MOJA MEVLUDSKA HODOLJUBLJA KROZ SANDŽAK

Kao da sam znao, kad sam mailom dobio poziv da učestvujem na tribini “Mediji i istina”, koja se održava 1. februara u Novom Pazaru, da bih mogao biti zameten negdje na Pešteru, pa sam odgovorio da ću prisustvovati ukoliko ne budem spriječen vremenskim uvjetima. Ipak sam se odvažio nakon što mi je izdavač nove knjige “Bosna od A. do B. Izetbegovića”, organizirao i promociju knjige u Plavu.

Već sam na Romaniji, gdje
su temperature bile minus 25 stepeni, a u Sjenici čak minus 38 stepeni tog
ponedjeljka, zažalio što sam krenuo. Jer će mi snijeg i hladnoća biti sve što
vidim i osjećam u narednoj hefti. Ipak, uprkos svoj prijetnji i zimskim
nedaćama, uživao sam vozeći se kroz zimski koridor u neponovljivim prizorima
zlatiborskih snježnih pejsaža sa jelkama i pešterskih nepreglednih smetova, sa
bijeliim dinama. Tek smo odahnuli u Dugoj Poljani, gdje smo klanjali podne
namaz u seoskoj džamiji. U velikoj furuni bila je naložena vatra. Tako da smo
se, uzevši abdest sa šokantno ledenom vodom, dugo grijali uz furnu. Stresao sam
kapi vode sa ruku na vrele plahte da bi cvrkutale i pištale. Ta mala topla
džamija mirisala je na moju pridvoračku džamiju u kojoj sam, baš zimi, naučio
prva sureta i prve harfove. Imamio sam Haki i Harunu, a nisam imao srca
skratiti namaz kakav je fikhski propis za musafira. “Kako bih se mogao osjećati
musafirom kod roðene nane, ma koliko ona daleko živjela od mene”, objasnio sam
im svoj postupak. Toliko sam se lijepo osjećao u toj džamiji.

U unikatnoj
kahve-čajdžinici “Laðar”

Novi Pazar je u župi i
u njemu nema tako velikih smetova. Reklo bi se da šetači oko glavnog trga
uživaju u prohladnoj zimskoj idili. I u staroj mahalskoj (Arap) džamiji, pored
mostovlja, bilo je mnogo klanjača na jacija-namazu. Nisam mogao odoljeti kahvi
u kafeu “Mejdan”, a zatim i večeri u etno restoranu “Gazija”, gdje se spremaju
jela iz sandžačke kuhinje kakvih nema ni u Bosni. Šerif, moj domačin,
izvještava me da su neki novinari iz Beograda otkazali učešće na tribini. Haman
da mi je lahknulo, jer nisam bio ni pripremio govor. Tako da ću bez ikakvih
dodatnih obaveza moći gledati televiziju pred spavanje u toploj hotelskoj sobi.

Probudio sam se u šest
sati kako bih stigao klanjati sabah u džamiji. Pahulje snijega su lepršale u
svjetlosnom krugu uličnih svjetiljki, a čisti snijeg mi je škripio pod nogama.
Stari mujezin je već bio otvorio džamiju. Poslije namaza svratio sam, to mi je
postala navika, u kahve-čajdžinicu “Laðar”, gdje su me čekali Jonuz sa svojih
osam pajdaša. To je jedna od najstarijih kahvana na Balkanu. Zapravo, zaista ne
znam da postoji još jedna takva kahfana orijentalnog tipa, u kojoj se služi čaj
i bosanska kahva, na ovim prostorima. Desetak drvenih hastala,mali smedži
pendžeri uramljeni u rezbarene dolafe, furuna, rafe, šank, i iza šanka peć puna
pepela sa žarom na kojoj se peče kahva u bakranim džezvicama. Za tinli čas se
napuni poslije sabah-namaza. To je adet pazarskih dućandžija od vajkada. “A,
da, majkooo…”, raduje mi se Jonuz, iskazujući mi dobrodošlicu na sandžačkom
slengu. Konobar se tačno sjeća da sam pio dva turska čaja i jednu kahvu, prošli
put, i tako me služi bez pitanja da li želim nešto drugo. Ubrzo na hastal štiže
jedan vreo somun, da zamiriše i da se otkine nekoliko zalogaja prije nego se
zapali prva cigara. Eglen, šala, cigara, čaj i kahva, do svitanja dana… Samo
zbog ovog meraka prebrodio bih, čini mi se, opet još tri Zlatara i Peštera!

