Šta Bakir Izetbegović ne zna

Sastanak u Karaðorðevu ipak bi mogao, bar sa stanovišta Islamske zajednice, rezultirati istim posljedicama kao i sastanak Tuðmana i Miloševića!

Dva puta je Sandžak bio tema izmeðu mene i rahmetli Alije Izetbegovića.
Prvi put to je bilo po svršetku rata, kada sam ga molio da primi Rasima
Ljajića, tadašnjeg oponenta Sulejmana Ugljanina. Vjerovao sam da će to
učiniti, jer je Ugljanin podržavao Harisa Silajdžića, koji je bio "zabio
nož u leða Aliji". Ali, Izetbegović je odbijao primiti Ljajića, jer se
nije želio miješati u politiku Sandžaka. "Ako bih to učinio, ispalo bi
da radim isto što i Tuðman nama u Hercegovini", branio se Izetbegović.

"Ali,
Tuðman vodi zločinačku politiku prema BiH. Mi bismo, valjda se
podrazumijeva, pozitivno djelovali u Sandžaku. Rasim je bolji i kao
čovjek i kao političar od Sulje, a i prihvatljiviji je za meðunarodnu
zajednicu", uzaludno sam insistirao na njegovu prijemu.

Ðinðićeva poruka

Drugi
put sam, nakon što mu je Džemo Latić prenio poruku Zorana Ðinðića, a
preko muftije Muamera ef. Zukorlića, u Centrali SDA pitao Izetbegovića
šta će poduzeti u vezi s tim. Koliko se sjećam, nije bio baš oduševljen
ovom idejom. Tada sam svaku njegovu bezvoljnost pripisivao starosti i
bolesti. Ðinðić je poručio da želi otvoriti sprsko-bošnjački dijalog i u
tome je kao partnera vidio Aliju Izetbegovića. Iako je Lagumdžija bio
domaćin Ðinðiću prilikom posjete Sarajevu, kao lider Alijanse za
promjene, Ðinðić ga je opisao da je "poput našeg Rasima, koji se samo
licka pred ogledalom prije pojavljivanja pred medijima".

O ovome
sam, kasnije, razgovarao i s Bakirom Izetbegovićem, koji mi je otkrio da
je Ðinðić roðen na njihovom porodičnom imanju u Bosanskom Šamcu.

Smrću
Zorana Ðinðića, u srpsko-bošnjačkim odnosima, posebno u pogledu
Sandžaka, sve se tumbe promijenilo. Očekivalo se da će Boris Tadić, kao
nasljednik pokojnog Ðinðića, preuzeti i nastaviti "tamo gdje je Zoran
stao", pa je reis Cerić, više po savjetu nekih stranih diplomata nego iz
osobnog uvjerenja, posjetio Tadića u Beogradu, nudeći mu dijalog.
Ðinðićev nasljednik, meðutim, radio je suprotno, kao što će se i
nasljednik Alije u Predsjedništvu BiH naopačke miješati u pitanja
Bošnjaka u Srbiji.

Prvo je Bakir Izetbegović dao nekakve izjave o
Kosovu i Sandžaku, koje je naknadno korigirao u smislu da nije mislio
ono što je izjavio, odnosno nije primio one koje je primio, već da je
imao susret s nekom delegacijom iz Sandžaka, itd. Da bi prilikom
nedavnog trojnog sastanka predsjednika Srbije, Truske i BiH jedna od
tema bila pitanje izbora novog reisu-l-uleme u BiH.

Izetbegović
je prvo kazao da su mu preči odnosi sa Srbima nego s Albancima, jer se
"Albanci i nisu baš pretgrli kada je u pitanju pomoć u vrijeme rata u
BiH". Zatim je u svom kabinetu primio delegaciju iz Sandžaka, sa dr.
Mevludinom Dudićem na čelu, koja se smatra "izaslanstvom muftije
Zukorlića".  

Onda je prisustvovao jednom sijelu koje je
organiziralo Udruženja Sandžaklija u Sarajevu, na kojem je reis dr.
Mustafa ef. Cerić poklonio sabrana djela Alije Izetbegovića muftiji
Zukorliću, iskazujući mu komplimente kao "muftiji koji dobro radi svoj
posao". Iz tog komplimenta Bakir je, očito, zaključio da "reis Cerić
priprema muftiju Zukorlića za svog nasljednika".

