HomeGlas islamaAnalizeHistorijsko-pravne i političke osnove povezanosti Bošnjaka BIH i Sandžaka 21. Jula 2012. Analize 528 Apstrakt: Postoji ne mali broj pripadnika bošnjačkog naroda koji smatraju da je nepotrebno, neutemeljeno i čak štetno meðusobno nacionalno i vjersko uvezivanjue Bošnjaka na njihovim životnim autohtonim prostorimna. S druge strane, postoji mnogo veći broj onih koji smatraju da su Bošnjaci jedan narod i da treba da jačaju svoje nacionalno, političko, vjersko, kulturno i svako drugo jedinstvo i zajedništvo, u cilju svog opstanka i daljeg svekolikog napretka i razvoja. Ovaj članak ima namjeru da potkrijepi tvrdnje koje idu u prilog bošnjačkog zajedništva. Ključne riječi: Bošnjaci, narod, historija, jedinstvo, zajedništvo, vjera, Sandžak, Bosna, Islamska zajednica. Historijski aspekt Kakve su bile duhovne, nacionalne i teritorijalne veze Bošnjaka Sandžaka i samog Sandžaka kao regije, sa Bošnjacima u BiH i Bosnom, ukratko ćemo iznijeti u nastavku ovog odjeljka.[1] Naime, u historijskoj nauci je nesporno da je etničko formiranje Bošnjaka u Sandžaku teklo i prožimalo se uporedo sa etnogenezom bosanskih Bošnjaka, što je bilo olakšano činjenicom da je Sandžak, stoljećima, bio dio Bosanskog pašaluka tako da su sandžački i bosanski Bošnjaci do danas ostali etnogenetska i nacionalna cjelina. Kada govorimo o današnjem Sandžaku misli se na onaj prostor koji je 1877. izdvojen iz Bosanskog i pripojen Kosovskom vilajetu, a koji je odlukom Berlinskog kongresa 1878. i Berlinskim mirovnim ugovorom i dalje ostao u sastavu Osmanskog carstva kao meðuprostor izmeðu Bosne i Hercegovine, tada okupirane od strane Austro-Ugarske na jednoj, te kneževine Srbije, Kosova i Crne Gore, na drugoj strani. Sandžak je obuhvatao 11 tadašnjih kaza (srezova): Pljevlja (Taslidžu), Priboj, Prijepolje, Donji Kolašin, Bijelo Polje (Akovo), Berane, Rožaje, Novi Pazar, Sjenicu, Novu Varoš i Mitrovicu. U sastav Bosanskog ejaleta, kasnijeg vilajeta, odnosno Novopazarskog Sandžaka, do 1868. nalazila se i Gusinjska kaza, koja je 1836.godine imala status kapetanije. Ona je 1867.godine izdvojena iz Bosanskog i pripojena Kosovskom vilajetu. Kada je u periodu izmeðu 1578. i 1584.godine osnovan Bosanski pašaluk, Novopazarski vilajet je postao najisturenija oblast ovog Pašaluka a Novi Pazar je bio najveći grad u Bosanskom Sandžaku. Prema podacima deftera iz 1528. Novi Pazar je imao 221 kuću, a u isto vrijeme Sarajevo je imalo 119 kuća. Kasnije se situacija mijenja u korist Sarajeva ali će Novi Pazar, sve do 1877. kada će izaći iz sastava Bosanskog pašaluka, biti drugi po veličini grad u tom Pašaluku. Krajem 18. stoljeća, Porta odlučuje da iz političkih, strateških i ekonomskih razloga izvrši novu administrativno-teritorijalnu podjelu. Ona 1790.godine osniva novu administrativno-teritorijalnu jedinicu pod imenom Novopazarski sandžak, koji i dalje ostaje u sastavu Bosanskog pašaluka. Sandžak je tada obuhvatao slijedeće nahije: Novi Pazar, Stari Vlah i Novu Varoš sa Sjenicom, Kosovsku Mitrovicu i Trgovište (Rožaje). Kao takav postojao je do 1817.godine, kada je privremeno ukinut, a njegova teritorija uključena u Bosanski sandžak. Na osnovu hatišerifa iz 1833. Srbiji je pripao jedan dio starovlaških naselja i jedan dio Novopazarskog sandžaka, poznatog pod imenom Brvenik. Prema ovoj administrativno-teritorijalnoj podjeli izvršenoj 1850/52.godine, umjesto pašaluka uvedeni su vilajeti, a umjesto sandžaka – kajmekamluci. Bosanski vilajet je tada podijeljen na šest kajmekamluka koji su nazvani po imenima starih istoimenih sandžaka. Jedan od njih je bio Novopazarski kajmekamluk, čije je sjedište bilo u Sjenici, iako je Novi Pazar po svemu bio glavno središte ove oblasti. Novopazarski kajmekamluk se dijelio na slijedeće mudirluke ili nahije: 1. Novi Pazar sa Kosovskom Mitrovicom, 2. Višegrad, 3. Sjenica, 4. Akovo (Bijelo Polje sa Bihorom), 5. Trgovište sa Rožajama, 6. Nova Varoš. Nakon bitke na Grahovu 1858. utvrðena je mirovnim ugovorom nova crnogorsko-turska granica u korist Crne Gore koja je, izmeðu ostalog, dobila dio teritorije Novopazarskog sandžaka, to jest dio Gusinjskog kadiluka, zahvatanjem dijela Limske doline na prostoru oko rijeke Zlorječice, koji se od tada naziva Gornje Vasojeviće. Tako se jedna trećina beranske kotline našla u sastavu Crne Gore. Ova administrativno-teritorijalna podjela je trajala do 1865.godine, kada su kajmekamluci promijenili ime u sandžake ili live. Po ovoj reorganizaciji