Autonomija Sandžaka – historijski i politički kontekst

Piše: prof. dr. Admir Muratović

Novopazarski Sandžak ili kako je danas uobičajeno reći samo
Sandžak je historijska pokrajina koja obuhvata jugozapadni dio današnje
Republike Srbije i sjeverni dio današnje Republike Crne Gore. Ova historijska
pokrajina se tokom svog dugog postojanja razvila u posebnu geopolitičku,
kulturno-historijsku, etničko-konfesionalnu i administrativno-teritorijalnu
cjelinu, sa upravnim i kulturnim središtem u Novom Pazaru.

Da bi bolje shvatili mnoge savremene dogaðaje, neophodno je
vratiti se u duboku i daleku prošlost Sandžaka. U Raškoj županiji i u Bosni
Kulina bana, od 12. stoljeća egzistirali su bogumili. Takodjer, arheološka
istraživanja potvrdjuju da su Iliri na ovim prostorima dominantno bili prisutni
približno 4.000 godina. Od poslednjih decenija XII stoljeća do kraja XIII
stoljeća ovo područje je bilo centralni dio srednjovjekovne srpske države.
Kralj Milutin, koji je stupio na prijestolje na Deževskom saboru 1282. godine,
izlazeći u susret željama osnažene srpske vlastele, prenio je prijestolnicu iz
ovih krajeva u Paune kod Prištine, a zatim u Skoplje. Od 1373. godine u sastav
bosanske države ulazi značajan dio kasnijeg Novopazarskog Sandžaka.

Samo sedam godina nakon bitke na Kosovu, lokalni organi
osmanske vlasti uspostavili su odredjene forme dogovaranja i medjusobne
korespodencije sa Dubrovačkom Republikom, sa područja koje se kasnije formiralo
kao Novopazarski sandžak. Maja 1455. godine izvršen je popis sela i imanja cijele
oblasti, koja će biti poznata pod nazivom Krajište Isa-bega Ishakovića, u čiji
sastav će ući i novopazarska oblast. U sastavu Bosanskog sandžaka Novi Pazar je
dobio poseban status. Elemente te posebnosti nalazimo u Kanun-nami Bosanskog
sandžaka, odnosno vilajeta iz 1516. godine. 1865. godine donijeta je uredba o
organizaciji vilajeta, koja je 24. juna 1867. godine djelimično izmijenjena,
kojom je izmedju ostalog predvidjeno da se Taslidža (Pljevlja), Prijepolje,
Priboj i Kolašin izdvoje iz Hercegovačkog i udju u sastav Novopazarskog sandžaka.

Nacionalno budjenje Bošnjaka-muslimana

Za razliku od Evrope gdje se nacionalni pokreti vezuju za
Francusku revoluciju, ili Madjarske i Srbije koje svoj nacionalni pokret vezuju
za seljačko-agrarno pitanje,  nacionalno
budjenje Bošnjaka programski je oformljeno na skupu bosanskih prvaka i kapetana
održanom od 20. januara do 5. februara 1831. godine, a realizirano u oružanoj
borbi za autonomiju BiH u sastavu Osmanskog Carstva, koja je vodjena od juna
1831. godine do juna 1832. godine, poznata kao pokret Bosanaca za autonomiju
pod vodjstvom Huseina-kapetana Gradašćevića. Osnovni programski ciljevi i
zadaci tog pokreta izraženi su u njihovim zahtjevima u kojima su izmedju
ostalog istakli: „ da se dopusti uvodjenje autonomne vladavine i da se
poglavica bira izmedju Bosanaca. Gušenjem ovog pokreta nanose se nesagledive
posledice borbi Bošnjaka na putu nacionalne samobitnosti sa svim refleksijama
koje proizilaze iz toga.

Berlinski kongres – odvajanje Sandžaka od BiH

Berlinskim kongresom Srbiji i Crnoj gori je kao uslov za
priznanje nametnuta obaveza zaštite vjerskih prava manjina. I prije sticanja
svoje nezavisnosti, ove države su bile posebice zainteresovane da osvoje
Sandžak kako bi se preko ove teritorije neposredno povezale. Srbi su pisali
daje Sandžak za osmansku državu slijepo crijevo, a za Srbiju pupak. Austrijanci
su, pak, smatrali daje Sandžak za Bosnu "isto što i posjedovanje Bosfora
za Crno more ".

