BAhNUt ćemo svi, prije ili kasnije

ImageBošnjački je narod napokon odrastao. Ako su se Bošnjaci 1.
marta 1992. preporodili u nezavisnoj državi BiH, sada su 9. juna 2011. postali
punoljetni u intelektualnom smislu. Naš narod svakako ima i drugih, ranijih i
kasnijih, isto tako, bitnih datuma, ali ova dva su u modernoj povijesti
bošnjačkog naroda gotovo najznačajnija. Oni su, zapravo, roðendanske prirode.

Da pokušamo to objasniti slikama: država Bosna i
Hercegovina, kao uvjet bošnjačke egzistencije, je krovna organizacija, to je
kuća koju Bošnjaci zajednički raspolažu s još dva naroda i nekoliko manjina.
Bošnjacima u njihovoj kući Bosni i Hercegovini nije tijesno. Bošnjački narod u
svojoj kući ima i svoju majku (koju naravno neki ne prihvataju); majka
bošnjačkog naroda je Islamska zajednica. Ona, kao samohrana majka, posljednje
stoljeće skrbi nad narodom, kao nad svojim djetetom. Sve do 9. juna ove godine,
IZ je bila usamljena u svojoj skrbi nad narodom, a sada se nad bošnjačkim
narodom uspostavilo dodatno skrbništvo, kao očinstvo, jer napokon se pojavio
otac – Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti (BANU). To je trust bošnjačkih
mozgova, koji će u punom intelektualnom kapacitetu, zastupati svoj narod,
skrbiti nad njim, artikulirati njegova stremljenja, pravouputnim držati njegove
sklonosti i tendencije, kontrolirati njegova kretanja i tokove, pratiti njegovo
daljnje razvijanje i sazrijevanje itd. A Islamska zajednica, onako sa strane,
sve će to pratiti, posmatrati i nastavit će se baviti svojim vjerskim
poslovima, koji naravno impliciraju šira značenja i veća polja djelovanja.  

Ovih se dana mnogo govorilo na ovu temu, bilo je i ima još
uvijek onih koji su zadivljeni ovom idejom i koji kao da ne mogu vjerovati da
se bošnjački narod uspijeva, pored svih poteškoća, organizirati na tako
zavidnim nivoima i teritorijama; do, naravno, onih koji to sve dovode u
pitanje, koji s nevjericom gledaju na to, s podozrenjem tretiraju, ismijavaju,
marginaliziraju itd. Slično kao i devedesetdruge, kada se naš narod odgovarao
od borbe, k'o biva, nemamo šanse i nećemo se uspjeti organizirati i odbraniti!
No, vrijeme je pokazalo i povijest je posvjedočila, po Bog zna koji put, da se
hrabrost isplati i bošnjački je narod od 1992. do 1995. bio više nego hrabar i
samoorganiziran. Isto tako, vrijeme će i u ovom slučaju najbolje pokazati ko je
doista bio u pravu, da li oni koji su hrabro radili ili oni koji su samo
osporavali! Parafrazirat ću i pjesnika koji kaže da vrijeme ostaje najbolji
žiri – onaj žiri kojeg jedino treba cijeniti.

No, iz svog osobnog iskustva mogu kazati ovako: Onoga dana
(9. juna) kada je voditeljica press konferencije u velikoj sali
Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru kazala svoju prvu rečenicu, s
kojom je otvorila press konferenciju, da ćemo, zapravo, sada čuti najradosniju
vijest za bošnjački narod, jer je osnovana BANU – Bošnjačka akademija nauka i
umjetnosti, i nakon višeminutnog neprekidnog aplauza samo za tu rečenicu, samo
za tu sto-godina-čekajuću vijest, vrijedilo je živjeti i za to aplaudirati.
Gledao sam ta lica: kraljevska, begovska, gazijska, lica ljiljana, i vidio sam
samo radost, ponos i suze-radosnice u očima, jer, nakon toliko godina
osporavanja, marginaliziranja i nipodaštavanja, Bošnjaci su osnovali svoju
akademiju i zabili kilometarski, granitni stub u zemlju svoje egzistencije.
Nisu zaboravili ni svoje pretke, ni svoje mrtve majke sa šamijama na glavama i
svoje rahmetli očeve sa ćulasima i fesovima na glavama, koji bi sada bili
ponosni da vide ovo što njihovi sinovi rade i šta osnivaju. A vide oni nas, kao
što reče akademik Muhić i reisu-l-ulema, i ponosni su na svoju djecu. Prof. dr.
akademik Muhamed Filipović brisao je suze s lica svoga. U toj sali mjesto su
našli ponosni Bošnjaci.

