Šta se ne smije zaboraviti?

Vikiliks je iznova zatalasao svjetsku javnost. Konačno je i
ono za šta smo znali da se jednom mora desiti izišlo na vidjelo. Pojavio
se tajni dokument 001627 koji tretira dogaðanja u Sandžaku 2007.
godine.

Bivši američki diplomata potvrðuje ono što čelnici IZ i bošnjački
narod već četiri godine uporno ponavljaju: svi problemi Bošnjaka u
Srbiji, pa i pokušaj agresije na IZ, servirani su u Beogradu i meðu
Bošnjake instalirani preko režimskih sluga i poltrona. Sada ne samo da
je jasno zašto su Koštunica i Ugljanin pokušali agresiju na IZ već je i
poznat razlog tog čina: Koštunica je projektirao svaðu muftija kroz
svoju mačju šapu u Sandžaku, Ugljanina, kako bi držao Srbiju u stalnom
stanju haosa i da pozicionira sebe i Ugljanina kao glavne korisnike
restitucije imovine IZ kada Zakon o restituciji bude implementiran 2008.
Dakle, riječ je o kriminalnom pokušaju zaposjedanja ogromne vakufske
imovine širom Srbije, a naročito u Sandžaku i Beogradu, kao i o
stvaranju stereotipne slike o Sandžaku kao stalnom izvoru nestabilnosti,
kako bi ovaj kraj zaobilazili ne samo investitori nego svaki iole
ozbiljniji čovjek.

Nije davno bilo kada je Ugljanin govorio da je Vojislav Koštunica najveći prijatelj Bošnjaka.

Koliko god Bošnjake pogaða otimanje vakufske imovine toliko i više
sve graðane Sandžaka košta izazivanje nestabilnosti u ovom regionu.
Korisnici privilegija vlasti i udbaške strukture ne samo da su pokušali
uništiti Bošnjake već su prodali i srpski narod zarad ličnih koristi.
Bošnjaci su ovu priliku, pored teških iskušenja, iskoristili da se
očiste natruhlina, očvrsnu i homogenizraju vlastite redove, dok su se
izdajnici zauvijek markirali. Ne razumijem njihovu smjelost da u svoju
prljavštinu uvuku porodice, rodbinu i prijatelje, te ih sve žigošu
pečatom srama i poniženja. Na kraju krajeva, možda je ovo posljednja
prilika svim zavedenima da uvide greške i vrate se u okrilje svog
naroda. A onima koji i poslije svega ostanu gluhi, slijepi i nijemi,
bojim se da nema spasa – ili su ogrezli u vlastitoj zabludi ili su
toliko orobljeni u udbaškim sistemima i ucijeni državnim aparatom da se
do smrti neće osloboditi tih okova. Pravo slobodne volje i izbora
posjedujemo svi, ali i svaki pojedinac odgovara za posljedice svojih
postupaka.

U ovom predizbornom periodu, dobro je da nas Vikiliks podsjeća na
diktatorske metode nekadašnjeg lokalnog vlastodršca, makar i ovlašno
spominjući pojedine detalje, od kojih i pucnjavu pred Altun alem
džamijom 16. 11. 2007. Uživajući u samoizborenoj slobodi, pomalo smo
zaboravili tiraniju ondašnje vlasti. Svaki Bošnjak će potvrditi
istinitost navoda da je tadašnji gradonačelnik Novog Pazara držao sve
regionalne i lokalne medije pod kontrolom i manipulirao javnošću.
Sjetimo se samo tzv. asocijacije nevladinih udruženja meðu kojima su
bila i 25. maj, Spektar i Titanik, koja nas je danonoćno sa RTV-a
zasipala neprijatnostima, žigošući svakog pojedinca koji se drznuo dići
glavu i suprotstaviti se diktaturi najgnusnijim prefiksima, zadirući u
lične i porodične stvari, opanjakavajući i potvarajući čestite graðanke i
graðane Sandžaka. U izvještaju se spominje i da je gradonačelnik
iskoristio američke diplomate u propagandne svrhe pred kamerama lokalnih
medija. Meðutim, ne govori se o meðunarodnom incidentu kojeg je izazvao
dajući izjave sa izvjesnim turskim državljaninom kog je predstavio kao
savjetnika premijera Taipa Erdoana, nakon čega je reagirala Republika
Turska ističući da dotični nije ni državni činovnik a kamoli premijerov
savjetnik.