Muslimanski živalj u Sandžaku bio je, itekako, svjestan da su
Srbija i Crna Gora izuzetno zainteresovane za teritoriju Novopazarskog
sandžaka. Shodno tome, odluka Berlinskog kongresa da se Bosna i Hercegovina
aneksira i pripoji Austrougarskoj, a da se Sandžak odvoji od matične države,  nailazi na oštru reakciju i negodovanje, pa i
pobunu. Jedan od glavnih aktera ove pobune, bio je muftija pljevaljski Mehmed
ef. Šemsikadić, u narodu poznat kao Muftija Šemsikadić. Nakon slamanja otpora
protiv Austrougarske okupacije, izložen pritiscima, na poziv sultana
Abdul-Hamida II, seli se u Tursku. Ne miruje ni nakon dolaska u Istanbul.
Stupao je u vezu sa svim ilegalnim organizacijama i komitetima, sa Vasom
Pelagićem, sa vojvodom Mićom Ljubibratićem, sa sveslavenskim organizacijama, sa
svima koji su ispoljavali spremnost da se bore, bez opterećenja vjerskih,
nacionalnih i ideoloških, insistirajući jedino na borbi za oslobodjenje.
Shvatajući da su sultanu Hamidu „vezane ruke“, i da je njegova samostalnost
ograničena, da bez saglasnosti velikih sila ne smije ništa da uradi, Muftija se
nije libio da pomoć neposredno traži i od ruskog cara Nikolaja.

Balkanski ratovi i okupacija Sandžaka

1912. godine srpska i crnogorska vojska okupirale su i
podijelile Sandžak. Kod isticanja ratnih ciljeva, kralj Nikola je prvenstveno
potencirao „oslobodjenje Zete i zemlje Nemanjića“ i „Osvetu Kosova“, kao i
historijsko-tradicionalne motive, zanemarujući etnografski i demografski
pristup, kao i demokratske slobode, a takodjer i realno stanje na teritorijama
koje je planirao da zauzme. To će rezultirati brojnim stradanjima bošnjačkog
naroda, pogotovo na područjima koje je zauzela crnogorska vojska.

Nastavak borbe sandžačkih Bošnjaka za autonomiju Sandžaka u svjetlu
Sjeničke deklaracije

Bez obzira na vrijeme, i bez obzira ko je kada vladao
Sandžakom, Bošnjaci su uvijek rješenje svojih nacionalnih, vjerskih i svih
drugih prava, a isto tako i sigurnost svog fizičkog opstanka, tražili i
nalazili u tome da budu zajedno sa matičnim narodom od kojeg su, protivno
svojoj volji otrgnuti. Kada im je pružena mogućnost da svoje raspoloženje
iskažu, oni su to uradili na Konferenciji koja je održana u Sjenici, izmeðu 8 i
25. avgusta 1917.godine. Na njoj je donijeta Rezolucija kojom se Sandžak, kako
onaj koji je ušao u sastav Crne Gore, tako i onaj u sastavu Srbije, pripoji
Bosni i Hercegovini, "pošto historijom i jezikom pripada istoj, a ne Crnoj
Gori", te u krajnjem slučaju, ako to ne bi uslijedilo, onda je umoljeno za
autonomiju Sandžaka.

Nakon stvaranja prve Jugoslavije, tačnije Kraljevine SHS
1918. godine, režim je ovu Konferenciju proglasio «austrofilskom», a njene
učesnike optužio za veizdaju.