Pljevaljski kajmekamluk je izdvojen iz Hercegovine i priključen Novopazarskom sandžaku koji se sastojao od slijedećih kaza (srezova): Novi Pazar, Nova Varoš, Prijepolje, Bijelo Polje (Akovo) sa Bihorom, Kosovska Mitrovica, Berane, Kolašin, Trgovište, Gusinje. U kazi Nova Varoš se kao nahija pominje Priboj, u kazi Novi Pazar pominje se Banjska, u kazi Bijelo Polje pominje se nahija Vranješ, a u kazi Gusinje nahija Plav. Kaza Berane je nosila drugo ime – Vasojevići. Godine 1872. iz Bosanskog pašaluka je ponovo izdvojen Novopazarski sandžak, kome je priključen i Niški sandžak. Na ovaj način je obrazovan poseban Novopazarski vilajet. Već 1877.godine, dakle pred Berlinski kongres, Novopazarski sandžak je izdvojen iz Bosanskog pašaluka (vilajeta) i priključen novoformiranom Kosovskom vilajetu koji je obrazovan iste godine. Novopazarski sandžak se tada sastojao od slijedećih kaza: Novi Pazar, Bijelo Polje i Bihor, Berane, Mitrovica, Rožaje, Pljevlja, Kolašin, Prijepolje, Nova Varoš, Sjenica i Priboj. Sjedište mu je bilo u Sjenici. Odlukama Berlinskog kongresa terotorija Novopazarskog Sandžaka je još jednom umanjena. Tim odlukama Kneževini Crnoj Gori je pripao grad Kolašin, još jedna trećina beranske kotline, te Plav i Gusinje. No Plavljani i Gusinjani su pobjedom nad crnogorskom vojskom u bici na Nokšiću 1879.godine, pod voðstvom Alipaše Gusinjskog, spriječili da se odluke Berlinskog kongresa sprovedu na njihovom prostoru. Već smo ranije pomenuli nastojanja Austro-Ugarske da okupacijom Bosne i Hercegovine, nakon Berlinskog kongresa, uspostavi uticaj i nad Sandžakom. Ona je to činila iz sopstvenih razloga – da bi spriječila jačanje i ujedinjenje dvije slovenske države – Srbije i Crne Gore. Meðutim, s druge strane, takva politika je omogućavala Bošnjacima Bosne i Sandžaka da održavaju svoje legitimne historijske veze, shodno Carigradskoj, odnosno Novopazarskoj konvenciji iz 1879. Ta konvencija je omogućavala nacionalne veze i duhovno jedinstvo Bošnjaka u BiH i Sandžaku, kao i duhovnu nadreðenost Šejh-ul-islama iz Istanbula i dobijanje njegovih manšura za vjerske funkcionere u BiH i Sandžaku. Veze i saradnja Bošnjaka Sandžaka i BiH se, kasnije, takoðe neprekidno nastavljaju kroz Kraljevinu SHS, zatim Kraljevinu Jugoslaviju, onda bivšu SFRJ, pa sve do današnjih dana. Te veze su se odvijale na mnogim poljima, a za nas u ovom prikazu su naročito važne istorijske duhovne veze i organizaciono jedinstvo IZ-e u Sandžaku i Srbiji, sa IZ-om u BiH i Rijasetom u Sarajevu. I, što je posebno važno istaći, Sandžak je, tokom svog postojanja očuvao bošnjačku vjersku i nacionalnu supstancu, dakle, permanentno je kroz istoriju imao značajan broj stanovnika – pripadnika vjere islama, odupro se planiranom zatiranju Bošnjaka i opstao. Jedini je turski sandžak koji opstaje do današnjih dana. Drugi krajevi Srbije i Crne Gore skoro da su potpuno očišćeni od muslimana, a džamije i drugi vjerski objekti su uništeni. Ovo je dokaz više da duhovno središte muslimana i njihove IZ-e, danas, u Srbiji, po prirodi stvari ne može biti Beograd, već upravo Novi Pazar i Sandžak koji su povezani sa Rijasetom u Sarajevu. Da bi smo imali predstavu o kakvom se broju muslimana u Sandžaku radilo, u presudnim istorijskim trenucima, i pored neprekidnog iseljavanja, ratova i raznih nestabilnosti i turbulencija, u narednoj tabeli navodimo podatke iz popisa stanovništva izvršenog u vrijeme Berlinskog kongresa, tj. 1878.godine, po srezovima:[2] Naziv sreza (kaze) Broj muslimana Broj hrišcana Pljevlja 12.080 10.965 Bijelo Polje 20.236 6.000 Prijepolje 6.000 10.344 Kolašin 7.732 4.642 Sjenica 13.158 7.952 Nova Varoš 2.808 7.000 Novi Pazar 18.904 15.102 Berane 1.000 7.000 Rožaje 8.430 2.500 Ukupno 90.348 71.505 Tabela: Broj muslimana u Sandžaku po popisu iz 1878. Radi istorijske komparacije broja bošnjačkog stanovništva u Sandžaku i BiH, navodimo i podatak da je „Prema prvom austrougarskom popisu iz 1879. živjelo u BiH 448.613 Muslimana, to jest 38,73% njenog stanovništva. Taj postotak pao je do 1910.godine na 32,25%.“[3] No, iako je procentualna zastupljenost Bošnjaka u ukupnom stanovništvu BiH, bila manja, u apsolutnom iznosu broj bošnjačkog stanovništva te 1910.godine, je bio povećan i iznosio je „612.912 duša“.