Takoðer, svi se još uvijek s gaðenjem sjećamo šok-trupa, lokalnih
siledžija i hoštaplera koji su sijali strah pazarskim ulicama,
iznuðivali novac, reketirali svakog poštenog privrednika i vršili
pritisak na graðanstvo da glasaju za vlastodršce, podržavaju paravjersku
tvorevinu, dolaze na skupove SDA… Isti ti kriminalni pogoni su, bez
obzira na stručnost, zauzimali ključna rukovodeća mjesta u općinskim
preduzećima i upravnim odborima, te donosili odluke ko će se gdje
zaposliti, naplaćujući takve usluge po nekoliko hiljada eura. Zato i ne
čudi zapažanje američkih diplomata da je tadašnja vlast kraðom uspjela
osvojiti izbore 2006., jer je njena kriminalna udruga imala pogone u
svakoj branši i sektoru ponaosob. Sjetimo se samo da je vlast za četiri
godine pojela 600.000 ćevapa na račun općinskog budžeta ili da su sve
lične stvari, pa čak i donji veš, kupovali na račun istog tog budžeta.
Kada sve ovo uzmemo u obzir, ni suma od pokradenih osamnaest miliona
eura nije do kraja precizna. Komisija je evidentirala samo dokazljive
kraðe i pronevjere, a koliko li su tek pokrali i na vrijeme uklonili
tragove, to samo Bog Dragi zna.

Sklopljen
savez Ugljanin-Ljajić za naredne izbore, gazeći po mezaru rah. šehida
Ruždije Durovića i gazeći po krvi ranjenih gazija Æamila Jukovića,
Envera Škrijelja i Eka Biševca.

Ne smijemo zaboraviti ni tri tragična slučaja od kojih je jedan sa
smrtnim ishodom. Pogobija Ruždije Durovića, kao i ranjavanja Envera
Škrijelja i Æamila Jukovića posljedice su direktnog utjecaja obje
političke struje i njihovog nasrtanja na dostojanstvo i čast hrabrog i
poštenog bošnjačkog čovjeka.

Graðani Novog Pazara i Bošnjaci Sandžaka su smogli snage i – pored
svih prijetnji, ucjena, pritisaka i napada – na izborima 2008. godine
smakli sa vlasti sandžačkog tiranina, vjerujući da će im SDP Rasima
Ljajića i DS Borisa Tadića, koji je zahvaljujući njima i postao
predsjednik, donijeti toliko dugo čekanu slobodu, raskrinkati Ugljanina i
Koštunicu, ugasiti paravjersku tvorevinu i prihvatiti ih kao
jednakopravne graðane Srbije. Meðutim, jedan ni oni nisu ispunili
predizborna obećanja, slagali su graðane Sandžaka i produbili njihove
probleme. Tadić je pred preko 20.000 ljudi u Novome Pazaru obećao da će
riješiti problem IZ, odnosno ugasiti paravjersku tvorevinu – i slagao.
Ljajić se odrekao svog naroda. Udobno je zavaljen u ministarskoj fotelji
i još par upravnih odbora, te nizu sumnjivih biznisa sa sandžačkim i
srbijanskim tajkunima, dok se njegovi zamorčići valjaju u sopstvenim
žabokrečinama. Nasuprot svega toga, oni su doradili Ugljaninove i
Koštuničine metode, pa su, umjesto da procesuiraju njih i njihove
kriminalne biznis-partnere Krnje, Brnje, Paje, Reke, Æeke, Meke, Velje i
mnoge druge, nasrnuli na narod koji im je vjerovao i doveo ih na vlast,
šaljući žandarmeriju na vjernike ili šutirajući radnike koji pred
zgradom Gradske uprave traže svoja prava. Oba beogradska regruta iz
Sandžaka su slali najokrutnije policijske snage na sopstveni narod,
ondašnji gradonačelnik na vjernike i samog vrhovnog vjerskog poglavara
Bošnjaka reisul-ulemu Cerića u Tutinu, a sadašnji na imame i vjernike 4.
9. 2010. godine na Hadžetu, i to u zadnjoj trećini ramazana. Nek im je
na časti!

Zato su sljedeći izbori presudni – ili će nas i dalje terorizirati
razni Ugljanini, Ljajići, Koštunice i Tadići ili ćemo napokon ostvariti
ljudska, graðanska, vjerska i nacionalna prava koja nam, kao zajednici
slobodarskoga duh i prema svemu onome što posljednjih godina
pokazajuemo, sljeduju.

Autor: Jahja Fehratović
Izvor: Revija Sandžak br. 156
Preuzeto sa SandzakPRESS.net