Sandžak u Drugom svjetskom ratu

U vrijeme Drugog svjetskog rata Bošnjaci Sandžaka nisu bili
posve jedinstveni u odnosu na situaciju koju je sa sobom donio ratni vihor.
Jedni su bili opredeljeni domobranskom brigom za svoj napaćeni i s pravom
preplašeni  narod, dok su se drugi
aktivno uključili u partizanski pokret, vidjeći u tome šansu da dugoročno
riješe pitanje svog identiteta i životnog prostora. Pripadnici bošnjačkog naroda,
osvjedočeni aktivisti radničkih i studenskih pokreta koji se početkom rata sele
na teritoriju Sandžaka i organizuju logistiku komunističkog pokreta. Glavni
nosioci ovog pokreta u Sandžaku su Rifat Burdžović Tršo, Hakija Zejnelović,
Muhamed Abdagić i dr. Oni još tokom boravka na studijama u Beogradu rade na
razvijanju svijesti o posebnosti regije Sandžak. Odbijaju da se udružuju u
zavičajna udruženja studenata iz Crne Gore i Srbije i formiraju posebno
udruženje studenata Sandžaka, koje je nosilo naziv "Zlatar".  Aprila-maja 1939. godine obraćaju se narodima
Sandžaka, posebno spominjući Bošnjake u njemu, smatrajući ih posebnim subjektom
u Sandžaku, što je osporavano već više od 27. godina, reafirmišući na taj način,
Sandžak kao posebnu društveno-političku zajednicu. Istupanje Rifata Burdžovića
na marksističkim kružiocima u Beogradu, na kojima je pokretao pitanje
nacionalnog subjektiviteta Bošnjaka, bilo je takodjer prilog reafirmaciji
bosnjačko-muslimanskog nacionalnog identiteta i autonomnosti Sandžaka; Jedan od
elemenata afirmacije sandžačke autonomije proizilazi i iz orgaziniziranja
15-dnevnog lista, pod naslovom "Glas Sandžaka", koje je izlazio i
nakon što je zabranjen.

Osnivanje ZAVNOS-a

Na osnovu platforme o posebnosti regije Sandžak i mjesta
koje ovaj prostor ima u odnosu svih naroda koji tu žive prema svom životnom
prostoru, u Pljevljima je, 20. novembra 1943. godine, u prisustvu 252 delegata,
održano i zasjedanje Zemaljskog antifastičkog vijeća, na kojem je obrazovan
ZAVNO Sandžak, "kao najviši pokrajinski organ narodne vlasti".  Neposredna inicijativa za sazivanje skupštine
i formiranje ZAVNOS-a potekla je od strane Vrhovnog komandanta NOV-a
Jugoslavije Josipa Broza Tita. U obraloženju Inicijativnog odbora za sazivanje Skupštine ZAVNOS-a, koji su predvodili
profesor Beogradskog univerziteta i narodni poslanik Sreten Vukosavljević i
prijepoljski muftija i sudija Vrhovnog šeriatskog suda u Skoplju Murat ef.
Sećeragić , pored ostalog stoji;- da su položaj naroda Sandžaka u bivšoj
Jugoslaviji i njegova historijska prošlost u cjelini bili veoma teški; – da je
Sandžak tokom 1941. i 1942. godine dao značajan doprinos u razvoju NOB-a; – da
je sazrela svijest i želja naroda Sandžaka u vezi organiziranja i
konstituiranja ZAVNOS-a naišla na razumijevanje i odobravanje Predsjedništva
AVNOJ-a i  Vrhovnog štaba NOV i
POJ-a;  Na skupštini ZAVNOS-a nisu
učestvovali delegati iz novopazarskog, sjeničkog i tutinskog sreza, niti je na
tom području vršen izborni postupak za delagate, iako je na području spomenuta
tri sreza živjelo preko 54 % svih Muslimana Sandžaka. Taj nedostatak se
nije  bitno odražavao na kvalitet i
pravičnost donesenih odluka, sve do posljednje sjednice ZAVNOS-a od 29. marta
1945. godine kada je donijeta odluka o njegovom raspuštanju, što je bilo protivno
interesima i željama naroda u Sandžaku u cjelini, posebno željama i interesima
Bošnjaka Muslimana.

