Sa ponosom se sjećam Hadžeta

Oprostio sam se sa porodicom kada sam 4. 9. 2010. krenuo na
Hadžet, misleći da se možda neću vratiti kući. Činio sam to i ranije
kada je trebalo braniti vakuf. Ovoga puta sa posebno lijepim osjećajem,
valjda zbog ramazana i posta. Bilo je jasno da je srpski socijalni
ministar pokrenuo sve veze da nahuška žandarmeriju na svoj narod. Njegov
poslušnik, gradonačelnik Novog Pazara,  nekoliko puta je prijetio da će
dovesti žandarmeriju koja će po svaku cijenu omogućiti nastavak radova
na otetoj vakufskoj parceli na Hadžetu, baš na onom mjestu gdje
komunisti 1943-1945. strijeljaše više od dvije hiljade Bošnjaka, elitu
našega naroda.

Svaki put kada sam kretao da se ne vratim, bio sam dobro raspoložen,
čak nasmijan. Osjećao sam neko opuštajuće zadovoljstvo koje mi je
obuzimalo tijelo. Allahova milost se širila svuda naokolo. Trudio sam se
da mi nijjet bude čist. Nakon okupljanja i kretanja ka hadžetskom
stratištu, sigurnost i zadovoljstvo se pojačavalo sa svakim novim
korakom i uzdahom. Krećući se Višegradskom ulicom, činilo se da vazduh
treperi u zanosu duša što traže Božije zadovoljstvo i nagradu. Sjećam se
ljudi koji su nas gledali s podrškom, a bilo je i onih razjapljenih
usta u čudu što vide bijele ahmedije sa crnim džubadima kako uče tekbire
i žure u odbranu vakufa i svojega dina. Zajednički namaz obavljen u
džamiji Kuri češme samo pojača duhovni smiraj i želju za Allahovom
nagradom. Tako ohrabreni imanskom snagom, krenusmo na Hadžet. Uz put, na
ćoškovima ulica, na trotoarima bilo je primjetno prisustvo policijskih
špijuna i policajaca u civilu koji su komandi žandarmerije davali
podatke o brzini našeg napredovanja i brojnosti mase što se u zanosu
imana ponosno i gordo kretala ka Hadžetu. Sjećam se pristupanja ljudi
koji su do trenutka našega prolaska mirno sjedeli ispred dućana, ali na
uzvike tekbira, bjelinu ahmedija i zov imana ne ostadoše ravnodušni već
skočiše na noge, zaključaše dućane i pridružiše se vjernicima. Jedan
mladić je tako hitro zgrabio neku laku jaknu što bijaše okačena o
stolicu na kojoj je sjedio, obuče je u hodu ka vratima dućana, na brzinu
zaključa vrata, ne osvrnuvši se da pogleda u svoju nafaku, i sa
tekbirom na usnama pridruži se masi vjernika.

Na raskrsnici ulica General Živkovića i Radničke velika skupina
vjernika čeka ulemu. Uče tekbire, podižu ruke u zrak, spremni da daju
život za vjeru, za vakuf, za svoju Islamsku zajednicu. Za koji trenutak,
svi se stapamo u veliku kolonu koja s gromoglasnim tekbirima kreće ka
Hadžetu. Na pedesetak metara od spomenute raskrsnice, nalazi se kordon
policije pod punom opremom za razbijanje demonstranata, iza njih
naoružana žandarmerija poredana u tri duge kolone, sa vodenim topovima
čeka da udari na Bošnjake.

U naletu vjere, u postu, ljudi uče tekbire koji su nama snaga a
dušmanu strah. Kordon policije, preplašen, povlači se pedesetak metara
nazad. Vidim starješine koji ih tjeraju da krenu na nas, ali oni bježe
nazad, sve dok pod pritiskom starješina ne stanu i sačekaju naše bijele
ahmedije da se hrupe sa njihovim pohabanim šljemovima. Ulema pohitala da
se prva sretne sa policijom kako bi ublažila posljedice ukoliko bi se
vjernici s njima direktno sreli. Nastupa guranje, udaranje, vika,
tekbiri se čuju, neki imami glasno uče Kur’an, pojedini policajci padaju
što od crepova što od straha i učenja. Bilo je i onih što su u strahu
glumeli da su pogoðeni, jer bi starješine po hitnom postupku izvlačili
one što im se noge prekratiše. Osjećao se zadah alkohala iz usta ovih
preplašenih ljudi. Par mladih policajaca zaplaka. Policija bi potisnuta
još nekoliko metara ka Hadžetu, onda nastade zatišje. Nekoliko imama
zadobi povrede, većinom od crjepova koji padoše prerano.

Bijaše provokatora meðu policajcima. Jedan je, nakon što nastupi
zatišje, počeo govoriti “Ja sam ubijao vaše, tako ću i vas!” Neko od
imama je tražio od jednog starješine da udalji tog policajca, što
kasnije bi učinjeno, ali tek kada Hajro-ef. Tutić, Rešad-ef. Plojović i
ja doðosmo izmeðu policije i žandarmerije.