[4] Meðunarodno – pravni aspekt Nakon Berlinskog kongresa Austrougarska je nastojala da potpuno odvoji Bosnu od uticaja Osmanske Turske i u političkom i u duhovnom smislu. Meðutim, i Bošnjaci i Porta su se opirali tim nastojanjima, pa veze sa Carigradom nije bilo lako prekinuti. Bošnjaci su se pozivali na Carigradsku konvenciju, kojom je muslimanima Bosne i Hercegovine i Sandžaka bilo zagarantovano pravo da održavaju duhovne veze sa Mešihatom u Carigradu. To je bilo predviðeno članom 2. Carigradske konvencije, poznate i pod imenom Novopazarska konvencija, zaključene izmedju Turske i Austrougarske 21.04.1879. a „koja je regulirala njihove meðusobne odnose povodom Bosne i Hercegovine i Novopazarskog Sandžaka…“[5] Taj član 2. je jamčio Bošnjacima BiH i Sandžaka pravo da slobodno održavaju veze sa svojim vjerskim starješinama u Carigradu, i da je „sultan ostao suveren na teritoriji BiH“…a i da austrougarske trupe „drže svoje garnizone u Novopazarskom Sandžaku (u Priboju, Prijepolju i Bijelom Polju, koje je kasnije zamijenjeno Pljevljima) kao prostoru koji povezuje Srbiju i Crnu Goru radi osiguranja istočnih bosanskohercegovačkih granica.“[6] Austrougarska je poštovala odredbe ove Konvencije ali je nastojala podsticati „dobrovoljne“ inicijative samih Bošnjaka da se odvoje od Carigrada. Tim inicijativama je stvarana psihološka priprema za kasniju definitivnu aneksiju BiH od strane Austrougarske, koja je i uslijedila 1908.godine. Porta je, nakon svih pritisaka, ipak, morala pristati na davanje „samouprave“ bosanskim muslimanima, pa je tako Šejh-ul-islam iz Carigrada 1882. godine imenovao sarajevskog muftiju Hilmi ef. Hadžiomerovića za vrhovnog Bosanskog muftiju, koji je bio ovlašćžten da imenuje muftije po većim mjestima. Ovo je podrazumijevalo i pravo Hadžiomerovića da može imenovati vjerske službenike i šerijatske sudije, a povjerio mu je i vrhovni šerijatski sud u Sarajevu. Ovu menšuru Šejh-ul-islama iskoristila je Austrougarska, pa je Car Franjo Josif, „na prijedlog jedne grupe muslimanskih prvaka“ muftiju Hadžiomerovića imenovao za reis-ul-ulemu muslimana u BiH. Na ovaj način se htjelo Bosni nametnuti samostalno vjersko voðstvo, koje se više ne bi oslanjalo na Šejh-ul-islama u Istanbulu. Austrougarska je pretpostavljala da se niko neće usprotiviti ovom imenovanju, jer je Hadžiomerović već dobio menšuru od Šejh-ul-islama iz Carigrada da bude Vrhovni muftija, što znači da je ispunjavao potrebne šerijatsko-pravne uslove za vrhovnog vjerskog poglavara, kojeg su Austrijanci tada nazvali reisom. Na taj način, austrougarska vlast je nastojala da potpuno odvoji bosanske muslimane od ingerencija Mešihata iz Carigrada. Hadžiomerović, shvatajući neminovnost situacije prihvatio je imenovanje i "zahvalio" austrougarskom caru na izboru, iako se nije slagao sa odvajanjem BiH od halifata. (Kao što je poznato austrougarskoj okupaciji BiH i odlukama Berlinskog kongresa, Bošnjaci BiH i Sandžaka – Pljevaljski muftija Šemsikadić, Plavljani i Gusinjani, su pružili oružani otpor). Nakon smrti Hadžiomerovića, za reisa je imanovan 1893. godine Muhamed Teufik ef. Azabagić. Austrougarski Car je tada imenovao i članove Ulema medžlisa, kolektivnog tijela na čelu sa reis-ul-ulemom. [7] Treba napomenuti da Hadžiomerović nije dobio menšuru kao reis-ul-ulema, ali Porta nije ni protestvovala protiv njegovog izbora, jer mu je ranije već bila data menšura da bude Vrhovni muftija, što je za Portu bilo ispravnije, nego da je reis. Meðutim, Porta je insistirala da drugi po redu reis – Azabagić, zatraži menšuru od Šejh-ul-islama, ali sada to Austrougarska nije dozvolila, već je islamsku zajednicu u BiH već bila ustrojila kao samostalnu. No, kasnije „nakon okončane borbe za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju i nakon aneksije BiH 1908.godine, Austrougarska nije imala više razloga da sprječava vjerske veze muslimana sa Mešihatom u Carigradu, pošto je to pitanje izgubilo politički i državno-pravni značaj“.[8] Nakon ovoga je Austrijski car 15. aprila 1908. Odobrio "Štatut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u BiH". Na osnovu ovoga Štatuta je Hodžinska kurija, kao legitimno izborno tijelo, izabrala Mehmeda Džemaludina ef. Čauševića za reisa, a koji je, potom, imenovan carskim rješenjem. Reisu Čauševiću „Mešihat iz Carigrada je dostavio menšuru i veliko odlikovanje od halife ’Haremejni muhteremejna’ koje se dodjeljivalo samo izuzetnim alimima toga vremena“. [9] Članom 51. Senžermenskog ugovora, kojim je okončan Prvi svjetski rat, obavezana je Država Srba Hrvata i Slovenaca na zaštitu manjina na svojoj teritoriji, što se odnosilo i na vjerske manjine. Na osnovu ovog ugovora