Vukosavljević je slične stavove o posebnosti Sandžaka
iznosio i prilikom rasprave o Sandžaku u Predsjedništvu AVNOJ-a, februara 1945.
godine: „Ja sam mišljenja da Sandžak ne treba cijepati, jer je to ipak cjelina.
To je oblast, to je pojam sa svojim specifičnim i političkim i privrednim
obilježjima. To je historijski tačno. Takvo je i narodno shvatanje. Zato sam ja
za rješenje da se cio Sandžak pripoji ili Srbiji ili Crnoj Gori, vodeći računa
o onome šta sam već rekao.“ (Dr. Zoran Lakić, Partizanska autonomija Sandžaka,
Podgorica, 1992.)

Ovakav stav Vukosavljevića podržao je i Oblasni komitet KPJ
za Sandžak, koji pri obraćanju Centralnom komitetu KPJ, izmeðu ostalog,
saopštava: „Prema raspoloženju koje se sada jasno ispoljava kod Muslimana, oni
bi bili veoma pogoðeni ako bi Sandžak bio pocijepan, a oni odvojeni. O tome se
zaista mora voditi računa, pogotovu ako se ima u vidu njihov sadašnji stav i
dobro držanje. Čak ni Srbi ne bi rado primili cijepanje Sandžaka.“ (Slobodan
Nešović, Stvaranje nove Jugoslavije, Beograd 1981.)

O Autonomiji Sandžaka, u 2-3. broju „Glasa Sandžaka“ pisao
je i Mišo Pavićević: „Sandžak je u našoj narodnooslobodilačkoj borbi zauzeo časno
mjesto. On je meðu prvima ispalio pušku na okupatora i u toku ove tri godine
dao znatan doprinos stvari narodnog osloboðenja, doprinos u krvi i životima
svojih najčestitijih sinova, u stradanju i patnjama svog naroda. Sandžak je u
jezgro Narodno-oslobodilačke vojske dao cvijet svoje omladine, ponos našeg
kraja – Treću sandžačku brigadu… Zahvaljujući nenarodnim režimima beogradske
gospode i špekulantskoj politici sandžačkih šićardžija, Sandžak je ostao ne
samo pastorče, već je postao pojam zaostalosti, neznanja i nazadnosti. On je u
Jugoslaviji (Kraljevina) dobio samo drugo ime – Jugoslovenski Sibir – koje su
mu dali oni isti koji su ga i učinili Sibirom… Narod Sandžaka jasno je
pokazao da ne želi i neće da mu slobodu drugi poklanjaju, jer je poslije svog
gorkog iskustva svjestan da to ne bi bila ona sloboda koju on želi. Sloboda
Sandžaka izrasta iz njegove borbe, iz krvi i života njegove djece. Ona će biti
potpuna i niko ga neće moći prekoriti. Još manje će mu je moći iz ruku
otrgnuti. O položaju Sandžaka u demokratskoj federativnoj Jugoslaviji donijet
će odluku sam narod Sandžaka, preko svojih slobodno izabranih predstavnika,
sutra, kad zemlja bude slobodna. (Dr. Zoran Lakić, Partizanska autonomija
Sandžaka)

Likvidacija sandžačke Autonomije

Iako se to često predstavlja drugačije odluka o ukidanju
autonomije Sandžaka donijeta je u Beogradu, 24. februara 1945. godine, mjesec
dana prije nego će u Novom Pazaru ta odluka, na poslednjoj sjednici ZAVNOS-a,
„biti prihvaćena“.  Svoje vidjenje odluke
Predsjedništva AVNOJ-a o ukidanju autonomije Sandžaka, u Ilustrovanoj politici,
februar 1992. godine, iznosi Ranko Ðukić, koji opisujući tok sjednice ukazuje
na brzoletost i neutemeljenost inicijative o ukidanju sandžačke autonomije.
Obrazloženje odluke bilo je sljedeće:

–              da
Sandžak nema nacionalnu podlogu za dobijanje takvog statusa;

–              da bi
insistiranje i zadržavanje autonomnog Sandžaka navodno značilo sada ‘ izlišno i
neracionalno drobljenje srpske i crnogorske cjeline kao i Jugoslavije uopšte;

da i nakon cijepanja Sandžaka Muslimani, navodno nebi bili
nacionalno ogroženi, jer kako se ističe ‘oni (bi)mogli da uživaju ista prava u
Crnoj Gori i Srbiji’, napuštajući na taj način prava koja su stekli u
narodnooslobodilačkoj borbi.

