HomeGlas islamaAnalizeHoće li muslimanska krv prolivena na Balkanu (po)roditi još Breivika? 14. Septembra 2011. Analize 704 Dok navodi iz «Manifesta» teroriste Breivika pokazuju kako je ovaj zločinac kao inspiraciju imao srpske vojne i političke lidere iz proteklog zločinačkog rata u kojem su najmonstruoznija zlodjela počinjena upravo nad muslimanima, činjenice na terenu, pak, govore da je meðunarodna zajednica na Balkanu, a posebice u BiH, stvorila ogromnu plantažu za klijanje novih monstruma i ideja sličnih Brieviku! Desetogodišnja debata Ovog 11. septembra će biti tačno deset godina od kada je izvršeno jedno od najvećih terorističkih djela modernog doba, napad na Tornjeve «Blizance» Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku, te Pentagon i pokušaj napada na sami glavni grad Amerike – Washington D.C. Punih deset godina se ovaj okrutni teroristički čin u kojem je stradalo više od 3 hiljade ljudi uglavnom i u većini slučajeva označava kovanicom «islamski terorizam». Termin je toliko rabljen da se za njega već sada nude definicije tipa «islamski terorizam je termin za djela terorizma koje počine muslimani u svrhu postizanja različitih političkih ili vjerskih ciljeva,» kako nude neki pseudonaučni izvori. Već deset godina, uporedo dakle, traje globalna debata da se ovaj veoma opasan, a i njemu slični ideološki konstrukti ospore kako od strane muslimanskih tako i od zapadnih mislioca koji su na vrijeme uočili opasnost etiketiranja i vezanja cjelokupnog jednog religijskog sistema uz zlo i kukavička djela kriminalaca. I onda se, u julu ove godine, pred samu desetogodišnjicu njujorškog kobnog 9/11, desi Norveška i šokantni teroristički napad 7/22. Prvo u Oslu gdje je od auto-bombe stradalo osam ljudi, pa potom, nekoliko sati kasnije na ostrvcetu Utoya terorista Andres Behring Breivik hladnokrvno pobije šezdeset devet, uglavnom mlaðih ljudi, članova i simpatizera Norveške radničke partije. Prilikom oba napada na desetine ljudi je ostalo ranjeno, od kojih je znatan broj teško i ozbiljno osakaćen. Norveška je tih sati 22. jula ujutro, a i cijeli svijet, bio u šoku i nevjerici. Kako se to uopće moglo desiti u jednoj «hladnoj» i prilično mirnoj sredini, pitali su se mnogi. Strah je lebdio u zraku i mogao se vidjeti na licima onih koji su davali izjave za mnogobrojne medije koji su na samom početku počeli postavljati «pitanja», te odmah davati već «spakovane» odgovore… Čak i ugledni svjetski dnevnici nisu se oduprijeli trendu i utrci za vijestima i već nekoliko minuta poslije vijesti, «islam» i «islamski» u kombinaciji sa «terorizmom» počeli su se pojavljivati na ekranima i na internet portalima. Ideološki konstrukti Ipak, informacije koje su uslijedile ubrzo su otklonile taj početni kalup, meðutim, islam i muslimani će ipak ostati jedna od stožernih stvari cjelokupnog slučaja Breivik – poglavito motiva i ciljeva koje je ovaj terorista želio implementirati svojim zločinom, a koje je sakupio u svom «Manifestu» nazvanom «2083 – Evropska deklaracija nezavisnosti». Nažalost, nekoliko dana poslije ovog terorističkog čina javili su se i napisi nekih muslimanskih autora koji su nespretno pokušali vratiti «loptu iz avlije» i promptno etiketirati Breivikovo djelo kao čin «kršćanskog terorizma». Bez obzira na motive i proglase izvršioca, a na to umni ljudi upozoravaju prilično glasno posljednjih godina, gotovo cijelu zadnju deceniju – neispravno je, lažno i nekorektno vezati bilo koji religijski sistem za terorizam! Kao i u slučaju ogavne, izlizane i opasne kovanice «islamski terorizam» tako i u ovom norveškom, bez obzira na svu ikonografiju kojom je Breivik svoje akte nastojao ukrasiti, ovakva terminologija i kontekstualiziranje neće dati odgovore, šta više, raspliniće još više magle i predrasuda. Ako se govori, dakle, o referentnom obliku kojim se nasilje pravda u ovom slučaju najadekvatnije bi bilo kazati da se radi o terorizmu i djelu militantnog kršćanskog fanatika. Moglo bi se, dakako, govoriti i