BANU će formulirati istinu o Bošnjacima

Postavljanje pitanja o
tome je li nam potrebna takva institucija je besmisleno, nelegitimno i apsurdno. Kao što je već
poznato, 9. juna ove godine u pitoresknom mjestu, punom reminiscencija na našu
bošnjačku prošlost i sliku današnjih problema sandžačkih Bošnjaka, Novom Pazaru
osnovana je naučna i kulturna institucija pod nazivom Bošnjačka akademija nauka
i umjetnosti (BANU).

Na tom osnivačkom
skupu donijeli su osnivačke akte – Platformu i Statut – i imenovali prve
članove te institucije. Da je dogaðaj bio od najvećeg kulturnog i javnog
značaja, govori reakcija na njega koja u potpunosti potvrðuje polazne ocjene i
opravdava razloge zbog kojih su se osnivači odlučili da stvore tu instituciju.

Reakcije su išle u
širokom dijapazonu, od potpunog i apsurdnog negiranja ne samo opravdanosti nego
i prava osnivača da osnivaju akademiju, što je učinio jedan ministar Vlade
Republike Srbije, pa do negiranja kompetencije osnivača, kako je to učinio
jedan umišljeni bošnjački intelektualac.

Snažna afirmacija

Sve te reakcije kao i
postavljanje pitanja o tome je li nam potrebna takva institucija su besmislene,
nelegitimne i apsurdne, jer ne postoji razlog zbog kojeg jedna grupa
kompetentnih i pozvanih ljudi ne bi mogla i smjela osnovati jednu instituciju
za čije djelovanje ne traži ničija sredstva niti je stavlja bilo kome na teret,
osim dobroj volji ljudi koji će je podržavati i koji će u njoj raditi.

Ono što kod ovih
reakcija posebno pada u oči jeste da strahovito podsjećaju na iste takve
reakcije koje su se javljale uvijek kada je u BiH i kod Bošnjaka nastajala neka
nova naučna ili kulturna institucija ili kad su se usudili da o nekoj stvari
koja se tiče njihovih prava i egzistencije iskažu svoje slobodno mišljenje.

Kao jaje jajetu su
slične reakcije dolazile kada je stvarana bosanska televizija, kada je
formirana Akademija likovnih umjetnosti u Sarajevu, kada je nastajala Akademija
za dramsku i filmsku umjetnost ili kada je nastajala Likovna galerija u
Sarajevu i mnoge druge institucije koje su se uskoro nakon formiranja snažno
afirmirale i donijele veoma velike i brojne rezultate našoj kulturi.

Glavni argumenti su i
tada bili da ljudi koji to rade nemaju kompetencije ili da to nama ne treba,
jer, zaboga, imamo mnogo bolje institucije u Beogradu i Zagrebu, pa zbog čega
da mi stvaramo navodne “parainstitucije” bez perspektive i značaja.

Sve te reakcije, kako
se pokazalo, bile su, ustvari, izraz brige zbog gubitka monopola Beograda i
Zagreba i njihovih nacionalnih kulturnih politika nad bosanskom i posebno
bošnjačkom kulturom i pokušaji da se BiH drži kao rezervat za slobodni lov
beogradskih i zagrebačkih političkih i kulturnih krugova.

Stoga ne samo na one
iz Beograda nego i na one iz Sarajeva koji misle po shemama koje su vladale
prije trideset i više godina, kada su nam drugi sudili ili nam kao predstavnike
i tutore nametali svoje agente i kada je bilo najvažnije šta se misli u
Beogradu, Zagrebu itd., mi nemamo razloga i čak ne smijemo da se osvrćemo.

Niko, naime, nema
pravo da nam osporava da osnivamo bošnjačku akademiju, jer za to imamo i
relevatne razloge i neupitnu kompetenciju. Glavni razlog koji stoji u osnovi
odluke o osnivanju akademije proizlazi iz preteškog položaja naše matične
zemlje BiH u koji je ona dovedena dvojnom srpsko-hrvatskom agresijom i mirom
koji je načinio ogromne ustupke snagama agresora, a na štetu egzistencijalne
pozicije našeg naroda i naše države.

Naš narod, kao žrtva
genocida, doveden je u inferioran položaj, a država onemogućena da rješava
najbitnija pitanja slobode, jednakosti i prava svih i mirnog života u njoj.Niko
ne može sporiti činjenicu da je stanje u našoj zemlji veoma teško i da se ono
najviše reflektira na stanje, prava i mogućnosti Bošnjaka.

Bošnjaci, naime, za
razliku od Srba i Hrvata, nisu pod zaštitom drugih država ili snažne vanjske
javnosti i nemaju državu koja bi ih štitila i imala na to legitimna prava,
kakva je Dejtonski sporazum dao Srbiji i Hrvatskoj u odnosu na Srbe i Hrvate.
Apsurd je u tome da su agresorske države dobile pravo ne samo da legitimiraju
svoje osnovne političke ciljeve nego uspostave odreðenu kontrolu stanja i
odnosa u našoj državi.