sklopljen je dodatni Ugovor izmeðu glavnih savezničkih i udruženih sila i Države Srba, Hrvata i Slovenaca, čijim članom 10. su regulisana prava muslimana kao manjine. Iako su se Bošnjaci protivili samom nazivu „manjina“, jer su isticali da su narod a ne manjina i da su kao narod tretirani i u Austrougarskoj, ipak je ovaj ugovor bio važan i u pogledu vjerskih prava i sloboda muslimana i u pogledu organizacije Islamske zajednice. U pomenutom članu 10. ovoga ugovora posebno su potencirana prava i slobode muslimana. Taj član glasi: „Država Srba, Hrvata i Slovenaca pristaje da za muslimane, ukoliko se tiče njihovog porodičnog i ličnog statusa, donese odredbe koje dopuštaju da se ta pitanja reguliraju po muslimanskim običajima. Vlada SHS preduzet će korake da se naimenuje reis-ul-ulema“. [10] Treba istaći da ovu svoju „obavezu da imenuje reis-ul-ulemu za cijelu državu, Kraljevina SHS nije ispunila, jer je to značilo uvoðenje jedinstvene organizacije Islamske zajednice, za cijelu zemlju. Jedinstvenoj organizaciji IZ-e, usprotivio se i beogradski muftija, koji je proširio svoju nadležnost u na Crnu Goru, jer je 1923. godine ukinut položaj Velikog crnogorskog muftije“. [11] Ugovorom o miru zaključenim izmeðu Kraljevine Srbije i Osmanskog carstva, u Carigradu 1.-14. marta 1914.godine, takoðe su regulirana prava i obaveze muslimana na ustupljenim teritorijama. U članu 8. ovoga ugovora se kaže: „Glavnog muftiju“ (dakle ne reisa m.p.), „naimenovaće Njegovo veličanstvo kralj Srbije, izmeðu tri kandidata, izabrana od muftija Srbije i izmeðu njih, a ovi će se naročito radi toga sastati. Srpska vlada izvestiće o izboru glavnog muftije, preko svog Poslanstva u Carigradu, Šeik-ul-Islamat, koji će mu dostaviti menšur i murasele, čime se glavni muftija ovlašćuje da vrši svoje dužnosti i da, sa svoje strane da drugim muftijama Srbije pravo pravosuða i donošenja fetava…muftije će vršiti još i pravosuðe, izmeðu muslimana, u pitanjima braka, razvoda braka, izdržavanja (nafaka), tutorstva, starateljstva, emancipacije maloljetnika, islamskih testamenata i postavljanje na mesto mutevelije (tevlijet)…Presude koje muftije budu izricale, izvršavaće nadležne srpske vlasti.“ [12] Nažalost, ni ovaj ugovor nije stupio na snagu jer ga je Srbija, ubrzo po potpisivanju, otkazala, pravdajući se da je Turska stupila u Prvi svjetski rat na strani sila osovine, tako da isti nije profunkcionisao i nije proizveo pravno dejstvo. Ovim su i de jure i de fakto prekinuti kontakti muslimana Srbije sa Osmanskom Turskom i Šejh-ul-islamom u Istanbulu. Meðutim, iznesene činjenice su važne za obradu ove naše teme, jer govore o nepostojanju šerijatsko-pravnog utemeljenja današnjeg "Rijaseta i IZ-e Srbije", već upravo znače pravo muslimana da biraju svog Glavnog muftiju u Srbiji, kako je to i učinjeno u današnjoj legalnoj IZ-i i Mešihatu u Srbiji. Iz citiranog člana 10. Ugovora potpisanog izmeðu glavnih savezničkih snaga…, se da zaključiti da je reis, sa sjedištem u Sarajevu, imao de jure vlast na cijeloj teritoriji Kraljevine SHS, ali faktički je bio ometan da tu vlast vrši. Ovakvo stanje je trajalo sve do donošenja Zakona o Islamskoj vjerskoj zajednici Kraljevine Jugoslavije 1930.godine, od kada se i u danas važećem Zakonu o crkvama i vjerskim zajednicama u Srbiji priznaje pravni subjektivitet IZ-e, iako je vidljivo iz citiranog člana 8. Ugovora o miru sa Osmanskom Turskom, da je Srbija svojom meðunarodnom obavezom priznala IZ-u još odmah po završetku Balkanskih ratova 1914.godine. Iz ovoga se, takoðe, razumije da, obzirom da nikada nije zaživjela obaveza iz navedenog ugovora o uspostavi rijaseta u cijeloj Kraljevini SHS, odnosno Srbiji, ni danas izabrani „Rijaset IZ-e Srbije“, nema svoj niti istorijski niti pravni osnov. Sa reisom Maglajlićem je 1930.godine, pokušano da se bosanska institucija reis-ul-uleme proširi na cijelu teritoriju Države SHS, prenošenjem njegovog sjedišta u Beograd, što je i učinjeno i trajalo do 1936.godine, kada je, na insistiranje dr Mehmeda Spahe predsjednika JMO – muslimanske političke partije, i potpisivanja „sporazuma M. Spahe i M. Stojadinovića, Islamska zajednica dobila ponovno autonomiju, a rijasetska stolica ponovo vraćena iz Beograda u Sarajevo“ [13], ali i dalje sa nadležnostima tog rijaseta na cijeloj terotoriji Jugoslavije. U meðuvremenu, od potpisivanja Senžermenskog ugovora 1919. pa do donošenja Zakona iz 1930.godine, vjerske poslove muslimana izvan BiH, tj. u Srbiji i Crnoj Gori, obavljalo je Ministarstvo vjera u Beogradu (u kojem je načelnik muslimanskog odjeljenja bio Hasan Rebac) a ne islamska zajednica, čime je, i de fakto i de jure, i na ovaj način prekinuta tradicionalnost islamske zajednice kao vjerske institucije muslimana u Srbiji. Zbog tog desetogodišnjeg prekida kontinuiteta IZ-e, pored svega rečenog, današnja novoformirana "IZ-a i Rijaset Srbije" ne posjeduju kontinuitet i tradicionalnost. U tom desetogodišnjem periodu je „vjerska organizacija Muslimana u Srbiji i Crnoj Gori, bila, ustvari, poseban dio državne uprave, delegiran da rješava bračne i neke imovinske poslove Muslimana.