HomeGlas islamaAnalizeRamazanske večeri 18. Augusta 2011. Analize 680 Glas islama br. 220, NAŠE VIÐENJE Punih mjesec dana sandžački Bošnjaci muslimani neumorno vrše ulogu života pokazujući svoju duhovnu, moralnu i kulturnu posebnost, ne kolebajući se pod udarima burnih talasa okruženja koje ne može da se pomiri sa pravom brojno malih naroda na sopstvenu slobodu i identitet. Stoljetno uzvodno plivanje toliko je očeličilo ovaj narod da mu preostaje i predstoji važna civilizacijska uloga balkanskih razmjera. Narod koji preživi sve izume uništenja ima pravo na svijetlu budućnost. Svi su Ramazani lijepi, ali ovaj je nekako poseban, čulo se često ovih dana diljem Sandžaka. Kad se bolje prisjetim, takav muhabet slušali smo i proteklih Ramazana, valjda zato što se miris aktuelnog Ramazana osjeća najjače. Ipak bih dodao: svuda su Ramazani lijepi, a u Sandžaku su posebni. Zato što je Sandžak poseban i sve u njemu je posebno. Samo u sandžačkim čaršijama, na gradskim trgovima i glavnim, inače živim, ulicama u trenucima iftara zavlada takav mir i tišina i da nije akšamskog ezana sa brojnih džamija, zalutali posmatrač bi se zapitao: „Gdje li se dede ovoliki narod?“ A odmah po iftaru život tako krene izvirati da bi se onaj isti posmatrač još u većem čudu zapitao: „Odakle se ovoliki svijet odjednom jeretisa?“ I tako punih mjesec dana sandžački Bošnjaci muslimani neumorno vrše ulogu života pokazujući svoju duhovnu, moralnu i kulturnu posebnost, ne kolebajući se pod udarima burnih talasa okruženja koje ne može da se pomiri sa pravom brojno malih naroda na sopstvenu slobodu i identitet. Stoljetno uzvodno plivanje toliko je očeličilo ovaj narod da mu preostaje i predstoji važna civilizacijska uloga balkanskih razmjera. Narod koji preživi sve izume uništenja ima pravo na svijetlu budućnost. A Festival islama ovog Ramazana izgledao je kao blagi povjetarac što pronosi miris od same časne Kabe. Kad prvi puta čuješ, na trenutak zastaneš. Festival islama!? Zvuči čudno. Da li je moguće islam predstaviti na jednom ma kakvom i ma kolikom festivalu. Ko iole poznaje širinu i dubinu ove vjere pomislit će da to nije moguće. I nije, ako islam odvojimo od čovjeka, što je u suprotnosti od samog učenja islama. Musliman je spoj islama i čovjeka. Zato je Festival islama Festival muslimana, ili još preciznije – Festival djela islama i muslimana. Kada više stotina, a nerijetko i iznad hiljade muslimana na jednom mjestu, pod otvorenim nebom, iščekuje i dočekuje iftar, očito se gusti snop Allahove milosti spušta na njih. Toliko milosti da na trenutak izmeðu proučenih kur'anskih ajeta i ezana kao da se začuje njen žubor. Kur'an, salevati, ilahije, kaside i nasihati – izvor su nura što se neskriveno razlijeva po čelima radosnih i počašćenih muslimana koji sudjeluju na iftaru u svojstvu domaćina i gostiju. Pite, birijani, dudovi i druge tradicionalne sandžačke ðakonije na iftarskoj zajedničkoj sofri iz ruku su naših majki i sestara koje, niko kao one, znaju da u hranu udahnu emociju tradicionalnog sandžačkog gostoprimstva. A ljetne teravije su ibadetski baška šećer. Posebno one džamije što imaju privilegiju da u svojim haremima usafe klanjače bile su pravac užurbanih muslimana za boljim mjestom u safu kako bi se predali užitku teravijskog suneta na svježini ramazanske večeri. Altun Alem džamija ponovo otvorena za ibadet u starom obnovljenom ruhu, željna klanjača, glasa imama i mujezina, dragulj je ovog Ramazana. Teravija sa hatmom i dvojicom divnih hafiza, što se u mihrabu smjenjuju, učinili su je prepunom na sofama i u haremu. Ti njeni zidovi i stubovi kao da hoće reći: „Natopljeni smo viševjekovnim ibadetom i evo se ponovo radujemo klanjačima.“ Ona je, uistinu, posebna. Po ljepoti i eleganciji ravne joj nema. Nekako liči na sandžačkog Bošnjaka. Ne tako velika, a dostojanstvena; časna, a kad zatreba prkosna. Nadživjela je sve dušmane od Princa Eugena, preko inih, naših i tamonjihovih do dana današnjeg. Iznova dominantno prerasla u simbol otpora i slobode sandžačkog duha, časti i dobročinstva.