Džemaludin Čaušević: Ja nijesam nikada nikoga molio

Tako je govorio reis Džemaludin Čaušević, misleći na ondašnju vlast, u trenucima dok mu je ista pripremala razrješenje.
Niti jedan reis nije imao veću prepisku sa vlastima od Čauševića. Može se sastaviti poveća knjiga od njegove korespodencije sa vlastima.

Može se sastaviti poveća knjiga od njegove korespodencije sa vlastima. Potrefilo se da je Čaušević bio reis u doba vladavine dvaju režima: Austrougarske okupacije i režima Kraljevine Jugoslavije. I ako su  njegovi istupi, kritike, protesti, pritužbe, proglasi i slično bili oštri prema vlastima to se nikada nije okarakterisalo kao „mješanje vjere i politike“,  „korak do izgradnje šerijatske države“ i slično.

Zamislite režime kao što su bili austrougarski ili velikosrbski režim Kraljevine Jugoslavije koji su, izemðu ostaloga, postavljali i razrješavali vjersku ulemu a samim tim i reisa, koji su donosili svjetovne i vjerske zakone, zamislite takvom režimu, takvoj vlasti reći:“Ja nijesam nikada nikoga molio“.
 A upravo tako reis Čaušević započinje svoje pismo Milanu Srškiću, ministru prevde, broj: 536-930, od 11.aprila 1930. godine u kome izražava svoje neslaganje sa njegovim imenovanjem za reisa u okviru Uredbe Ministarstva pravde, od 05.februara 1930. godine, kojom se u stvari, bez njegove saglasnosti, koristeći njegov autoritet i ugled, ukida autonomija Islamske zajednice u Kraljevini Jugoslaviji.  

Reis Čaušević u spomenutom pismu kaže: „Ja nijesam nikada nikoga molio da me predloži na imenovanje. Ja nijesam nikada nikome rekao da mogu raditi u okviru Vaše Uredbe od 5 februara 1930. godine. Naprotiv, ja sam i pismeno i usmeno izlagao štetne strane te Uredbe.“ U pismu se dalje navodi: „Ja ne mogu sa ovom Uredbom jer ne mogu biti figura i neću da budem u magli. Naglasio sam da je bolje da uzmete koga drugoga, ovo sam obnovio i u Vašem kabinetu. I Vi i gospodin ministar predsjednik isticali ste da se Uredba može mijenjati i da je ona privremena. Iza toga, a bez ikakva sporazuma uslijedilo je moje imenovanje. Gospodine ministre! Kako Vam je poznato, ja sam vazda zastupao mišljenje, da u našoj vjerskoj samoupravi treba zavesti bespolitički sistem i sistem štednje, pa zbog toga ne mogu se slagati s pravcem koji ste Vi zaveli s Vašom Uredbom, jer sam uvjeren da taj pravac ne koristi Islamskoj vjerskoj zajednici. Osim toga, Uredbom se oduzima Islamskoj vjerskoj zajednici pravo da samostalno upravlja i slobodno raspolaže svojom vjerskom imovinom, s Uredbom postaju reisu-l-ulema, vakufskomearifsko vijeće i Ulema-medžlis imena bez ikakva značaja. S Uredbom Vi ste, gospodine ministre, ne samo nadzorna, nego i najviša upravna vlast, a Boga mi ovo bosansko-hercegovački muslimani nijesu ničim zaslužili. Zato, gospodine ministre, ja sam u mom aktu od 04. aprila 1930. godine, broj: 520-30, jasno istakao da u okviru Vaše sadanje Uredbe i u pravcu koji ste zauzeli stom Uredbom, ne bi mi bilo moguće vršiti povjerenu mi dužnost onako kao iziskuje ovaj visoki položaj pa sam Vas zamolio da na najvišem mjestu ishodite Ukaz o mom razriješenju, pa makar i bez penzije jer neću da snosim odgovornost koja nije spojena s pravom.“  (Arhiv IZ, GHBiblioteka, v-1-5).

Naravno, reis Čaušević je ubrzo smjenjen, zvanično, penzionisan ukazom kralja od 06.juna 1930. godine.

Izvor: Preporod.com