E, da bi se
oprao o pristrasnosti i držanja jedne strane u Sandžaku, uoči sastanka u
Karaðorðevu susreo se i s Muhamedom Jusufspahićem, muftijom
beogradskim, koji je postao miljenik općesrpske politike i medija.
Takoðer, i sam predsjednik Turske Abdulah Gul (Abdullah) sastao se sa
Sulejmanom Ugljaninom u Beogradu.

Zbog takvog mešetarenja i
miješanja u stvari Islamske zajednice u BiH, Rijaset Islamske zajednice
izdao je saopćenje za javnost u kojem je osudio razgovore u Karaðorðevu
kao miješanje u stvari Islamske zajedince.

Kebo kod Gligorija

Kako
je sastanak u Karaðorðevu bio sazvan primarno radi pokušaja privole
Milorada Dodika da prihvati pregovore sa tzv. platformašima za
formiranje vlasti na državnom nivou, odnosno da odustane od referenduma,
tom sastanku prethodio je susret Mirsada Kebe s vladikom Gligorijem u
Mostaru.

Kebo je vladiki Gligoriju donirao milion i pet stotina
hiljada KM za obnovu pravoslavne crkve u Žitomislićima kod Mostara. Kako
se Gligorije smatra najvećim autoritetom i duhovnim ideologom Milorada
Dodika, jasno je čemu je primarno trebala poslužiti Kebina donacija!

Ali,
nakon što je Dodik izjavio da uopće nije pratio sastanak u Karaðorðevu
te već sutradan u "Službenom listu" objavio Zakon o referendumu, trojni
sastanak u Karaðorðevu ostat će upamćen kao da je sazvan radi pitanja
izbora reisu-l-uleme, a ne zbog Dodikove politike.

Tako se
stječe dojam da su pregovori u Karaðorðevu voðeni u duhu "Memoranduma
2", prema kojem je Islamska zajednica glavni problem srpsko-bošnjačkih
odnosa, odnosno Srbije i BiH. Ako bi, ne daj Bože, i bilo tako, da je
Islamska zajednica glavni problem, njen historijat govori da je njen rad
u bitnome diktiran iz Istanbula i Beograda, a posebno sam izbor
reisu-l-uleme.

Javnost još ne zna kakvi su planovi srpske
politike prema Bošnjacima. Jedan od sljedećih poteza Milorada Dodika
mogao bi biti i formiranje islamske zajednice RS. To bi Dodik već učinio
da ima dovoljno kadrova, što će reći imama, koji bi bili voljni biti
finansirani iz budžeta RS. Zato se računa na medresu, odnosno
novoosnovani Fakultet islamskih nauka u Beogradu, koji finansira Vlada
Srbije, odakle bi se zapošljavali imami u RS.
 
Nažalost, Bošnjaci
uopće na pamte i ne prate šta se dešava s Islamskom zajednicom u
Srbiji. Najeklatantniji primjer nepoznavanja kako historije tako i
suvremenih dešavanja jesu istupi samog Bakira Izetbegovića. On tako
olahko, a tako prepotentno iznosi mišljenje o Bošnjacima te im presuðuje
i nareðuje, kao da je bogomdani voða. On nikako nije rijetka neuka
politička pojava kod Bošnjak. Stoga je važnije šta Bošnjaci, pa i oni u
Sandžaku, misle o Bakiru Izetbegoviću nego on o njima. Ipak bi bilo
očekivano da bar on zna ko je Hamdija Jusufspahić, ako je ikad
razgovarao sa svojim ocem o njegovim prijateljima i neprijateljima.

Da
podsjetimo. Jusufspahić je kao muftija beogradski inscenirao slučaj u
Poriču kod Bugojna počekom osamdesetih, kako tvrdi Muhamed Bešić,
tadašnji visoki republički funkcioner, po nalogu Udbe, kako bi bio
uhapšen Husejn ef. Ðozo, dugogodišnji prijatelj i istomišljenik Alije
Izetbegovića.

I da nije presvisnuo zbog medijske i politke
harange, rahmtli Ðozo bio bi prvi, prije Alije, na optuženičkoj klupi
1983. godine. Od tog momenta pa sve do dovoðenja muftije tuzlanskog
Mujića, inače oficira Ozne, za reisa 1987., što se smatra jednim od
strateških političkih ciljeva "Memoranduma 1" SANU-a, uoči raspada
Jugoslavije, Jusufspahić djeluje projugoslavenski. Javno se izjašnjavao
kao Jugoslaven. Podržat će Slobodana Miloševića, pa će tako i biti, kao
jedina ahmedija, na Gazimestanu 1989., kada su najavljeni ratovi.