Vraćanjem na granice iz 1913. godine sankcioniran je princip
da se putem osvajanja i okupacije vrši podjela teritorija na kojima živi više
naroda i zanemareni nacionalni i drugi interesi jednog od tri naroda koji na
tim teritorijama vijekovima živi. Subjektivno opredjeljenje da navodno Sandžak nema
statusa, te da bi to značilo navodno,'izlišno i neracionalno drobljenje srpske
i crnogorske cjeline’, objektivno se svodilo na nepriznavanje Bošnjaka kao
naroda.  Opravdanja za ovakvu odluku,
osim nacionalnog ili nacionalističkog, nije bilo nikakva.  Poznati bošnjačko-muslimanski intelektualac,
Muhammed Abdagić kaže da je:  „Očigledno
time Srbiji učinjen ustupak, koja je očekivala da će joj se priznati granice
Kraljevine Srbije, a zbog rješenja makedonskog nacionalnog pitanja izgubila je
Makedoniju, ali je kao konpenzaciju dobila Vojvodinu, za koju je, prema stavu
KP na početku rata, bio predviðen federalni status, kao i za sve bivše dijelove
Austrougarske ( Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina).“

Referendum o autonomiji Sandžaka 1991. godine

Kako bi osigurali da neće biti otpora ovakvoj odluci, u
centru sandžačke autonomije, Novom Pazaru, sprovodi se  pravi pogrom Bošnjaka Sandžaka. Pod optužbom
„klasni neprijatelj“ i „ostaci azijatske zatucanosti“ preko 2.000 ljudi,
uglavnom, intelektualaca, uleme, aga i begova, trgovaca, zanatlija,jednom
riječju umnih ljudi u Bošnjaka  streljano
je na Hadžetu.  To će ostaviti
dalekosežne posledice po sveukupni život Bošnjaka.

Period izmedju 1945 do 1990. godine protiče u znaku borbe za
očuvanje nacionalnog imena, ali i u znaku borbe protiv iseljavanja sa ovih
prostora.  Prilikom prvih poratnih popisa
stanovništva u Jugoslaviji, Bošnjaci su imali mogucnost da se
"opredijele" kao pripadnici neke druge nacije (Srbi, Hrvati i sl.)
ili da ostanu "neopredjeljeni". To je bila posljedica činjenice da su
vladajuće snage dato povijesno stanje poslije 1945. godine,  interpretirale tako da ne povrijede odredene
nacionalne, zapravo nacionalističke interese, prisutne u BiH i oko nje još od prve polovine XIX stoljeća. Posmatrajući
iz te perspektive sasvim je razumljivo što su Bošnjaci 1974. godine, prihvatili
„kompromisno“ rešenje, pristajući na nešto što je presedan u svjetskoj praksi,
da svoje vjersko ime koriste za nacionalnu odrednicu.

Dezintegracijom Jugoslavije koja je izazvana i praćena ratom
i stvaranjem novih suverenih država na istom prostoru tokom 1991. godine,
stvaraju se novi politički odnosi u kojima je opstanak bošnjačko naroda doveden
u pitanje. To je bio poseban izazov za novu bošnjačku elitu.

Na osnovu rezultata referenduma održanog 25., 26., i 27.,
oktobra 1991. godine o autonomiji Sandžaka, Skupština MNVS je na svom
zasjedanju 11.01.1992.g. usvojila prijedlog o uspostavljanju specijalnog
statusa za Sandžak kao „optimalno rješenje za muslimanski narod koji je autohtton
na ovom prostoru. Meðutim, pored svih napora, vlasti Srbije i Crne Gore 1992.
godine donose tzv. Žabljački Ustav, i Bošnjacima ukidaju jednom stečeno pravo,
da su narod.  Kao odgovor na to, dana
28.04.1992.g. održana je Skupština MNVS na kojoj je izraženo neslaganje sa tim
novim Ustavom i donijeta je odluka da muslimanski-bošnjački narod ne priznaje
takvu državu, jer ista ignoriše njegovo postojanje. 