o križarski nadahnutom ekstremizmu da bi se izbjeglo povezivanje i izravno etiketiranje jednog cjelokupnog religijskog sistema kao što se to već godinama nepravedno čini prema islamu. Ovo terminološko preciziranje nije nikakvo akademsko cjepidlačenje jer je ono jako važno za borbu protiv terorizma. Preciznim definiranjem i sužavanjem problema olakšava se rad sigurnosnim službama, izoštrava se slika, koja je, a tome je slučaj u Oslu evidentan dokaz, pomućena u pogledu praćenja ekstremnih trendova, te se time i štede resursi. Dakle, posebice se ovom preciznošću omogućuje sigurnosnim organima da ne ostanu slijepi na druge oblike terorizma, kao što je to, po svim dosadašnjim pokazateljima, učinio ideološki konstrukt «islamski terorizam» pa se, prema nekim svjedočenjima i dešavaju propusti u Evropi i Americi i zanemaruje se praćenje i istraživanje drugih oblika terorističkog agitiranja i pripremanja tla za najteže zločine. Dakako, taj propust je posebno prisutan na Balkanu gdje meðunarodni faktori neobjašnjivo prešućuju i tolerišu pokušaj srpskih akademskih krugova i pseudohistoričara da ostrašćenim blic-revizionizmom posljednje dvije decenije strašnih srpskih zločina i orgijanja u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu izbalansiraju ili čak prikriju pričama o navodnim «islamskim prijetnjama», «islamskom terorizmu» i «belim el-Kaidama» te drugim u današnjem medijskom prostoru visoko konkurentnim ideološkim konstruktima, dok se istovremeno prikriva i zataškava sve prisutnije veličanje zločina, revitaliziranje nacio-fašističkih organizacija i udruženja koja slave zločinačke poduhvate balkanskih kasapina. Imajući sve ovo na umu, ovakvo ponašanje posebice evropske politike prema Balkanu i njegovoj nedavnoj krvavoj prošlosti može se mirne savjesti okarakterisati riječima koje je nedavno komentirajući slučaj Breivika izrekao slovenački filozof Tomaž Mastna koji u svojoj opservaciji zaključuje da je «Breivikov manifest vrhunski intelektualni doseg evropske politike.» Dakle, ovo je jedna strana problema, a sasvim je druga, i dakako, nimalo nevažna, tretiranje poruka monstruma kao što je Breivik. Je li Breivik (bio) sam? Pitanje da li je Breivik bio sam zaintrigiralo je mnoge i u tom pogledu od istrage ovog zločina se mnogo očekuje. U tom pogledu iznimno je pronicljivo razmišljanje pomenutog slovenačkog filozofa Mastnaka koji se usuðuje za Breivikov manifest optužiti evropsku politiku tolerisanja zla. «Breivikov manifest je vrhunski intelektualni doseg evropske politike. Intelektualnija nego što je tu nije nigdje drugdje. To je zapravo intelektualni manifest evropske politike. Ne postoji nikakav drugi!» Mastnak podsjeća kako bi najviše trebalo zabrinjavati činjenica da je Breivik «za svaku svoju opsesiju našao potvrdu i oslonac kod kakvog evropskog ili američkog akademika, ili političara, ili medijskog gizdelina.» Stoga je i opravdana zapitanost Mastnaka je li Breivik bio sam ili je u svom zlodjelu podržan direktno ili indirektno? «Doista, ni u jednom aspektu svojih predrasuda i opsesija Breivik nije sam. Nema stvari koja mu se roji po glavi a koju nije izrekao već neko drugi ili i neko drugi. Uvijek je u uglednom društvu. Tako kao on govorili su i govore mnogi i odveć mnogi historičari, filozofi, politički teoretičari, humanisti i društveni naučnici, pisci i esejisti, politički voditelji, voditelji stranaka, parlamentarci… Nije rekao ništa što se ne bi smjelo reći, što ne bi bilo moguće legitimirati društveno priznatim autoritetom. Takve stvari ne govore se samo u kuloarima naših nacionalnih i evropskih institucija, nego i za njihovim govorničkim podijima. Jedna sama normalnost. Sabrana na jednom mjestu. To smo mi!» – upozorava slovenački filozof Mastnak. On podsjeća kako su, kada je Breivik prešao, sa riječi na djela, islamofobi na drugoj strani Atlantika, ili «naša zapadna braća» kako ih Mastnak naziva izrazili žaljenje za njegova djela, ali pri tome su dodali da bi ono što je evroterorista