“ [14] Ovo je dokaz više da se Islamska zajednica u Sandžaku i Srbiji, danas, kao i uvijek ranije, treba vezivati za Rijaset u Sarajevu i da treba da bude njegov sastavni dio i u organizacionom i u duhovnom smislu, da bi bila valjana, te da bi imala vjersku tradicionalnost i kontinuitet na našim prostorima. Svakom obrazovanijem pripadniku islama je jasno da pravo organizacionog i duhovnog povezivanja izmeðu islamskih zajednica sa prostora što većeg broja država (ako ne čitavog svijeta) je šerijatska obaveza. To nije ni u kakvoj suprotnosti sa savremenim evropskim i svjetskim integrativnim procesima. Naprotiv. Evropske države se integrišu u novi političko-ekonomsko-državni subjekt – Evropsku Uniju, otvaraju granice, koriste istu monetu, stvaraju jedinstveno tržište, jedinstven obrazovni prostor, jedinstvene bezbjednosne i policijske snage, jedinstvene političke strukture i sl. odričući se velikog dijela svog državnog suvereniteta. One to čine da bi lakše ostvarile proklamovane evropske slobode: protok roba, kapitala, ljudi, ideja, usluga. Ne postoji ni jedan opravdan, zdravorazumski razlog – za nepostojanje jedinstvene Islamske zajednice na prostoru, na primjer, bivših jugoslovenskih republika. Pogotovu, ako se ima u vidu da je na tom prostoru već jednom bila uspostavljena jedinstvena IZ-a. Ako bi smo stvari posmatrali šire, utvrdili bi smo, čak, da ne postoji ni jedan argument protiv ponovnog uspostavljanja institucije halife kao vjerskog poglavara svih muslimana svijeta, ako je i on već postojao do 1924.godeijne, i ako to i nalažu šerijatsko-pravni propisi. Katolička crkva u svijetu ima svog jedinstvenog poglavara Papu, i to ne izaziva nikakvo čuðenje. Pravoslavna crkva je, takoðe jedinstvena crkva u svijetu. „Srpska pravoslavna crkva je jedna od pomesnih pravoslavnih crkava i zajedno sa ostalim crkvama čini jedinstvenu Crkvu. Svoju autokefalnost Srpska pravoslavna crkva stekla je inicijativom Svetog Save 1219. Danas, ona je u rangu patrijaršije i ima eparhije i parohije u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, zatim u ostalim republikama bivše Jugosalvije, kao i u Evropi, Severnoj Americi, Australiji i svuda gdje žive pravoslavni Srbi.“ [15] Islam je danas jedina od objavljenih religija koja, nasuprot svojih strogih univerzalističkih principa o jedinstvu umeta i šerijata, nema jedinstvenu institucionalnu i organizacionu strukturu, jedinstveno duhovno središte i zajedničkog imama – hlifu. Meðunarodni dokumenti koji regulišu zaštitu ljudskih i manjinskih prava, kako individualnih tako i kolektivnih, sugerišu državama potpisnicama pospješivanje prekogranične saradnje pripadnika manjina, manjinskih naroda i njihovih organizacija. Integrativni tokovi na svim poljima i u svim segmentima savremenog ljudskog društva su pozitivan trend danas u svijetu. U članu 17. st. 1. Okvirne konvencije Savjeta Evrope o pravima nacionalnih manjina (1995.), se kaže: „Ugovornice se obavezuju da ne ometaju pravo pripadnika nacionalnih manjina da osnivaju i održavaju slobodne i miroljubive kontakte preko granice sa licima koja zakonito borave u drugim državama, posebno onim s kojim imaju zajednički etnički, kulturni, jezički ili vjerski identitet ili zajedničko kulturno nasleðe.