19. jula 1999. godine BNVS usvaja Memorandum o autonomiji
Sandžaka i posebnim odnosima sa Bosnom i Hercegovinom, u kojem izmedju ostalog
stoji da je cilj da se u  okviru Savezne
Republike Jugoslavije uspostavi autonomija Sandžaka, da se vlast u Sandžaku
ostvaruje se u skladu sa Ustavom SRJ i Ustavom Sandžaka. Bošnjaci, Crnogorci i
Srbi, kao konstutivni narodi uživaće kolektivna nacionalna prava u skladu sa
Ustavom SRJ i Ustavom Sandžaka.

Predstavnici ostalih političkih partija u Sandžaku,
nevladinih organizacija i kulturnih udruženja usvojili su 3. decembra 2003.
godine Deklaraciju o položaju Bošnjaka u SRJ, u kojoj stoji da  Bošnjaci Sandžaka, Srbije i Crne Gore čine
jedinstven etnogenetski, kulturni i civilizacijski korpus zajedno sa Bošnjacima
sa prostora teritorije bivše SFRJ te da se pozivaju Srbija i Crna Gora da novim
ustavima riješe status bošnjačke zajednice i status Sandžaka.

Prava Bošnjaka za ministarske fotelje

Ono što je bila karakteristika ovih zahtjeva za veća prava
Bošnjaka i za status regije Sandžaka, jeste činjenica da su oni bivali
aktualizirani i u najmračnijem periodu Miloševićeve vladavine. Medjutim, što je
bilo više dokumenata koji su korišteni kao platforma za rešavanje pitanja
Bošnjaka u Srbiji i regije Sandžak, sve je bilo manje volje i u Beogradu i kod
bošnjačkih političara za implementacijom istih. To će se najbolje ilustrovati na
primjeru donošenja novog Ustava Srbije.

 Vodeći bošnjački
političari tog perioda, do donošenja novog Ustava 2006. godine, zagovaraju
platformu po kojoj su Bošnjaci konstutivni narod, a da Sandžaku pripada
Autonomija. U kampanji za donošenje novog Ustava dolazi do naglog zaokreta.
Najveći zagovornik ideje konstutivnosti i autonomije pozivaju Bošnjake da
glasaju za novi Ustav, u vezi čije suštine su na forumima koje kontrolišu, do
tada konstantno iznosili negativne ocjene.

Mjesto i značaj Islamske zajednice u borbi za autonomiju Sandžaka

Islamska zajednica je u odnosu na pitanje autonomije
Sandžaka i borbe za očuvanje identiteta Bošnjaka, kao naroda koji čine većinu
vjernika ove vjerske institucije bila, još od samog osnivanja, suočena sa
izborom: da bude sa svojim narodom a u partnerstvu sa vlastima ili da bude
poltronska. 1930. godine, Reis ul ulema Džemaludin Čaušević odbija da bude reis po volji kralja i podnosi
ostavku. Nakon tog perioda, pa sve do 90-tih godina na čelo Islamske zajednice
će biti oni koji su bili skloni kompromisima, vrlo često i na štetu sopstvenog
naroda. Osnivanjem Islamske zajednice Sandžaka, dolazi do promjene takve
politike. Islamska zajednica postaje svekolikiservis svojim vjernicima.
Ilustracije radi: Povodom navodne ankete bijelopoljske revije  „Polje“, prenijete 6.oktobra 1999.godine u
dnevnom listu ‘Blic’, u tekstu ‘Muslimani ne žele autonomiju Sandžaka’,
reagovao je predsjednik Mešihata IZ-e Sandžaka, muftija Muamer ef. Zukorlić:
" Nikada nisam izrazio protivljenje rješenju sandžačkog pitanja stvaranjem
autonomije Sandžak…Uvijek ću podržati sve legitimne zahtjeve ovog naroda koji
predpostavljaju ostvarivanje nacionalnih i drugih interesa."

