Genocid nad Bošnjacima Bratunca

Općina Bratunac je smještena u sjeverno –
istočnom dijelu Bosne i Hercegovine i prostire se na površni od 293
km2. Graniči sa općinama Zvornik, Srebrenica i Vlasenica, a rijekom
Drinom u dužini od 68 km graniči sa Republikom Srbijom.

Prema
Popisu stanovništva iz 1991. općina Bratunac imala je ukupno 33.619
stanovnika i to: Muslimana (Bošnjaka) 21.535 (64,05%); Srba 11.475
(34,13%); Jugoslavena 223 (0,66%); Ostalih 346 (1,02%) i Hrvata 40
(0,11%).

Odmah po formiranju
višestranačke vlasti, novembra 1990. započinje velikosrpska zločinačka
propaganda o formiranju etnički čiste srpske države. Dana 18. oktobra
1991. održana je plenarna sjednica Glavnog odbora SDS – a na kojoj su
predsjednici općinskih odbora SDS – a dobili Zbirku dokumenata koji su
se odnosili na načela organizovanja srpskog naroda u novonastalim
političkim okolnostima koja je trebalo provesti na terenu. Predsjednici
općinskih odbora SDS –a dobili su uputstvo da formiraju krizne štabove u
svojim općinama koji su dobili naziv Krizni štab srpskog naroda.

Krajem
1991. i početkom 1992. JNA je vršila lociranje teškog oruða po
lokalitetima općine Ljubovija sa okrenutim cijevima ka naseljima u
Bratuncu. Marta 1992. oficiri JNA sa aktivistima SDS – a za Bratunac,
izvodili su obuku Srba u rukovanju oružjem. Dok je ova obuka u toku
marta 1992. vršena tajno, početkom aprila 1992. oficiri JNA su u selu
Vraneševići, gdje je izvoðena obuka Srba, dovukli prva oruða
(transportere, tenkove), čime ujedno započinje okupacija općine
Bratunac. Početkom 1992. SDS je formirao Krizni štab, koji je do 12.
aprila proglasio vanredno stanje, a sebe uzdigao kao vrhovnu vlast u toj
Općini. Ratni zločinac Miroslav Deronjić je bio na čelu Kriznog štaba i
komandant teritorijalne odbrane. Zasebna srpska policija je formirana
10. aprila 1992. Meðutim, 12. aprila 1992. srpski Krizni štab je naložio
da teritorijalna odbrana i policija budu zaduženi za odbranu Općine, i
tada su vojnici JNA iz Novog Sada rasporeðeni oko zgrade općine u
Bratuncu.

Novosadski korpus JNA je
16. aprila 1992. prebačen u Bratunac, nakon čega su stigle i druge
oružane grupe iz Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore). Već
17. aprila 1992. JNA i druge srpske oružane grupe ušle su u grad i
prisilile Bošnjake na predaju. Otprilike u to isto vrijeme kada su
stigle trupe iz redovnog sastava JNA iz Beograda je došla i jedinica
specijalne policije.

Od 25 – 27.
aprila 1992. trajalo je razoružavanje muslimanskog stanovništva u selu
Glogova, a paralelno isti čin odvijao se i u selima Suha, Voljavica, te u
samom gradu Bratuncu, što je bio važan element u trajnom uklanjanju
Muslimana s ovog područja.

Na ovom
području izvršeni su različiti oblici zločina protiv čovječnosti i
meðunarodnog prava kao što su: ubistva i hotimično lišavanje života,
progoni, istrebljenja, silovanja, protivpravno zatočenje, mučenje,
deportacija (prisilna premještanja), hotimično nanošenje velikih patnji,
pljačka javne i privatne imovine i dr.

2.
maja 1992. u selo Hranča dolaze zlokovci iz reda srpske nacionalnosti u
režiji Momira Nikolića, navodno da traže naoružanje i u toj akciji su
uglavnom učestvovale komšije Srbi koji su tom prilikom pljačkali i
palili nepokretnu imovinu Bošnjaka. U periodu od 3 – 9. maja 1992. u
ovom selu ubijeno je najmanje 12 ljudi, dok su ostali sposobni muškarci
odvedeni u osnovnu školu „Vuk Karadžić“, gdje su bili mučeni, a potom
jedan broj i likvidiran.

6. maja
1992. na sljedećoj meti srpskih formacija našlo se pretežno bošnjačko
selo Blječeva, napadnuto od strane srpskih minobacača. Nekoliko srpskih
granata su direktnim pogocima na civilne objekte prouzrokovale golemu
materijalnu štetu.