A u Sarajevu i još gdje drugdje – bilo je i ima, naravno,
nek` ih ima, pripadnika našeg naroda koji nisu ponosni, kojima je stid gotovo
jedina opcija, koji osporavaju i ismijavaju sve što naš narod u svojoj
samoinicijativnosti pokrene, uradi i organizira.

Naravno, bilo je za očekivati da će Beograd, sa svojim
institucijama, preko medija reagirati, ali da će „izvjesno i poluizvjesno
Sarajevo" tako autentično prepisivati ono što je objavljeno u Beogradu –
to se već u tolikoj mjeri nije očekivalo. Nadmašili su naša očekivanja,
zapravo, nadmašili su sami sebe. I sada bi trebala ići priča o Bošnjacima koji
nisu ponosni! Ali, ne, oni nisu bitni. Mi idemo dalje. A, povrh svega, oni će
sami pričati svoju priču, koju već duže vrijeme pričaju. I Galijašević, i
Kazaz, i Selimbegović, i Hadžiomerović i ostali. Oni, zapravo, svojom pričom
čine pravu stvar, jer svojim osporavanjem svemu tome daju dodatni legitimitet i
veći značaj. 

P.S. Za profesora Kazaza: „Gdje su dokazi, frajeru?"

Profesor Kazaz je u svojoj nedopustivoj besposlenosti,
gotovo opasnoj dokolici (operisanoj od bilo kakvih dokaza i argumenata),
zasigurno nedopustivoj vulgarnosti, bahatosti i aroganciji tretirao moju
malenkost u svom posljednjem tekstu „Reisove mahaluše" objavljenom na
islamofobičnom web-portalu radiosarajevo.ba. (Valjda još samo tu može tekstove
objavljivati! A to mu omogućava urednik tog web-portala, njegov pulen, raspop
Kenan Efendić.) Helem, profesor Kazaz, stručnjak za kvazi-ovo i pseudo-ono,
spustio se u blato vulgarnosti i prijetnji, pa je u svom prepoznatljivo niskom
maniru tretirao reisu-l-ulemu, rijaset.ba, momke koji pišu za portal i, na
koncu, moju malenkost.

Pa da mu raportira, kako već reče, satnik Velić, kapetan i
prvi časnik „Reisove Garde", i ispravi „krive navode" raspopovog
mentora! Da li, gospodin raspopov mentor, zna kako se bira reisu-l-ulema?
Prošlo je vrijeme centralnih komiteta i nametnutih reisu-l-ulema, sada se
reisu-l-ulema bira. Bira!!! Biraju ga glavni imami, predsjednici medžlisa,
muftije, dekani, sabornici itd. A situacija na terenu je takva da će biti
izvanredno dobro da on nikoga ne podržava, jer glavni imami a priori ignorišu
onog kandidata za reisu-l-ulemu kojeg promovira osobno profesor Kazaz i njemu
slični. Ljudi su ogorčeni. I više od toga. Ali, to ne zna profesor Kazaz. 

Gdje još griješi profesor Kazaz? Griješi u formuliranju i
definiranju subjekata/aktera. Prvo, nikada nisam bio novinar, ni dana nemam
profesionalnog novinarskog staža, imam sam, hatib i muallim, prije svega, pa
tek onda kolumnist, a ljude koje profesor Kazaz tretira – to nisu kukavice, to
nisu ljudi bez hrabrosti, koji pod pseudonimima ili bez potpisa pišu i
objavljuju svoje tekstove u odbrani institucije reisu-l-uleme i IZ-e. Svi su ti
mladi ljudi svojim imenima i prezimenima stali iza svojih tekstova i tu dakako
ne može biti govora o „mahalušama", tu će prije biti riječ o
„mušketirima", koji su uvijek za reisu-l-ulemu. Ma ko god on bio. Pod
kojim god imenom i prezimenom, to će biti naš reisu-l-ulema, jer mi smo odani
ideji i instituciji.

Dakle, i poslije ovog reisa, opet, će doći naš reis. Tu nema
dileme.

A jednu je stvar iluzorno pokušavao uraditi ministar
Suljagić: htio je, trudio se i svim svojim bićem pokušavao rastaviti
instituciju reisu-l-uleme od čovjeka/imena Mustafe Cerića. Nije uspio.

Naravno da nije.    

Muhamed Velić
Rijaset.ba