Momenat kada se Islamska zajednica „umiješala“ u političku
stvarnost jeste donošenje novog ustava Srbije. Suočena sa promjenom stavova
bošnjačkih političara, ali i njihovim direktnim i indirektnim učestvovanjem u
falsifikovanju glasanja za Ustav na teritoriji Sandžaka, pod pokroviteljstvom
Muftije sandžačkog, u sjedištu Mešihata IZ-e Sandžaka,16.10.2006.godine, uz
prisustvo skoro svih  političkih  partija, koje djeluju na području Sandžaka,
donijeta je deklaracija kojom se osuðuje ignorisanje prava Bošnjaka u novom
Ustavu.   Iako ova Deklaracije nije mogla
bitno uticati na donošenje Ustava, ipak smisao i značaj njenog donošenja je bio
veoma bitan kao jedna od  platformi za
dalje djelovanje.  Bolji poznavaoci
prilika onoga što će se dješavati u i oko Islamske zajednice, slažu se o ocjeni
da je stav Islamske zajednice oko Ustava i pomenuta Deklaracija  bila „kap u prepunoj čaši“ za režim u
Beogradu, i razlog za agresiju na ovu instituciju koja će uslijediti nešto više
od godinu dana kasnije.

2009. godine vlada Srbije usvaja Uredbu o statističkim
regionima po kojoj se Sandžak cijepa i ulazi u sastav dva regiona. Iako su
prvobitno potpisali spornu Uredbu Ugljanin i Ljajić kasnije se protive
realizaciji iste pravdajući se time da nisu pogledali dokument prije stavljanja
parafa.  Islamska zajednica u vezi sa
novonastalom situacijom pokreće još jednu inicijativu te na sastanku
predstavnika bošnjačkih organizacija, ustanova i institucija, te predstavnika u
državnim organima, održanom u Novom Pazaru 04.07.2009. godine, usvojena je
D  E K L A  R  A  C
I  J A  kojom se zbog činjenice da
manjkavosti Ustava Republike Srbije doprinose nepoštivanju ljudskih i
manjinskih prava, od nadležnih državnih organa zahtijeva pokretanje procedure
promjene Ustava u skladu sa Deklaracijom bošnjačkih političkih stranaka iz
oktobra 2006. god. Takodjer je Deklaracijom zatraženo da se u skladu sa
principima i standardima evropskog regionalizma u procesu decentralizacije i
regionalizacije Srbije, u budućim ustavnim i zakonskim rješenjima uvažavaju
osobenosti regije Sandžak, što podrazumijeva njenu cjelovitost sa sjedištem u
Novom Pazaru.

Nekoliko dana poslije ovoga skupa, BNVS uprošlom sazivu,
kojem je još 2007. godine bio istekao mandat, donosi svoju deklaraciju, u kojoj
se izmedju ostalog naglašava da su država Srbija i njene organizacije i
ustanove u prethodnih nekoliko godina uložili značajne napore na poboljšanju i unaprjeðenju položaja i prava
sandžačkih Bošnjaka u Republici Srbiji.

Nakon što je, na izborima za Bošnjačko nacionalno vijeće, u
junu 2010. godine ubedljivo pobijedila lista Bošnjačke kulturne zajednice, koju
je predvodio Glavni muftija IZ-e u Srbiji, Muamer ef. Zukorlić, te pokušaja
Ministarstva za ljudska i manjinska prava da ospori realizaciju izborne volje
Bošnjaka, suočeni sa činjenicom da se to isto želi primjeniti i kada su u
pitanju vjerska prava muslimana,  na
zasjedanju Bošnjačkog nacionalnog sabora, na kome su učestvovali predstavnici
organizacija, ustanova i institucija koje okupljaju Bošnjake, u organizaciji
novoformiranog Bošnjačkog nacionalnog vijeća, u Novom Pazaru, dana 14.07.2010.
godine, usvojena je D E K L A R A C I J A kao platforma u razgovorima sa
predstavnicima vlasti u Beogradu na putu rešavanja pitanja Sandžaka i Bošnjaka
koji žive na ovim prostorima. Deklaracija, izmedju ostalog predvidja dasu  Bošnjaci konstitutivni narod u Srbiji, te da
u cilju afirmacije rješavanja statusa regije Sandžak, kroz proces
decentralizacije Srbije, Sabor formira odbor za obnovu Narodnog vijeća
Sandžaka. Nešto kasnije ovo tijelo formira i odbor za obnovu sandžačke
autonomije.