“ [16] U članu 18. st. 2. iste Konvencije se, čak, govori o obavezi država da pospješuju ovu prekograničnu saradnju manjina: „Gdje je potrebno ugovornice će preduzeti mere za podsticaj prekogranične saradnje“. [17] Takoðer, u članu 2. st. 5. Deklaracije UN o pravima pripadnika nacionalnih ili etničkih, vjerskih i jezičkih manjina (1992.), se kaže: „Pripadnici manjina imaju pravo da osnivaju i održavaju, bez bilo kakve diskriminacije, slobodne i miroljubive kontakte sa drugim pripadnicima svoje grupe, sa pripadnicima drugih manjina kao i prekogranične kontakte sa graðanima drugih država sa kojima su u vezi na osnovu nacionalnih ili etničkih, verskih ili jezičkih veza“. [18] Iako se u citiranim dokumentima formalno govori o individualnim a ne o kolektivnim pravima, i o pravima manjina i grupa a ne naroda, ipak, meðu teoretičarima meðunarodnog prava je nesporno da se vjerska prava, u prekograničnim vezama i uopšte kada se koriste „u zajednici sa drugima“, mogu koristiti jedino kao kolektivna prava, što se u posljednje vrijeme naročito omogućava manjinama-grupama-narodima i putem potpisivanja bilateralnih ugovora meðu državama. [19] U Članu 27. Meðunarodnog pakta o graðanskim i političkim pravima (1966.) se govori o tome da „lica koja pripadaju etničkim, verskim ili jezičkim manjinama ne mogu biti lišena prava da u zajednici sa drugim članovima svoje grupe imaju svoj sopstveni kulturni život, ispovedaju svoju sopstvenu veroispovest i obavljaju verske dužnosti, ili da upotrebljavaju svoj sopstveni jezik“. [20] Sve gore izneseno, pogotovo kada su Bošnjaci kao narod u pitanju, iako se u citiranim dokumentima spominju manjine a ne narodi, ide u prilog održavanju i daljem razvijanju postojećeg duhovnog i organizacionog jednistva i saradnje izmeðu IZ-e i Mešihata u Srbiji, s jedne, i IZ-e i Rijaseta u BiH s druge strane, te sa Sarajevom kao duhovnim i kulturnim središtem svih Bošnjaka. Političko – nacionalni aspekt Islamska vjerska zajednica u Sandžaku i Srbiji ima veliku važnost za opstanak muslimana na ovim prostorima. Za bošnjački narod ona je neprocjenjivo važna jer je kroz istoriju, a naročito kroz komunistički period, bila glavni faktor očuvanja nacionalnog, duhovnog i kulturnog identiteta Bošnjaka. Zato, Bošnjaci imaju poseban emocionalni odnos prema svojoj Islamskoj zajednici. Tokom istorije, Bošnjaci nisu pravili razliku izmeðu pripadnosti islamskoj zajednici, s jedne strane, i pripadnosti bošnjačkoj naciji, s druge strane. Meðutim, kad god bi bio ugrožen njihov nacionalni identitet, Bošnjaci su stavljali akcenat na „bošnjaštvo“ kao nacionalnu odrednicu, a kada bi im bila ugrožena vjera, oni su stavljali akcent na „muslimanstvo“ želeći da tako bolje zaštite i vjeru i naciju, i, naravno svoju IZ-u, kao garanciju opstanka na svojim vjekovnim prostorima. Zbog ovog poistovjećivanja nacionalne i vjerske pripadnosti Bošnjacima je, neopravdano i zlonamjerno spočitavan fundamantalizam, ekstremizam, klerikalizam i nedovoljna nacionalna zrelost. S druge strane, srpski narod je, kroz istoriju, bez ikakvih problema, svoju crkvu smatrao važnom institucijom svog opstanka i identiteta, pa je tu činjenicu država Srbija i zakonom sankcionisala. U članu 11. stav 2. važećeg Zakona o crkvama i verskim zajednicama, stoji: „Srpska Pravoslavna Crkva ima izuzetnu istorijsku, državotvornu i civilizacijsku ulogu u oblikovanju, očuvanju i razvijanju identiteta srpskog naroda“. [21] Ako znamo da se Srpska pravoslavna crkva prostire i van granica države Srbije, te da pokriva eparhije, mitropolije i parohije koje je osnovala u BiH, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Kanadi, Sjedinjanim Američkim Državana, Australiji…, a Zakon kaže da su sve crkve i vjerske zajednice u Srbiji ravnopravene, onda sasvim jasno proizilazi i pravo Bošnjaka Sandžaka i Srbije da IZ-u i Mešihat u Srbiji i sve muslimane koji im pripadaju, vežu za organizaciono i duhovno ustrojstvo IZ-e u BiH i Rijaset u Sarajevu. Ova veza IZ-e u Sandžaku i Srbiji sa IZ-om u BiH je, kako smo već istakli, uvijek postojala i nikada nije bila prekidana pa bi bilo vrlo pogrešno i nacionalno i vjerski štetno (opšti interes – masleha) da se danas prekine. Smatramo bitnim istaći primjer kako je, nakon osnivanja Jugoslovenske muslimanske organizacije – JMO kao muslimanske političke stranke 1919.godine u Sarajevu, na čijem čelu je bio dr Mehmed Spaho, pa sve do Drugog svjetskog rata, održavana vjerska i politička povezanost Bošnjaka u BiH, sa Bošnjacima i drugim muslimanima na cijelom prostoru tadašnje Kraljevine Jugoslavije. Jedan od najboljih poznavalaca rahmetli dr Mehmeda Spahe predsjednika JMO, „sekretar u njegovom kabinetu sve do njegove nasilne smrti u kupatilu hotela ’Srpski kralj’ u Beogradu“ [22], Sakib Ðulabić[23], govoreći o dr Mehmedu Spahi kaže: „U mom životnom iskustvu sve je neznatno prema onome što sam naučio od tog mog umnog, borbenog, a ideji islama odanog učitelja“. Ovim riječima, kako vidimo, Ðulabić ističe da je dr Spaho, istovremeno bio i veliki vjernik-musliman i veliki politički borac za prava i rješavanje statusa svog bošnjačkog naroda. On dalje kaže da „Nosioci jedinstva trebali bi da budu oni, koji su se kroz školovanje osposobili za islamološka zvanja i za to da budu učitelji, a ne razbijači islamskog jedinstva na balkanskom prostoru, kao što sada rade neki pojedinci“.