BIH ne smije biti slijepa na sudbinu Sandžaka

Od vremena kada je
konačno oformljena i meðunarodno priznata srpska država (1878. godine), a to se
dogodilo u vrijeme vladavine knjaza Mihaila Obrenovića i posebno njegovog
ministra Ilije Garašanina (vidjeti „Načertanije“), jasno je bilo da se plan
gradnje srpske države temelji na realizaciji dva strateška cilja.

Prvi je srbizacija
svih pravoslavaca na centralnom Balkanu, a drugi eliminacija nepravoslavaca sa
prostora koji je planiran za tu buduću državu. Sve planirane i preduzete mjere
trebale su rezultirati stvaranjem velike srpske države na prostoru koji je
opisan kao prostor na kojem postoje srpski grobovi.

Teritorija za takvu
državu stvarana je nizom ratova koji su započeli krajem 19., a nastavljeni su
do kraja 20. stoljeća. Kako je Matija Nenadović kazao: „Bilo je to vrijeme
trijebljenja Srbije od Turaka (Bošnjaka muslimanske vjere).“

Začetnik rata

U svim tim ratovima
Srbija je bila začetnik rata ili njegov posredni uzrok, a srpska politika veoma
je efikasno iskoristila okolnost da su ti ratovi imali širi, antiosmanski, a u
drugom slučaju antiaustrijsko-njemački kontekst, što je Srbiju svrstalo meðu
pobjedničke države Balkanskog saveza i Antante i antifašističke koalicije i
omogućilo joj da ostvari dobar dio svojih strateških planova u stvaranju velike
Srbije.

Tako je nakon ovih
ratova došlo do faktičke integracije u Srbiju: Makedonije, Crne Gore, Bosne i
Hercegovine i Vojvodine, na čijim su teritorijama Srbi postali vladajuća snaga
pod okriljem obje Jugoslavije.

Tokom 20. stoljeća
dogodilo se da je Srbija, nakon balkanskih ratova, apsorbirala Sandžak i
Makedoniju (odgovarajuće ejalete Osmanskog carstva), a nakon Prvog svjetskog
rata Vojvodinu, dok je u posljednjem ratu pokušala integrirati u Srbiju i Bosnu
i Hercegovinu, kao i Kninsku Krajinu, zapadnu i istočnu Slavoniju i dijelove
Dalmacije.

Dakle, kroz veliki dio
19. i cijelo 20. stoljeće srpska nacionalna politika dosljedno je provodila
strategiju širenja Srbije, tj. stvaranja velike Srbije, ne prezajući od ratova,
istrebljivanja cijelih naroda i vršenja genocida. U tom pogledu, tu su politiku
na odreðeni način podržavale sve srpske političke snage, pa čak i dobar dio
srpskih komunista.

Ipak, historija se ne
može definitivno varati pa su Srbi na kraju dobili rezultat koji i politički, i
moralno, i sa stajališta efikasnosti i korisnosti, sve te strategije i njihove
učinke diskvalificira i stavlja ad acta kao historijski bezvrijedne vojne i
političke poteze, a upravo srpsko nastojanje da se silom stvaraju nove čisto
srpske teritorije i države, samom metodom tih akcija otvorilo je nove procese,
meðu koje spada emancipacija Kosova i otvaranje problema Sandžaka.

Cijeli rezultat
upornih pokušaja da se sve teritorije koje su naznačene u nebuloznim teorijama
mislilaca kalibra Dobrice Æosića ili Vojislava Šešelja integriraju u jednu
Srbiju, sveo se na definitivni gubitak Kosova i nastanak situacije u kojoj je i
moguće i opravdano, pa čak i nužno, postaviti pitanje o općem i meðunarodnom
interesu da se isprave sve te opasne ideje i njihovi učinci i da se cijeli
problem kritički razmotri sa stajališta meðunarodnog prava, politike i morala.

U taj kontekst spada i
pitanje Sandžaka. Nema sumnje da je Sandžak, u odnosu na sve teritorije koje su
bile predmet rasprava u novijoj historiji, pet stotina godina bio historijski
jasno profilirana teritorija na kojoj su u kontinuitetu živjeli muslimani
Bošnjaci, kojima je historijski subjektivitet i značaj bio priznavan na razne
načine (to implicira sam pojam Sandžaka), a definitivno je bio priznat i dat
uspostavljanjem autonomije Sandžaka tokom Drugog svjetskog rata i
Narodno-oslobodilačke borbe naših naroda protiv fašizma.