Ta insuficijencija nas
i naše države i pravo miješanja drugih u odnose i stanje u našoj zemlji
reflektira se na položaj i stanje prava Bošnjaka u cijeloj regiji, gdje su oni
reducirani na status nacionalnih manjina bez obzira što su iskonski stanovnici
i što su u zemljama u kojima žive živjeli kao teritorijalno, kulturno,
ekonomski i na drugi način jasno diferencirana grupa stanovnika i gdje se
njihov položaj stalno pogoršava.

Matična država

Sve to čini
institucije u kojima učestvuju Bošnjaci nesposobnim da rješavaju njihova bitna
pitanja, dok to nije slučaj sa Srbima i Hrvatima. Bošnjaci nemaju svojih
institucija, osim Islamske zajednice, koja, kada god pokuša da intervenira u
pitanjima statusa i prava Bošnjaka, biva kvalificirana kao agresivna i kao
institucija koja se kreće izvan svojih prava. Druga bošnjačka institucija koja
bi imala neku relevanciju uopće i ne postoji.

To čini BiH, kao
matičnu državu svih Bošnjaka, nesposobnom da se zalaže za njihove interese i da
vodi adekvatnu, a pogotovo ne dovoljnu brigu o njima, ne samo u BiH nego u
regiji, Evropi i cijelom svijetu.

Nije naš zadatak da,
izvan okvira političkog i ustavnog poretka u zemlji, mijenjamo u tim odnosima
bilo šta, niti to možemo, a niti želimo učiniti kao naučna institucija i pod
postojećim uvjetima.

To znači da naša
akcija mora biti usmjerena na stvaranje institucije sposobne da se na naučnom
nivou odnosi prema ukupnom stanju, prošlosti i budućnosti Bošnjaka, da
organizira istraživanja koja će rehabilitirati našu dugo prikrivanu i falsificiranu
historiju, afirmirati naš kulturni doprinos u regiji i otvoriti nam puteve – ne
da se kao klijent ili kao bolesnik uključimo u Evropu i svijet, u svrhu
liječenja nego kao ogromni duhovni i stvaralački, a pogotovo moralni potencijal
koji je naš narod razvio i pokazao u cijeloj svojoj historiji kad god je uživao
imalo slobode, kao narod tolerancije, suživota i saradnje s drugima.

A to je potencijal
koji je i Evropi i današnjem svijetu, ispunjenom mržnjom i nasiljem, veoma
potreban. Oni koji su stvarali ovu instituciju nisu ljudi bez korijena i
značenja u nauci i kulturi ne samo našeg naroda nego i regije i Evrope. Samo
glupak je mogao reći kako Ferid Muhić, Ejup Ganić, Muhamed Filipović, Ðenana
Buturović, Lamija Hadžiosmanović, Dževad Jahić i drugi ljudi koji su osnivali
ovu akademiju nemaju kompetenciju i nisu obilno dokazani u nauci ili drugom
polju djelatnosti kao što je umjetnost, jer tu sjede i Nedžad Ibrišimović,
Džemaludin Latić i Mehmed Slezović, koji spadaju u prvi red stvaralaca na poljima
literature ili slikarstva, a zasigurno će uskoro doći i drugi značajni
stvaraoci.

Takve ocjene, osim
arogancije nelegitimne moći, koja nema osnova, nekompetencije i neznanja te
straha od konfrontacije s onim što će doći kao rezultati rada ove institucije i
s kojima će se svaka druga institucija koja djeluje na poljima na kojima
djeluje i Bošnjačka akademija morati samjerati i u tom odnosu dobivati ocjenu
vlastite vrijednosti.

Stoga se može reći
mirne savjesti da je osnivanje BANU jedan od najznačajnijih dogaðaja u našoj
novijoj historiji, jer su i Bošnjaci dobili jednu naučnu instituciju najviših
naučnih i moralnih zahtjeva koja će njima, njihovoj historiji, peripetijama
kroz koje su prolazili, a pogotovo osiguranja njihove budućnosti, pokloniti
najveću pažnji i sva pitanja koja se u vezi s tim postavljaju pokušati
postaviti, analizirati i rješavati u kontekstu naučnog mišljenja i izlaganja
naučnih rezultata.

Nema razloga za strah kada je u pitanju Bošnjačka akademija jer će ona samo pojačati konkurenciju unutar naše nauke, i to treba svi da znaju. Ona nikome neće škoditi, jer će djelovati striktno naučno i time sama sebi suditi, nikoga neće osporavati osim što će o nama Bošnjacima pokušati utvrditi i jasno formulirati naučnu istinu.

Avaz.ba