Bitan momenat u rešavanju pitanja sandžačke autonomije
svakako je i  sporazum objelodanjen 2010.
godine, potpisan 2006. godine,  izmedju
DPS Mila Djukanovića i Bošnjačke stranke. U sporazumu potpisanom  23.03.2006.godine, uoči referenduma o
nezavisnosti Crne Gore, u tački 4. koja se odnosi na Sandžak stoji da
"Sandžak vidimo kao multietničku, multikonfesionalnu, prekograničnu regiju
sa transparentnom granicom, koja bi bila most spajanja, a ne zid razdvajanja
Srbije i Crne Gore.

Sandžačke perspektive

Zbog činjenice da samo Bošnjaci na prostoru Balkana nemaju
svoju matičnu državu koja bi štitila njihova individualna i kolektivna prava, s
obzirom na njihovu bolno i tragično historijsko iskustvo, i to da je nad njima
izvršeno 11 genocida zaključno sa onim u Srebrenici, neophodno je iznaći
mehanizme kako bi i oni bili uvjereni da mogu računati na izvjesniju budućnost.
Okvire zaštite individualnih i kolektivnih prava Bošnjaka, kao i statusa regije
Sandžak treba tražiti u okviru evroatlanskih integracija države Srbije i Crnoj
Gori, posebno u procesu njihove decentralizacije i demokratizacije. Ignorišući
značaj kapitalnih projekata: Islamske zajednice u Srbiji, Internacionalnog
univerziteta, Bošnjačkog nacionalnog vijaća u Srbiji, koji su svi, u osnovi,
integristički, koji ne ostavljaju prostora za sumnju da se iza zahtjeva za
autonomijom „krije secesija“, režim ozbiljno rizikuje.

Da zaključimo: Autonomija Sandžaka nikada nije bila izvjesnija i realnija opcija.
Sandžak je ponovo postao nezaobilazna tema svih regionalnih konferencija, kakva
je prije neki dan završena u Karadjordjevu. Sandžak ima sve uslove da u procesu evropskih integracija zemalja
Balkana, dobije status moderne, multietničke evropske regije. Pitanje
Autonomije Sandžaka je ekonomsko, političko, nacionalno, ali i je ono iznad
svega pitanje opstanka ili nestanka sa ovih prostora!

Dva su osnovna razloga zašto Sandžak treba da povrati svoju
Atonomiju: Prvi: pravo na samoopredeljenje iskazano na Referendumu o autonomiji
1991. godine, na kojem je preko 90 % Bošnjaka glasalo ZA.

Drugi: Režimi u Beogradu i Podgorioci su, ignorisanjem zločina
počininjenih od strane pojedinih pripadnika istih, za vrijeme Miloševića,
Bulatovića, Æosića i Djukanovića: Štrpci, Sjeverin, Bukovica, Kukuruzoviće i
dr., policijska tortura nad Bošnjacima Sandžaka 1993, 1994. godine, agresijom
na Islamsku zajednicu za vrijeme režima Koštunice, osporavanjem izborne volje u
procesu izbora za BNV, čestom zloupotrebom jedinice Žandarmerije u Sandžak,
angažovanjem u sve navedene svrhe sebi lojalnih i poslušnih Bošnjaka za vrijeme
Tadića izgubio pravo da samostalno upravlja ovom teritorijom.

Što se tiče Sandžaka on će imati onakav položaj za kakav se
izjasne njegovi slobodno izabrani, autentični predstavnici i narodi koji na
ovom prostoru žive!