Drugo lice Srbije

Zbog snijega i
hladnoće izgleda da grad dugo spava. Tek poslije devet sati, počeli su se
otvarati i druge kafane i dućani. Da bi vidio stvarnost i lice jedne države, to
mi je već manir postao, prvo odem na trafike. Desetine dnevnih listova, i ništa
manje sedmičnih, nalazi se na trafikama. Na naslovnicama novina su teme o
“ledenom dobu” koje je zhvatilo Srbiju. Vršio sam uvid u srbijansku štampu da
bih mogao dati eventualnu ocjenu o njihovoj ureðivačkoj politici.

Na tribini je
predstavljeno da je obljetnica “80 godina sandžačkog novinarstva”. Jedna od
lokalnih televizija je na udaru režima i prijeti joj zabrana rada. Stoga sam
ustvrdio da su sadašnji mediji, koje kontrolira režim Borisa Tadića, perfidniji
u odnosu na Bošnjake od vremena režima Slobodana Miloševića. Jer, protiv
Miloševićeve politike bilo je mnogo više nezvaisnih medija, dok ti bivši
nezvisni mediji vrlo nekritički podržavaju Tadića. Niti jedne
bosanko-hercegovačke novine nema na trafikama.

Tog dana je izišao
novi broj revije “Sandžak” u kojem je objavljen i intervju sa mnom. Rekao sam kako
mislim da su Sandžaklije ljepša polovica bošnjačkog mileta. Zašto sam to
izjavio? Stoga što smatram da su bošnjački pjesnici porijeklom iz Sandžaka
poput Sabita Užičanina i Salih ef. Gaševića, napisali najljepše mevludske
spjevove.Potome mislim da su oni više voljeli našeg devletliju Muhammeda,
alejhis-selam, od nas u Bosni, pa, vala, i u Hercegovini.

Takva moja
razmišljanja su koincidirala, kao da smo se dogovarali, sa inicjativom Muamera
ef. Zukorlića, Sandžačkog muftije, da se ovaj mjesec mevluda proglasi
amnestijom u Sandžaku, i da se muslimani za hatar ljubavi prema Poslaniku,
s.a.s., izmire. Nažlost tu inicjativu je odbio Adem ef. Zilkić, kao
reisul-ulema p(r)ozvane strane na pomirenje. Njega je, kako vidim u “Politici”
podržao i Darko Tanasković, osporavajući Zukorlićevoj inicjativi “državne
prerogative” poput amnestije.

Ipak, obveseljen sam
informacijom da se na dan roðendana Poslanika, s.a.s., 12. rebiul evela, održi
mevlud u svim gradovima u Sandžaku.

U vatanu Ali paše
Gusinjskog

Pošto je snijeg padao
i slijedećeg sabaha, i ja pio čaj u “Laðaru”, sa istim društvom, oni su bili
procijenili da nije uputno putovati u Plav. Ali, već do podne stiglo je toliko
zamolbi da se potrudimo, da nismo mogli odbiti. Krenuli smo put Rožaja! To je
najledniji grad čijim sam ulicama ikada hodio. Bukvalno, ljudi hode i voze auto
po ledu, posutom ugaženim snijegom. Ne znam kako svi ne svrataju dok hode i ne
polome i ruke i noge. Nisam mogao odbiti zamolbe, ali nerado sjedam u auto da
bi se povezli preko Lokava, do Berana, zatim Andrejevice do Plava. Stigli smo
tačno u vrijeme jacijskog ezana. “Mili Bože snijegova i nameta na ulicama”,
čudio sam se. Ovdje sam bio prije dvadeset i kusur godina. U noći sam prepoznao
samo džamiju sa drvenom munarom. Sala je bila dupke puna. Ljudi su stajali na
vratima. “Mili Bože”, opet sam se čudio,”što će ovi ljudi ovdje po ovakvoj
zimi?!” Pozdravio sam ih kao narod koji gaji najiskreniji bošnjaki patriotizam.
Tako i vjerujem da graðani Plava i Gusinja više vole Sarajevo i od samih
Sarajlija. Knjiga, “Bosna od A. do B. Izetebegovića”, bila mi je samo povod
obraćanja skupu. Tako da sam im rekao da i oni imaju svog Aliju, mislio sam na
Ali pašu Gusinjskog, koji nije ništa manje važna ličnost u povijesti Bošnjaka
od Alije Izetbegovića. A, ja ne bi bio ja, kad ne bih, u svojim kritikama
aktualnih bošnjakih političara, ma gdje bili, napravio i neki lapsuz. Žao mi je
bilo dvojice poslanika u Parlamentu Crne Gore, koji su bili prisutni na
promociji. “Divnih li mladih bošnjačkih političara”, uvjerio sam se u razgovoru
sa Adnanom i Kemalom. Ispričao sam im se, uz obećanje da sam spreman u sred
Podgorice održati tribinu na temu nacionalna bošnjačka politička ideja, šta je
to?!

