako ih je on zamislio. On ne prebacuje krvicu na drugoga
zbog svojih grešaka, već iz svojih grešaka uči kako da se ubuduće ponaša.

Pozitivan
čovjek uvijek naðe ljude koji vjeruju u njegovu sposobnosti i dobronamjernost.
On nije nikad bez istinskih prijatelja, koji u njegovom pozitivizmu nalaze sebi
smiraj. On je optimista uvijek i na svakom mjestu, ali nije ni glup ni slijep
da prepozna opasnosti koje, opet, sa optimizmom treba otklanjati.

 Pozitivan čovjek nije malodušan, nije grub i
sebičan. On ne dozvoljava da ga sujeta, bijes ili predrasuda zavedu na krivi
zaključak o ljudima i dogaðajima. Pozitivan čovjek je onaj koji vodi druge
ljude u nove uspjehe i pobjede.

Na
drugoj strani je negativni čovjek, koji je plašljiv, koji je zabrinut, koji je
zbunjen, koji u svemu vidi samo crnu stranu. On ni u čemu ne vidi svjetlo. On
je okrenut tamo odakle sijevaju munje i gromovi.

Negativni
čovjek se plaši poduzeti bilo šta na vlastitu odgovornost. On misli i radi samo
ono za što može prozvati drugoga da mu je rekao da tako misli i da tako uradi.

Negativni
čovjek teško donosi bilo kakvu odluku, a kad je i donese stalno je preispituje.
On propušta druge ljude da idu isred njega, a onda se žali što je zadnji.

Negativni
čovjek nikad ne dovodi stvari do kraja, već uvijek mu nešto ostane nedovršeno.
On rijetko shvata da je sam kriv zbog svojih neuspjeha. Umjesto toga on krivi
druge, ili se poziva na lošu sudbinu, ili kaže da nema alternativu, pa stoga
prihvata poraz. Ni njegova družina nije sretna ni zadovoljna, osim onih
najbližih oko njega koji su  kao i on
bezidejni i bezvoljni da pokreću stvari na bolje.

Draga
braćo i sestre, izbor je  vaš (naš) da
proizvodimo vlastitu pozitivnu energiju, koja nam snaži volju za život i borbu
za istinu i pravdu ili da se predamo zračenju negativne energije, koja nam
truje vjeru, koja nam ubija nadu, koja nas uspavljuje kako bi nam oteli grunt
na vlastitu zemlju i kako bi nas uvjerili da smo svi mi „ludi“ i „zbunjeni“, osim
onih „normalnih“, koji serijski serviraju svijetu da u ovom našem gradu nema
ništa osim psovke, da u sarajevskoj porodici nema ništa osim rakije, te da su u
našoj zajednici, u našem društvu, svi  „ludi“
i „zbunjeni“ do te mjere da svako svakoga može do besvjesti ismijavati i
bezobzirno vrijeðati na vjerskoj, nacionalnoj, kulturnoj i institucionalnoj
osnovi!?

Doista,
pravo je čudo kako smo ostali pri pameti od udarâ ovog vještačkog cunamija,
koji nas još uvijek zapljuskuje tom negativnom energijom pred kojom su i veći i
snažniji padali na zemlju.

No,
mi smo, hvala Allahu Uzvišenom, ostali uspravni zato što nam ne mogu ukrasti
pamet, zato što nam ne mogu uzeti vid u našoj duši, zato što je u našem srcu
velika pozitivna energija ljubavi prema Bogu i čovjeku.

Posebno
pozivam našu omladinu da u sebi, oko sebe i izmeðu sebe šire pozitivnu
energiju, koja potiče na uspjeh i sreću svakog pojedinca, a onda i na cijelu
našu zajednicu. Tužni smo što su se neki ljudi lahko predali i što nemaju
osjećaja za našu vjersku čast, naše nacionalno pravo, naš kulturni ponos i naše
institucionalno znanje i sposobnost. No, moramo biti srpljivi i pozitivni u
našoj namjeri da mijenjamo stvari na bolje, jer na ovome svijetu nije ništa
toliko dobro da ne može biti bolje uz strpljiv rad, jaku volju i korisno
znanje.

Vidimo
šta se dogodilo u Japanu i suosjećamo s japanskim narodom koji je cijelom
svijetu pokazao da se i u nevolji može biti dostojanstven. Japanski cunami je
prirodan fenomen koji se nije mogao na vrijeme ni predvidjeti ni spriječiti.
Naš cunami je vještački i zato ga možemo i predvidjeti i možemo ga zaustaviti
tako što ćemo se ujediniti oko zajedničkog cilja, a to je borba za slobodu,
istinu i pravdu!

Takoðer,
pratimo što se dogaða u muslimanskom svijetu, poput cunamija, koji odnosi mnogo
nevinih ljudskih života. Stoga, draga braćo i sestre, odmah nakon džuma-namaza
klanjat ćemo dženaza-namaz u odsutnosti muslimanima i muslimankama koji su
nevino stradali, a za koje kažemo da su šehidi, ali Allah najbolje zna.

I
kao što smo najavili prošlog petka, i danas je sergija za Japan, pa neka svako
po svojim mogućnostima dadne svoj prilog za japanski narod, koji zaslužuje naše
suosjećanje. 

Allahu
Svemogući, osnaži nas u odbrani od svega što nam nanosi bol i patnju na ovome i
na drugome svijetu!

Allahu
Sveznajući, pouči nas da Ti budemo uvijek zahvalni na svim Tvojm darovima!

Allahu
Milostivi, obaspi svojom milošću stanovnike ovoga grada i omili im da se
meðusobno poštuju i pomažu! Amin!