Kasnije
će podržavati i drugovati s Vojislavom Šešeljem, osuðivat će udare
NATO-a na Srbiju, kao i vojnu intervenciju u Iraku, a podržavat će
Sadama Huseina i Osamu bin Ladena, itd. Kao veliki poklonik Titove
politike, izjavljivao je nebulozo da je Tito umro kao musliman te da je
ponekad s Titom pio šampanjac.

Negativni tekstovi

Zašto
je danas tako važno i tako bitno podsjetiti javnost na ove detalje iz
biografije Jusufspahića? Da bi se pravilnije sagledala situacija meðu
Bošnjacima u Srbiji. Jer, muftija Zukorlić, koji je postao muftija sa
samo 23 godine, za razliku od Jusufspahića je javno podržao samo Zorana
Ðinðića! Zatim, nije pitanje samo muftije Zukorlića može li on i želi li
on suraðivati s porodičnom dinastijom Jusufspahića, koja je okupirala
Bajrakli džamiju, kako to pojednostavljeno sugerira neuki Bakir
Izetbegović, već je pitanje da li bi sandžački muslimani prihvatli
ovakvog (prosrpskog) muftiju!

Pa čak nisu problem ni sami
Jusufspahić i Zukorlić, već je problem oživljavanja Ustava dr. Srškića,
prema kojem Islamska zajednica gubi svoju samoupravu, a kojeg je ponosni
reis Džemaludin Čaušević odbio, ponudivši srpskom monarhu svoju
ahmediju s glave, a prilježni muftija banjalučki Maglajlić prihvatio.
Zbog toga je o muftiji Zukorliću napisano više negativnih tekstova u
srpskim medijima nego o Bin Ladenu. Razlika izmeðu muftije Zukorlića i
Bin Ladena u srpskim medijima je u tome što je Bin Laden bombardirao one
koji su bombardirali Beograd!

Zato bi sastanak u Karaðorðevu,
ipak, mogao, bar sa stanovišta Islamske zajednice, rezultirati istim
posljedicama kao i sastanak Tuðmana i Miloševića! Formalna razlika bila
bi u tome što prvom sastanku u Karaðorðevu nije prisustvovao Alija, a na
drugom je bio njegov sin Bakir Izetbegović, dok suštinske razlika i
nema. Ili ima onoliko koliko se razlikuju memorandumi SANU-a 1 i 2!

Treba li reis Cerić ostati na čelu IZBiH?

Osim
reisa Džemaludina Čauševića, sigurno će, kao najmarkantnija figura meðu
reisima ostati dr. Mustafa ef. Cerić. On je uz reisa Kemuru imao
najduži staž na funkciji reisu-l-uleme. Ali, on je biran i u
najdemokratskijim uvjetima, u smislu kad su Bošnjaci nakon stoljeća
okupacije i tutorstva sami odlučivali o svojim političkim, pa i vjerskim
liderima. Prema postojećem Ustavu Islamske zajednice, on se ne bi mogao
kandidirati treći put za ovu funkciju.

Ali, postoje prijedlozi o
izmjeni Ustava Islamske zajednice. Jedan od prijedloga je i da mandat
reisu-l-uleme bude doživotan. Argument po kojima bi reis Cerić mogao, a
više trebao ostati reisu-l-ulema, osim njegove nesporne harizme i ugleda
u svijetu, jeste da je on bio jedan od najmlaðih reisa. On bi imao
(samo!) 60 godina ako bi sljedeće godine otišao u penziju. 

Za
usporedbu, Alija Izetbegovićje imao je više godina kad je postao
predsjednik SDA, odnosno BiH. A kako se BiH nalazi u veoma, veoma
ozbiljnoj krizi, što posebno treba brinuti Bošnjake, vrlo je ozbiljno
pitanje treba li, u slučaju vanrednih političkih prilika, ukloniti dr.
Cerića s javne scene. Jer, ipak, ma ko bio novi reis, teško bi se mogao
oduprijeti Sulejmanu Tihiću, pa, kao što se vidi iz priloženoga, i
Bakiru Izetbegoviću, da SDA ovlada i Islamskom zajednicom! A još je
važnije pitanje kako bi se neki novi reis nosio s ovako agresivnom
srpskom politikom! 

Avaz.ba