[24] Ðulabić, kao kompetentan savremenik dalje navodi primjer kako su radili doktor Mehmed Spaho kao politički lider Bošnjaka i Džemaludin Čaušević kao reis IZ-e i vjerski lider svih Bošnjaka i svih muslimana iz tog perioda, pa kaže: „Duhovno-svjetovni tandem Čaušević – Spaho polazio je od jedinstva vjere i politike. Zato su učlanjenima u JMO braća bili svi muslimani svijeta. To su stalno osjećali Muslimani Sandžaka i Makedonije, kao i Albanci na Kosovu… U to vrijeme, Spahi je bila najdraža kandidatura za narodnog poslanika jugoparlamenta u Novom Pazaru, a Čauševiću odlazak u Sandžak, Makedoniju i Kosovo“.[25] Poznata je i činjenica da se reis Čaušević više puta obraćao Vladi i Ministarstvu vjera, kao i vojnim komandama tražeći zaštitu muslimana na cijeloj teritoriji Kraljevine SHS i Jugoslavije, čak i na onim područjiuma koja su bila (formalno) izvan njegove nadležnosti, a pod ingerencijama Vrhovnog muftije Srbije, Južne Srbije i Crne Gore, sa sjedištem najprije u Skoplju a kasnije u Beogradu. U pismu upućenom kraljevskim vlastima, odnosno vojvodi Stepi Stepanoviću, od 8.decembra 1918.godine, reis Čaušević piše: „…slobodan sam u prilogu podastrijeti neke od mnogih pritužaba koje mi neprestano stižu iz pojedinih krajeva BiH… Osim toga, nemili glasovi dolaze i iz Sandžaka i Crne Gore, gdje su na nekim muslimanima izvedene strašne ucjene i pljačkanja, naročito u Pljevljima, Prijepolju i Podgorici…to apelujem na Vas, kao vjerski poglavar muslimana, da poradite kod odlučujućih, da se u cijelom području naše države provede princip pravde i jednakosti, da se muslimasnko žiteljstvo uzme u zaštitu od daljeg stradanja.“ [26] Objašnjavajući neophodnost i duhovno-vjerskih i nacionalno-političkih veza meðu Bošnjacima, Ðulabić, takoðe piše:“ Pravo i obaveza svakog Bosanskog Muslimana, Bošnjaka, ma gdje živio, bilo u Hrvatskoj, Sloveniji, Sandžaku, Kosovu, Makedoniji, Turskoj, Evropi i ma gdje u svijetu, jeste da ima svoju nacionalno – vjersku zajednicu, povezanu sa centrom njegove vjerske i nacionalne bošnjačke pripadnosti. Kroz takvu zajednicu ostvarit će se usklaðeno vjersko-nacionalno djelovanje neovisno od sistema političke vladavine“.[27] Stiče se utisak kao da je Sakib Ðulabić živio u naše vrijeme, on postavlja dijagnozu i opisuje krupne pogreške koje su, kroz istoriju, svjesno ili nesvjesno, činili pojedini Bošnjaci. Kao da je htio da napravi paralelu sa osnivanjem današnjeg „rijaseta Srbije“. On dalje piše: „…predsjednik velikosrpske vlade u Kraljevini SHS…nagovara muftiju Ibrahima Maglajlića iz Banjaluke da se izdvoji iz jedinstvene muslimanske organizacije i osnuje posebnu stranku, uz pružanje svih materijalnih potpora koje želi. Bošnjaci Muslimani, zadojeni idejom islama, prozreli su tu velikosrpsku… igru i … Maglajliću dali samo 1,7% muslimanskih glasova na slobodnim izborima.“[28] Sličnost postupaka reisa Maglajlića, sa nekim današnjim dogaðanjima na prostorima Srbije je nevjerovatno velika. Ðulabić navodi dalje: „Kralj diktator postavio je tog Maglajlića za vrhovnog poglavara islama, nakon što je dotadašnji poglavar Džemaludin Čaušević odbacio menšuru, saopštivši da mu vjera ne dozvoljava da služi fašizam i nasilničke diktatorske moći. Maglajlić je uspio, mada samo na kratko, da okupi nešto Muslimana oko svoje izdajničke uloge. Što je još značajnije (žalosnije, m.p.) nalazio ih je najviše u vrhovima Islamske vjerske organizacije“. [29] Umjesto zaključka Kakve implikacije ovo današnje narušavanje jedinstva Bošnjaka i pokušaj njihovog duhovnog odvajanja od Bošnjaka BiH može imati na bošnjačku nacionalnu budućnost i sudbinu opstanka na ovim prostorima, pokazaće vrijeme. Ono što je sada jasno jeste to da je ovaj pokušaj cijepanja IZ-e krupna i duhovna i politička greška. Nakon cijepanja Sandžaka i nerazumnih političkih podjela bošnjačkih političara u Sandžaku, Srbiji i Crnoj Gori, nametnuta je najgora od svih podjela – cijepanje IZ-e. Podrška aktuelne vlasti akterima svekolikog drobljenja bošnjačkog nacionalnog i vjerskog bića, ima za posljedicu pospješivanje asimilacije i gubljenje identiteta Bošnjaka, kao i teško slabljenje njihove geostrateške pozicije na prostorima Balkana. Pogubnost ove greške potvrðuje i činjenica da se u članu 26. "Ustava IZ-e Srbije" kaže: "Službeni jezik u Islamskoj zajednici je srpski jezik".