Zašto Fatmir Alispahić nema pravo na obrazovanje?

Nema pravo na obrazovanje Fatmir Alispahić, pisac, publicista, angažirani Bošnjak, oštrog pera i jezika, nerijetko borac protiv nametnutih i dominantnih mišljenja i društvenih tendencija, čovjek od stava i principa često na svoju štetu. Pojednostavljeno kazano, Naučno-nastavno vijeće Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu zabranilo je Fatmiru Alispahiću obrazovanje i nastavak stručne edukacije. Prema onome što je procurilo u javnost s Filozofskog fakulteta, jednom broju profesora (Enver Kazaz, Dubravko Lovrenović, Ivo Komšić, Muhamed Dželilović) ne dopada se moralni lik Fatmira Alispahića, jer oni smatraju da Fatmir Alispahić kao osoba nije podoban da se obrazuje, dok nekima, pored toga, (Enver Kazaz) nije podobna ni Fatmirova predložena tema „Iseljeničko iskustvo u novijoj bošnjačkoj književnosti", premda tema uoće nije do sada obraðivana.

Slučaj ili, bolje reći, tretman Fatmira Alispahića na
Filozofskom fakultetu pokazuje da je nekolicina profesora ovog fakulteta uzela
u svoje ruke univerzalno pravo na obrazovanje i da po svojim mjerilima i
kriterijima odlučuje ko se može obrazovati i do kojeg nivoa. Pravo na
obrazovanje spada u temeljna ljudska prava, zaštićeno je meðunarodnim
standardima. Član 26 Univerzalne deklaracije UN o ljudskim pravima iz 1948.
godine jasno je definirao da „svako ima pravo na odgoj i obrazovanje; odgoj i
obrazovanje mora biti besplatno, barem na osnovnom i općeobrazovnom stupnju;
osnovno obrazovanje mora biti obavezno.“ Takoðer isti član dalje navodi:
„Tehničko i strukovno obrazovanje mora biti dostupno svima; više i visoko
obrazovanje mora biti dostupno svima prema sposobnostima.“

Državni organi BiH su dužni da osiguraju potpunu primjenu
prava na obrazovanje uključujući i odredbu da „više i visoko obrazovanje mora
biti dostupno svima prema sposobnostima“ pa i Fatmiru Alispahiću. Jedna od
funkcija države i njene strukture jeste da svim svojim graðanima osigura uslove
za opismenjavanje, stjecanje temeljnog obrazovanja, vještina i sposobnosti koje
će im omogućiti dostojanstven život od svoga rada. Prema tome, Senat
Univerziteta u Sarajevu, Rektorat, upravni odbori Filozofskog fakulteta i
Univerziteta u Sarajevu te na koncu Vlada i Skupština Kantona Sarajevo, kao
finansijeri i nosioci osnivačkih prava, imaju obavezu da spriječe
diskriminaciju, kršenje meðunarodnih standarda o obrazovanju a posebno
monopoliziranje prava na obrazovanje. Ukoliko su Rektorat, Senat Univerziteta,
Vlada ili Skupština Kantona Sarajevo prebacili na nekolicinu profesora na
Filozofskom fakultetu ingerencije da budu moralno-ideološka komisija koja će
prosuðivati kome kakvo obrazovanje dolikuje onda o tome trebaju obavijestiti
javnost. Javnost treba znati kome je dodijeljena uloga „velikih inkvizitora“ i
ko je rado prihvata! Javnost treba odlučiti hoće li svojim novcem finansirati
rad „velikih inkvizitora“ i slaže li se da „inkvizitori“ koriste javne ustanove
i javni prostor za realizaciju svojih rigidnih moralno-političkih i
ideološko-partijskih uvjerenja.

Verbalni delikt, moralna podobnost, ideološka lojalnost i
politička linija na univerzitetima su kategorije koje su u demokratskom svijetu
poražene ili se permanentno protiv njih vode borbe. Živjeli smo u uvjerenju da
su i na ovim prostorima izgnane te kategorije iz akademske zajednice. Očito je
da nisu i valja ozbiljno raditi na demokratizaciji univerziteta i akademske
zajednice, njenom oslobaðanju od ideološke skučenosti i rigidnosti.