Počinju pregovori. Komanda žandarmerije pokazuje svu aroganciju što
proizlazi iz navike da mrze, diskriminiraju i omalovažavaju muslimane.
Viču, pokušavaju da nas zaplaše, prijete da će nas sve pobiti.
Policijskim metodama koje su odavno pročitane, pokušavaju nas
pokolebati. Prilaze mi neki njihovi oficiri i lično mi prijete da ću ja
za sve odgovarati, te da sam po njihovim saznanjima organizator svega.
Kaže mi jedan oficir: “Odavno te mi pratimo!” Žele da me uplaše, nije im
pošlo za rukom. U nekoliko navrata dolaze provokacije od strane
žandarmeraca sakrivenih lica pod šljemovima. Jedan od njih mi govori da
će me lično on ubiti, i da je ubijao moje sunarodnike. Na takvu
provokaciju ja mu odgovaram da ako je muško to učini odmah tako što će
istupiti iz kolone i otkriti lice, a onda njihovom komandiru govorim:
“Šta je ovo? Kako se ponašaju vaši policajci? Dokle ovo da se trpi!?“ On
odgovara da ga nije briga šta oni rade i da će ako se s mjesta ne
povučemo narediti juriš na nas. Tad sam kao odgovor na njihove neljudske
provokacije rekao: “Vi ste klali u Bosni… Vi hoćete ovdje to da radite.
Ovdje ne možete to da radite… Moja glava jedna može da ode, ali vi ovaj
narod ne možete ubit nikad! To upamtite  gospodo četnici!“

Kamera RTS-a je snimila ovu izjavu i  objavila na Drugom dnevniku
istoga dana. Taj video klip odlazi putem interneta u svijet. Zovu me
Bošnjaci sa svi meridijana, čestitaju, hrabre, sokole. Zovu me visoki
zvaničnici u Bošnjaka iz Bosne i drugih krajeva. U trenutku izgovaranja
tih riječi nisam bio svjestan da će one postati dio časne bošnjačke
historije.

Kasnije odlazimo na pregovore sa čelnicima gradskih vlasti u Novom
Pazaru koji su sve spomenuto i zakuhali otimanjem vakufske imovine.
Smatram greškom prihvaćanje pregovora u općinskoj zgradi, jer su oni što
u njoj sjede na čelu s ljekarom pedijatrom okuraženi domaćim ambijentom
bili veoma drski, arogantni i bez želje da prihvate naš prijedlog da se
prestane trenutno sa radovima kako bi se narod i ulema razišli, a zbog
vikenda (bila je subota) svakako možemo razgovarati jer radnici vikendom
ne moraju raditi što će nama dati mogućnost doðemo do dogovora. Često
izlaženje gradonačelnika na konsultacije sa socijalnim ministrom koji je
iz Beograda dirigirao šta da čine, pokazalo je da oni ne žele dogovor i
spuštanje tenzija. Pregovori su propali uz jednu opće mučnu i tešku
atmosferu.

Odlučili smo da se s vjernicima vratimo, a da problem pokušamo
riješiti razgovorima. Sjećam se ljudi koji su bili vidno nezadovoljni,
negodovali su i željeli da po svaku cijenu doðu do sporne zgrade
napravljene na vakufu. Poznanik, stari hadžija, mi je rekao da je
žalosno što se vraćamo sa Hadžeta. U trenutku se donosi odluka na
blokadu puteva. Munjevitom akcijom grad biva blokiran na svim prilazima.
Vjernici izrevoltirani ponašanjem gradskih čelnika i rukovodstva SDP-a,
te ponašanjem policije blokiraju puteve ka Novom Pazaru. Odlazim na
raskrsnicu kod Lukolil pumpe, na magistrali prema Ribariću i uspijevam
da s vjernicima dogovorim prisebnost, te iste ubijedim da budu mirni i
dostojanstveni. Blokada puteva se raspušta nešto malo pred iftarski
vakat.

Kući sam na iftaru u krugu porodice. Gledam vijesti, spinovane,
tendenciozne i netačne, u maniru srpske medijske scene. Počinje telefon
da zvoni, jedni su oduševljeni, drugi me savjetuju da se “izmaknem malo
dok sve ne proðe.” Nakon teravija, ljudi došaptavaju na ulici “Eno ga
Šaćirović! Pa ništa mu ne fali, nije u zatvor u Kraljevo.” Negdje u tom
vaktu sam “obaviješten” da sam sav u modricama, prebijen oteran u
Kraljevo u zatvor. Tako je pričala čaršija a ja slušao vijesti o sebi, i
nisam se čudio, čaršija svašta priča.

Pročitao sam na nišanima braće Gorčević u Beranama (pobili ih četnici
1942. bacivši ih žive u duboku jamu, njih devetoricu braće) sljedeće:
Svak je roðen da jednom umre, bruka i sramota žive dovijeka.

Hadžet je u sebi primio naše šehide, preko njega su prošli i naši
gazije. I jedni i drugi su ponosni na svoja djela, sačuvali su obraz, za
razliku od sadašnje novopazarske lokalne vlasti koja ne može sakriti
svoju bruku i sramotu, dovijeka.
Tako je to bilo na Hadžetu. Ponosni i gordi Bošnjaci predvoðeni ulemom
rekoše onima što ih mrze samo zato što su muslimani: “Vi ovaj narod ne
možete ubit nikad!”

Autor: Sead Šaćirović

Izvor: Revija Sandžak br. 156.

Preuzeto sa: SandzakPRESS.net