Ali, suštinski razlog
moje ljutnje na crnogorsku bošnjačku vjersku i političku elitu je Sporazum
kojeg je tih dana potpisao crnogorski reis Rifat ef. Fejzić, sa državnim
vlastima. Suština tog sramotnog Sporazuma bi se mogla svesti na zabranu
obavljanja vjerskih obreda, dakle namaza, izvan vjerskih objekata, dakle džamija,
mejtefa i tekija. Čitao sam da se nešto slično dešavalo u zakafkaskim državama
gdje su muslimani većina. Sličan zakon, ili uredbu je nedavno donio
Kazahstanski diktator Nur Sultan Nazarbajev, kojim se zabranjuje klanjanje na
javnim mjestima. Ali on bar pravi velike islamske centre jer su sovjetski
komunisti porušili hiljade džamija.

Mevludska halva u
Sjenici

Kasno, iza ponoći
vratio sam se u hotel. Plan nam je bio vratiti se kući sutradan. Ali, snijeg ne
jenjava. Odgaðamo put za sutra. Opet isti vremenski uvjeti, ali mi odvažno
krećemo za Sarajevo. Put preko Peštera bio je iznenaðujuće čist i prohodan.
Ali, tokom putovanja dobivam poruke od Sameta kakav je hućumet zadesio Sarajevo
te da su neprohodni prilazi gradu iz pravca Romanije. Stoga smo svratili u Sjenicu
da bismo klanjali podne namaz. Sa grupom džematlija odlazimo na kahvu i
saznajemo da će navečer iza jacije biti izveden mevludski program. Tako
odlučujemo tu i konačiti.

U maloj džamiji, gdje
je imam Ramiz ef. Hamidović, bivši imam glavne (velike) gradske džamije, kojeg
su iz nje izbacili srpki specijalci u čizmama, okupilo se zaista mnogo svijeta.
Džamija je bila dupke puna. Vazio sam, kao gost iz Sarajeva, blagosiljajući onu
polovicu bošnjačkog mileta koja uči mevlude, poput hora djevojaka koje su tu
noć izvele program uz malu pomoć mladih imama.

Poslije mevluda se
jela mevludska, zapravo pešterska halva, i eglenisalo. Iz razgovora saznajem da
je Sjenica ponovo okupirana. “Udba nam je ušla u kuće”, tvrdi Ishak. “Ovi
mobiteli prokleti, unijeli su sumnju i meðu braću. Ne smiju sijeliti skupa, jer
sumnjaju da jedan drugog uhode i snimaju.”

Najomraženiji imam u
Sjenici je Mustafa Makić, dugogodišnji imam, “kursist” i “administrativac” u
Odboru IZ-e Sjenica. On je rasprodao vakufku imovinu u bescijenje. Pokazali su
mi Boriće, veliki park zasaðen borovima, na samom ulazu u Sjenicu, kojeg krčmi
Makić. Kako sam rekao da ga se ne mogu sjetiti, i zatražio sam da mi pokažu
njegovu sliku, preporučeno mi je da otvorim web-sajt Pravoslavane crkve jer
tamo ima mnoštvo njegovih slika. “Nedavno je prisustvovao Osnivačkoj skupštini
četničke organizacije “Obraz”. Sjedio je u prvom redu. A nije došao pozdraviti
majke Srebrenice kad su bile gošće u istoj općinskoj Sali”, tvrdi Fadil.

Bez obzira na poruke
pomirenja, dobio sam dojam da je mreža srpskih uhoda, koji čine spletke meðu
muslimanima, toliko obujmila Sandžak, da će biti najteže “razvaliti mekrove
(spletke)” baš u Sjenici. “Zašto su se toliko usredotočili na Sjenicu?”, pitam
svoje sugovornike. Prema njihovom mišljenu Sjenica je karaula na putu “zelene
transferzale” koji povezuje Novi Pazar iSarajevo. Za sada to bi se mogla zvati
“bijela transferzala” ili put kokaina. I takav put droge više odgovara
aktulanim srpskim vlastima, nego da to bude “zelena transferzala” uz koju bi
oživjela opustošena sela Peštera.

Malo, zaista malo
iskrenih i nepotkupljivih vjernika se bori posljednjim atomom snage protiv
mafije, obavještajnog podzemlja, bošnjačkih uhoda i poltrona iz SDA i IZ-e koji
vladju Sjenicom! A njihov vapaj za pomoći ne prelazi dalje od Peštera i
Zlatibora! Tako su moja hodoljublja kroz Sandžak ostala zametena u Sjenici. Moj
hal je ostao pod većom brigom za bošnjaki milet tamo, od snijga koji je
pritisnuo hal Sarajeva.

Nedžad Latić
Ligazasandzak.org