Naravno, da je Fatmir Alispahić napadao i vrijeðao
reisu-l-ulemu i Islamsku zajednicu bio bi podoban, da je namjeravao istraživati
nečiju drugu književnost tema bi bila podobna. Biti Bošnjak i vjeran svojim
nacionalnim i vjerskim vrijednostima, pogotovu za njih se aktivno zalagati u
javnom prostoru, u današnjoj Bosni i Hercegovini znači biti podvrgnut brutalnoj
stigmatizaciji i gubitku graðanskih prava (komunistički komesari učesnicima
socijalne bune u Cazinskoj krajini oduzeli su graðanska prava). Ilustrativno je
da na Filozofskom fakultetu „komesari“ bez suda oduzimaju graðanska prava.
Dovoljno je da oni kažu da je neko nepodoban, dovoljno je da oni nekoga
proglase rasistom (komunisti su lijepili etiketu neprijatelj države), dovoljna
je njihova subjektivna ocjena i procjena, jer njima ne treba zakon niti bilo
kakva normativa.

Treba se podsjetiti da je jednom dijelu Bošnjaka u
komunističkom sistemu bilo onemogućeno i nepriznato pravo na obrazovanje.
Medresa je dugo vremena bila nepriznata škola, s njenom diplomom se nije mogao
upisati fakultet. (Doduše, bilo je nekih perioda u kojima su se pravili
izuzeci). To iskustvo nije nimalo prijatno i ugodno. Jeziva je pomisao da se
ponovo uspostavlja moralno-ideološka podobnost na Univerzitetu u Sarajevu.
Jeziva je pomisao da se ponovo može desiti na Univerzitetu u Sarajevu da
nekolicina profesora odreðuje moralnu podobnost kandidata za visoko
obrazovanje. U kakvom to društvenom i obrazovnom ambijentu živimo? U ambijentu
u kojem će oni sretnici kojima moralno-politička komisija kaže da su podobni da
se obrazuju biti im vječno zahvalni na tom „daru milosti i velikodušnosti“! To
je put u ponovno obrazovanje licemjerne i moralno posrnule akademske zajednice,
u izobrazbu kadrova koji će služiti svojim velikodušnim akademskim
darovateljima prava na obrazovanje, to je put u odgajanje invalidnih i
frustriranih Bošnjaka koji će se stidjeti sebe i svoga identiteta. Na taj način
morat će odlaziti u „bijeli svijet“ da bi ostvarili pravo na visoko obrazovanje
svi oni Bošnjaci koji ne pristanu na ucjenu „cenzora“ sa sarajevskog
Univerziteta, kao što su i nekada ranije morali odlaziti.

Izgleda, ne da se Bošnjacima s obrazovanjem. Prošle godine
je u ovo doba sve „kipjelo“ od vjeronauke i zahtjeva za ideološkim čistunstvom
u osnovnom i srednjem obrazovnom sistemu u Kantonu Sarajevo, a sada se uvode
moralno-ideološke podobnosti i verbalni delikt kandidata kao preduslovi za
ulazak u obrazovni proces Univerziteta u Sarajevu.

Pitanje osiguranja prava na obrazovanje i eliminacija
verbalnog delikata i moralno-poltičke podobnosti kandidata na univerzitetima je
ključno pitanje za razvoj demokratskog društva. Ono prevazilazi okvire bilo
kojeg pojedinca i traži odlučnu reakciju najšire društvene zajednice, posebno
studentske i studentskih asocijacija. Akademska zajednica koja se finansira iz
budžeta mora biti sluga ovog naroda na način da sinovima i kćerima ovog naroda
i ove zemlje ponudi najkvalitetnije obrazovne sadržaje i metode, da služi
studentima, postdiplomcima i doktorantima.

Ekrem Tucaković

Izvor: RIJASET.ba