Srbija i Crna Gora
potom su se dogovorile da Sandžak potpuno integriraju u svoje nacionalne
teritorije i, uz prešutni pristanak drugih, to je nasilje provedeno. Danas,
kada je na planu meðunarodnog prava i politike verificirano pravo matičnih
zemalja da se brinu za stanje svojih sunarodnjaka na teritorijama koje su
njihove historijske teritorije i na kojima oni žive u kontinuitetu i većini
(ukoliko ona nije vještački uništena), opravdano je ponovno postaviti pitanje
Sandžaka i njegove pozicije i prava unutar Srbije kao države.

Osnovu ovog stava čini
činjenica da je Srbiji priznato pravo brige za status Srba u BiH, u kojoj oni
nikada nisu bili ugroženi nego su u okvirima sve tri zajedničke države koje su
postojale tokom 20. stoljeća, bili vladajuća politička i ekonomska snaga, i to
bez obzira na brojnost u odnosu na bošnjačko i hrvatsko stanovništvo.

Iz toga slijedi da se
isto pravo mora priznati i državi BiH, jer je stanovništvo Sandžaka bošnjačko i
jednonacionalno s dominantnim stanovništvom BiH, koje, recipročno Srbima, ima
pravo na istoznačnu i istovrijednu brigu za svoje sunarodnjake u Srbiji.

Historija Bošnjaka
Sandžaka tokom perioda od 1912. do 2011., dakle skoro cijelo stoljeće,
obilježena je nasiljem nad njima, prisilnim masovnim iseljavanjima i drugim
oblicima podreðenosti pa je konstituiranje prava njihove matične države da se
brine za njihov položaj sasvim i politički, i humano, i pravno opravdano i
nužno.

Niko odgovoran u
bosanskoj politici, osobito nakon iskustva odnosa Srbije prema Republici
Srpskoj, ne može da se ogluši i negira ovo pravo, nuždu i potrebu. Bošnjaci
Sandžaka ne mogu se i ne smiju više ostavljati na volju srpskoj politici i
odnosu prema njima.

Volja politike

Dakle, u ovom
historijskom momentu apsolutno je neopravdano da Bošnjaci i država BiH, koja je
i naša država, ostaju gluhi na sve ono što se zbiva s Bošnjacima u Sandžaku i u
historijskoj i u aktuelnoj projekciji. Ne smijemo ostajati slijepi, gluhi i
nijemi na manipulacije oko njihovog statusa i prava u Srbiji, u kojoj oni
nikako ne mogu biti samo nacionalna manjina nego njen konstitutivni dio isto
tako, pa i više, kao što su i Srbi u našoj državi, jer su historijski narod na
njenoj teritoriji.

Nužno je da Srbija,
kao država i naš partner u regionalnim odnosima, pitanje o pravima Bošnjaka i
statusu Sandžaka kao historijske teritorije počne posmatrati adekvatno, a ne sa
stajališta politike integralizma i srpstva.

Ne mislim pri tome na
bilo kakvu relaciju Sandžaka prema Republici Srpskoj. Stvari u toj relaciji
stoje sasvim suprotno. Srbi u BiH nikada nisu bili u nekom posebnom pravnom ili
nekom drugom statusu i bili su potpuno izmiješani s ostalim bosanskim
stanovnicima.

Sve to nije slučaj s
Bošnjacima u Sandžaku. Nad Srbima u BiH nije izvršen nikakav teror od Bošnjaka
i bosanske države. Teror je vršila hrvatska kvislinška država NDH, a Bošnjaci
su ih branili.

Ali, ako je Srbiji
priznato pravo da može da štiti interese Srba u BiH, uključujući i entitet
države BiH u kojem su Srbi nasiljem postali vladajuća većina, tada i Bošnjaci
imaju prava da legitimno i nenasilno postavljaju pitanja i brinu se za status
svojih sunarodnjaka u Sandžaku. Ako su bosanska politika i bošnjački politički
establišment do sada bili gluhi na ova pitanja, mi ga moramo probuditi iz sna i
upozoriti ga da je to njegova obaveza, a ne stvar dobre volje. (Avaz)

Akademik Muhamed Filipović