rekao trebalo pažljivo osluhnuti. «U Breivikovim zapisima našli su, naime, i svoje riječi. U svakom slučaju im je godilo. I nesumnjivo misle da njegove riječi treba pažljivo osluhnuti. I na žalost ih doista slušaju. Problem je u tome da takve riječi i misli donose krvave plodove. Žaljenje zbog njih je pretvaranje. Nasilje naime nije nešto slučajno i proizvoljno, nešto do čega takve misli i riječi mogu dovesti ili ne dovesti. Kod odreðenih riječi i misli nasilje je neizbježno. Nevješto je praviti se da takve riječi i misli možemo imati, a da pri tome nemamo nasilje. Naprotiv, nasilja ne bi bilo ako ne bismo imali takve riječi i misli,» veoma pronicljivo upozorava Mastnak. «Zato je Breivik sabirao riječi i misli. Za svoje pravo da izriče smrtne kazne trebao je 1500 stranica. Do sada smo bili naviknuti da su takve misli i riječi donosile krvave plodove drugdje u svijetu. To nam nije smetalo. S tim se dalo mirno živjeti. S Breivikom su riječi i misli urodile nasiljem kod nas doma, na Zapadu. To je doduše bilo neizbježno, moralo se dogoditi. I najednom smo se zgrozili. No zgrozili smo se nad Breivikom, ne nad sobom. Ne nad nasiljem, nego nad tim da se ono dogodilo kod nas. Nad činom, a ne nad riječima i mislima koje su ga porodile. I zato nam se loše piše. Misli kakve je prikupljao Breivik stanuju u našem zapadnom političkom, obrazovnom, kulturnom i zabavljačkom establišmentu. Nastavak slijedi!» završava britkim upozorenjem svoju brilijantu opservaciju slovenački filozof. Breivikova inspiracija srpskim liderima Ovdje ćemo se sada dotaknuti onih tema koje povezuju Breivika i muslimane Evrope, a posebice Bošnjake i Albance kao autohtone evropske narode za koje on, kad se prethodno riješi svih muslimanskih evropskih imigranata, u svom «Manifestu» predviða izgon sa Evropskog tla. Ovdje, dakako, treba spomenuti historijske fakte i činjenice koje ukazuju da «čvrsto uvjerenje» radikalnih agitatora, naravno onih sa evropskog kontinenta, može proizvesti opasne posljedice, a za to je slučaj križarskih ratova savršen primjer. «Križarski ratovi su bili prvi čin suradnje nove Evrope u vremenu kada se ona počela oporavljati od Mračnog doba i borila za povratak na meðunarodnu scenu. Ipak, Križari su izmasakrirali hiljade Židova i muslimana sa poklikom ‘Bog to hoće!’ na svojim usnama… Prve njihove žrtve su bili Židovi Evrope. Godine 1096. jedna grupa križara iz Njemačke desetkovala je židovske zajednice uz dolinu rijeke Rajne, nudeći tom židovskom stanovništvu brutalan izbor: smrt ili krštenje. Od tog doba mržnja prema judaizmu postala je neka vrsta hronične bolesti u Evropi. Svaki puta kada bi bio oglašen križarski pohod na Bliski Istok radi borbe protiv muslimana, kršćani koji se nisu mogli pridružiti ekspediciji svoj udio su odradili ubijajući Židove kod kuće," ističe, primjerice, Karen Armstrong u svojoj autobiografiji zaključujući da je ovaj mrzilački etos kulminirao u Hitlerovim logorima smrti. I danas se mržnja zanemaruje. A zbog opsjednutosti i ideološke opterećenosti tzv. «islamskim terorizmom» Evropa, a u širem smislu i Amerika, propustila je da uoči druge, vrlo aktualne i opasne trendove koji se rasploðavaju upravo na mržnji i islamofobiji. Muslimani Balkana općenito, a Bošnjaci posebno, izgleda su jedinstveni primjer naroda koji još uvijek živi u živoj traumi od (stvarnih historijskih ubilačkih [križarskih] pohoda iz dalje i bliže prošlosti), i kojemu se i nakon genocida i Srebrenice produžava agonija i nepravda. Naime, vladajuće strukture iz Banjaluke i Beograda nakon što je meðunarodna pažnja s Bosne skrenula, sada već otvoreno negiraju monstruozne zločine počinjene prije samo petnaestak godina. Štaviše, i nakon mnogobrojnih sudskih epiloga koji su jasno i nedvosmisleno okarakterisali ratne kampanje kao genocidne i zločinačke – danas je u Bosni i Hercegovini i Srbiji na sceni opaki blitz-revizionizam kojim se želi zataškati skoriji zločini i krenuti u budućnost sa sjemenima zla i mržnje. A zlo i