[30] Za ovakvo podaničko organizovanje islamske zajednice, sa srpskim jezikom kao službenim, ne postoji suvislo objašnjenje. Ovaj paradoks, samo još jače potvrðuje ispravnost stava da je formiranje jedinstvene IZ-e u Srbiji sa IZ-om u BiH i Rijasetom u Sarajevu, bitan uslov ukupne nacionalne i vjerske emancipacije Bošnjaka i veoma značajan korak u očuvanju i njihove vjere i njihove nacije. „Da nije bilo islama, ne bi bilo Muslimana kao nacije, s obzirom da negiranje islama podrazumijeva i negiranje muslimanskog (bošnjačkog, m.p.) nacionalnog identiteta“.[31] Odvajati IZ-e u Srbiji od Rijaseta u Sarajevu, nepotrebno uvoditi umjesto bosanskog jezika srpski jezik, tvrditi da je duhovni centar Bošnjaka u Beogradu umjesto u Sarajeva i Novom Pazaru, nadati se da nije u pitanju zla namjera, nego elementarno neznanje, odnosno džahilijet. A, ovakva nastojanja se faktički poklapaju sa politikom koja neprestano radi na negaciji države BiH i bosanskih Bošnjaka, i Sandžaka i sandžačkih Bošnjaka, s jedne strane, a s druge strane želi raznim (po svoj prilici nedobronamjernim) Sporazumima o specijalnim i paralelnim vezama Srbije sa Republikom Srpskom, uzdići taj „srpski“ bosanski entitet na nivo subjekta meðunarodnog prava. Sva ova zamešateljstva, u stvari imaju za cilj atak na teritorijalni suverenitet i integritet BiH kao suverene i nezavisne države i negaciju i uništenje Bošnjaka kao nacije uopće. Reference: (1) O ovome historijskom osvrtu podaci uzeti sa zvaničnog sajta Mešihata IZ-e u Novom Pazaru i Rijaseta u Sarajevu (2007); iz brošure – E. Pelidija, M. Maglajlić, R. Mahmutćehajić: Bosna i Bosanski Muslimani – Muslimani u Sandžaku, sveska II. Sarajevo, 1992.; kao i knjige prof. dr Mustafe Imamovića: Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1997. (2) Ejup Mušović: Muslimansko stanovništvo Srbije od pada Despotovine (1459) i njegova sudbina, Slovo, Kraljevo, 1992. str. 154. (3) Prof. dr Kemal Hrelja: Islamska zajednica u Republici BiH, Sarajevo, 1994. str. 7. (4) Ibidem. (5) Enes Durmišević: Uspostava i pravni položaj Rijaseta IZ-e u BiH 1882-1899, Sarajevo, 2002, str.33-34. (6) Ibidem, str. 34. (7) Mustafa Imamović: Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1997. str. 364-366. i Fikret Karčić: Opšti pogled na istorijat muftijske službe kod nas, Takvim, Sarajevo, 1987.str.119. (8) Enes Durmišević: Ibidem, str. 127. (9) Ferhat Šeta: Reis-ul-uleme u BiH i Jugoslaviji od 1882. do 1991.godine, Sarajevo, 1991., str. 34. (10) Dr. Boris Krivokapić: Zaštita manjina u meðunarodnom i uporednom pravu, Ministarstvo SCG za ljudska i manjinska prava, Tom I, Beograd, 2004. str. 479. (11) Enes Durmišević: Uspostava i pravni položaj Rijaseta Islamske zajednice u BiH, Sarajevo, 2002, str. 136. (12) Dr. Boris Krivokapić: Ibidem, str. 456. (13) Prof. dr Kemal Hrelja: Islamska zajednica u Republici BiH, Sarajevo, 1994. str. 9. (14) Ibidem, str. 136. (15) Srpska pravoslavna crkva, http://sr.wikipedia.org/ (2007). (16) Boris Krivokapić: Manjine u medjunarodnom pravu, Prometej, Beograd, 2006., str. 216. (17) Ibidem. (18) Ibidem, str. 162. (19) Ibidem, str. 91 (20) Ibidem, str. 87. (21) Zakona o crkvama i verskim zajednicama, „Sl. Glasnik RS“ broj 36/2006. (22) Sakib Ðulabić: „Sjeverno-američko bogatstvo i islamski moral“ , Zenica, 1992, str.129. (U ovom radu Ðulabić navodi da je Mehmed Spaho ubijen u hotelu u Beogradu, dok je bio ministar u Vladi Kraljevine Jugoslavije). (23) Sakib Ðulabić je roðen u Mostaru 1915.godine, završio klasičnu gimnaziju u Sarajevu, a Pravni fakuiltet u Beogradu. Bio je sekretar u kabinetu političkog lidera muslimana Jugoslavije dr Mehmeda Spaha, do njegove smrti 1938.godine. Napisao je knjigu Sjeverno Američko bogatstvo i islamski moral, izdata u Sarajevu 1994.godine. (24) Sakib Ðulabić: Ibidem, str. 75. (25) Ibidem, str. 68. (26) Enes Karić i Mujo Demirović: Reis Džemaludin Čaušević, Prosvjetitelj i reformator, tom I, Biblioteka Vulkan, Sarajevo, 2002. str. 365-6. (27) Sakib Ðulabić: Ibidem, str. 79. (28) Ibidem, str. 78. (29) Ibidem. (30) Vidi član 26. "Ustava IZ-e Srbije" zvanični sajt IZ-e (2007). (31) Fuad Saltaga: Muslimanska nacija u Jugoslaviji (porijeklo, islam, kultura, povijest, politika), Institut za proučavanje nacionalnih odnosa, Sarajevo, 1991, str.9-10. Izvor: Bosnjaci.net