Uveče 8. maja
1992. Miroslav Deronjić, u svojstvu predsjednika Kriznog štaba u općini
Bratunac, naredio je srpskoj Teritorijalnoj odbrani (TO), kao i
policijskim snagama u Bratuncu, da napadnu i djelimično spale nebranjeno
selo Glogova. U napadu 9. maja ubijeno je najmanje 65 civila Bošnjaka,
stanovnika sela, a znatan dio sela Glogova sravnjen je sa zemljom. Od
aprila pa do maja 1992. izvršena su masovna uništavanja spomenika
kulture i sakralnih objekata, islamski arhiv u Bratuncu, medresa u
Glogovi, džamije u Bratuncu i Glogovi.

Dana
10. maja 1992. Srbi su napali i uništili bošnjačko selo Suha. Mlade
žene i djevojke su seksualno zlostavljane, a potom su ubili 38
nenaoružanih bošnjačkih civila. Njihova tijela su bacili u lokalnu
masovnu grobnicu. Meðu 38 ekshumirana leša, bilo je devetoro djece u
dobi od 3 mjeseca do 11 godina starosti, nekoliko žena, te stariji
muškarci.

U periodu od 10 – 13. maja
1992, srpske jedinice su prisilile na stotine Bošnjaka da napuste svoje
domove i da se okupe na bratunačkom fudbalskom stadionu, koji je služio
kao sabirni centar, odakle je vršeno odvajanje muškaraca za likvidaciju.
Oko 3.000 Bošnjaka je držano na stadionu, gdje su bili prisiljeni da
srpskim vojnicima daju svoje lične karte, novac i ostale predmete od
vrijednosti.

Muškarci koji su bili
odvojeni na stadionu odvedeni su u hangar blizu Osnovne škole „Vuk
Karadžić“ i tamo zatvoreni, kao i u školskoj fiskulturnoj Sali, gdje su
prebijani, mučeni i ubijani. Za vrijeme zatočeništva od 10 – 16. maja
1992. ubijeno je oko 50 ljudi, u zgradi Osnovne škole "Vuk Karadžić", u
kojoj je formiran logor, kroz koji su prošle stotine Bošnjaka.
Zatočenike su tukli, maltretirali, mučili, odvodili u nepoznatom pravcu i
nasumično ubijali.

U noći izmeðu 14 –
15. maja 1992 počela je evakuacija ljudi koje je bilo zatočeno u
Osnovnoj školi „Vuk Karadžić“, ukrcani su u kamione i odvezeni na Pale.
Tada je izdata naredba policiji i vojnoj policiji da naprave listu svih
onih koji su bili tu zatvoreni i lista je sadržavala nešto preko 400
imena.

Ova osnovna škola je ponovo od
12 – 15. jula 1995 služila kao logor u koji su dovoðeni zatočenici koji
su uhvaćeni u i oko Srebrenice, sigurne zone UN – a, gdje su ubijeni i
po kratkom postupku pogubljeni brojni Bošnjaci, kao i ispred te škole i u
njenoj okolini.

U crkvi koju su Srbi
pretvorili u logor, u selu Kravica, Momir Nikolić pomoćnik komandanta
za bezbjednost i obavještajne poslove Bratunačke brigade ” Vojske
Republike Srpske ”, učestvovao je u okrutnom i nečovječnom postupanju
prema civilima Bošnjacima, mučenju zatvorenika, zatvorenice iz tog
logora su silovane, uključujući i teška premlaćivanja u zatočeničkim
objektima u Bratuncu. U logoru je mjesecima bilo zatočeno oko 350
Bošnjaka. Tokom fizičkog zlostavljanja Srbi su premlaćivali zatvorenike
čeličnim cijevima, kundacima pušaka, šakama, nožnim udarcima čizmama i
vaðenjem zuba sa zahrðalim kliještima. Zatočenici su premlaćivani do
nesvjesti, a neki su pretučeni na smrt.

13.
jula 1995 u jednom velikom skladištu u selu Kravici ubijeno je više od
1.000 muškaraca Bošnjaka, dok su tijela žrtava u noći 14. jula 1995
prevezena do dvije velike masovne grobnice u obližnjim selima Glogova i
Ravnice.

Iako broj identifikovanih
žrtava genocida do danas još nije konačan, do sada je pronaðeno 603
civilne žrtve genocida u Bratuncu. Najmlaða žrtva bila je šestomjesečna
beba, a najstarija žrtva imala je 110 godina. Od 1992. godine, kada je
počinjena većina zločina na području općine Bratunac, do danas je
izvršena identifikacija njih samo 160, iako su desetine tijela pronaðene
u integralnom obliku, upakovane nakon ubistva u specijalne najlonske
vreće. Na području općine Bratunac, prema dosadašnjim istraživanjima,
broj ubijenih iznosi oko 3.600 žrtava genocida ( samo u julu 1995. je u i
oko sigurne zone UN – a Srebrenice ubijeno preko 1.700 Bošnjaka s
područja Bratunca ). Nažalost, broj podignutih optužnica i osuðenih
zločinaca nije adekvatan razmjerima počinjenih zločina, tako da brojni
zločinci i danas mirno i sigurno žive u Bratuncu.

(www.bosnjaci.net)