mržnja, ma s koje pozicije sagledavano, bilo da se radi o argumentima moralne odgovornosti na koje pozivaju objavljene religije ili iste te odgovornosti na koje upozorava socijalna psihologija, zasigurno će iznjedriti stotine drugih Breivika. Jer, ne samo što činjenice i navodi iz «Manifesta» teroriste Breivika pokazuju kako je ovaj zločinac kao inspiraciju imao srpske vojne i političke lidere iz proteklog zločinaštva upravo nad muslimanima, činjenice na terenu govore da je meðunarodna zajednica na Balkanu, a posebice u BiH, stvorila ogromnu plantažu za klijanje monstruma i ideja sličnih Breiviku! Kako se ovo moglo desiti nakon svih strahota koje je cijeli svijet vidio uživo preko TV ekrana izmeðu 1992-95. kada je pred očima svjetske javnosti zlo ordiniralo dvorištem Evrope? Odgovor je vrlo jednostavan: Zlo u Bosni i Hercegovini i na širem prostoru Balkana nije poraženo i uništeno! Jer, kako drugačije objasniti bosanskohercegovačku političku pat poziciju? Kako je moguće da Evropa i Amerika koje danas sude Karadžiću zbog zločina koji su uslijedili nakon nije na vrijeme spriječen kada je početkom 1990-tih osipao opasne prijetnje i najave svog crnog pira? Kako je moguće da ta ista Sjevernoatlantska sila nakon svega toleriše čak i opasniju retoriku koju prosipa Karadžićev i formalni i ideološki nasljednik Milorad Dodik!? Tolerisanje retorike zla i negiranja genocida Zlo je na Balkanu samo zaustavljeno. Zlo na Balkanu nije iskorijenjeno kao što se to učinilo sa nacističkom pošasti nakon poraza Hitlera 1945. godine. Zlo na Balkanu danas polahko odrješuju i oživljavaju one političke snage koje otvoreno negiraju najveće zločine počinjene u Evropi nakon poraza Hitlera. I ne samo to! One, te političke snage, koje gospodare entitetom Republika Srpska, zločine i genocid na kojima je ovaj mutantni politički prostor nastao promoviraju! Uz sve to Sjeveroatlantska sila unatoč lekcijama i poukama iz svoje prošlosti, ove pojave i tendencije ne sprječavaju i tolerišu! A nesprječavanjem i tolerisanjem retorike veličanja zla i negiranja genocida u Bosni i Hercegovini podstrekava se na mržnju i islamofobiju! K tome demonstracije zla i opasne retorike mogle su se vidjeti prije par mjeseci kada je u Srbiji uhapšen najtraženiji ratni zločinac Ratko Mladić – i kada su stotine i hiljade mladih sa njegovim likovima na majicama izašli pružiti mu podršku. I nisu to bili samo mladi desničari. Neposredne posljedice retorike zla po pravilu su vidljive na terenu, meðu povratnicima, samo nekoliko dana nakon što politički lideri te otrovne strijele izbace u eter. One se fizički daju registrovati na terenu, meðu povratnicima u RS, one se vide u spiskovima napadnutih lica i oskrnavljenih vjerskih, kulturnih i drugih objekata. Dakle, to je direktni rezultat «slijeðenja» uzora u nekada ratnim liderima tipa Mladića i Karadžića, a danas aktuelnim voðama Dodikovog kalibra i kalibra drugih radikala. Indirektni rezultati ovih opasnih pojava su radikali i monstrumi poput Breivika i sedamdeset i sedam, zasad, izgubljenih mladih života u Oslu i na ostrvu Utoya. Opravdano je, stoga, pitati se ali postaviti i pitanje liderima Sjeveroatlantske sile: Koja je budućnost regiona i ljudi gdje se slave i veličaju optuženi za tako monstruozne zločine? I, opet, ne samo to! Podrška zlu se nije zaustavila i ne zaustavlja se samo na emocionalnim orgijama mladih. Za njih bi se moglo reći da su zavedeni! A iako jesu, zašto su zavedeni? Diskriminirajuće izjave srpskih nacionalista u BiH predvoðenih Dodikom o pripadnicima jedne vjerske skupine i nacije, tj. o muslimanima kao takvim se nastavljaju. One se i dalje tolerišu. Zbog toga je takoðer opravdano upitati: Hoće li se plantaža gdje klijaju ideje zla, ubijanja i negiranja zločina i dalje održavati, uspravljati, obnavljati, proširivati i modernizirati? Hoće li možda sa te iste plantaže tamo negdje dalje, u demokratskoj Evropi ili pak Americi dobaciti sjeme i (po)roditi još Breivika? Mirnes Kovač Rijaset.ba
