Moja poruka Sandžaku

Kako da opišem tu stalnu i čini mi se rastuću emociju o mom Sandžaku?
Kako da iskažem ono što se u mom narodu u posljednje vrijeme ćuti ili
kad se progovori, najčešće šapuće?

Moja čula kojima gledam ovaj dunjaluk, Sandžak osjećaju kao mjesto puno
behara, zelenih livada i slatkog voća;  kao prostor slobodnih
razdraganih cvrkuta ptica i zrikavaca, šumova prijatnih, blagih
vjetrova, ali  i ezana sa vitkih džamijskih munara što se šire visinama
prema nebu i spuštaju na zemlju poput toplog pokrivača u hladnoj noći.
To je zemlja po kojoj je većina sandžačkih Bošnjaka naučila prve korake,
progovorila prvo šehade i prvi selam, osjetila i za sva vremena
upamtila prvi bajram.

Čini mi se da mi nedostaju riječi da iskažem svoja osjećanja prema
mom voljenom Sandžaku. Kao da pred njim stojim nijem, bez teksta,
zatečen njegovom ljepotom i jednostavnošću, njegovom tajnovitošću koju
krije od zlih duša i urokih očiju što ga potvorama žele pobrisati iz
naših mozgova. Stojim nijem opirući se vrisku što mi iz grudi nadire i
suzama koje bi da se iz očiju prospu poput  ljetnje kiše. Pokušavam da
se ipak obuzdam i smirim, da razumijem ali i da odbranim od svoje srdžbe
sve te male duše koje pristaju na dirigovanu amneziju, deratizaciju
svoga mozga od nejljepše emocije, ljubavi prema svom topraku, svojoj
rodnoj grudi. Branim ih da su uplašeni, da su ostali bez snage i
hrabrosti da se odupru tom neprirodnom pokrštavanju, pošjeveravanju svog
rodnog Sandžaka, da su nemoćni jer su usamljeni, da su nemoćni jer su
ostavljeni, izdani, prevareni. Branim ih od sebe i srdžbe koja navire,
nadajući se da i oni još negdje duboko u svojim malim dušama kriju tu
ljubav, šapućući kao u snu “Sandžak”. Eh da mogu bar malo zaviriti u
skrivene kutke tih malih duša da se uvjerim da nisam usamljen, da vidim
kako i ti mali uplašeni ljudi dijele ono što ja već nisam u stanju
sakriti i što navire iz mene poput kakvog vulkana.

U tom zanosu osjetim da sam ponekada i nepravedan. Htio bih svu tu
ljepotu nesebično prigrabiti samo za sebe i svoj narod. Zaboravljam da
su taj  isti Sandžak u svojim grudima nosili i najbolji sinovi drugih
sandžačkih naroda. Sjetimo se Sretena Vukosavljevića, Sbina, koji se
borio da Sandžak preživi u tada nastajućoj državi. Eto, i on ga je
nosio, i u njegovom srcu je bilo mjesta za Sandžak, pa otkuda sada
odjednom “šjever” Crne Gore, kome to smeta i čega se to boje ti novi
geografi?

Znam, sigurno znam da Sandžaka nema bez ljubavi i bez emocije. Jer
samo ljubav zaslužuje otjelotvorenje. Prevrtljivost, laž i neiskrenost
se ne ostvaruju, osim u neko novo i veće zlo. To je hak! Svi oni
omudreli, ušutjeli, što zadnju sanjaju prevarom lukavom, lažu i sebe ali
i sve nas. Oni se samo ugraðuju da se tako lakše ofajde, pa će, kao,
kad se sve jednom njima po meraku slegne, kad im se sve tako lagano
ponamjesti, prosto ispružiti ruku i uzeti ono što mi iskreni Božji
robovi glasno i iskreno danas progovaramo. Lažu oni i potvore da su
gnijezda koja njive piliće dok im krila ne porastu. Možda i  jesu
gnijezda ali njive nešto što ne leti već gmiže.

Lažu da vole Sandžak i lažu kako brinu da mu se bar ime povrati kako
mu dolikije. Ali Sandžak i ne računa na takve. Sandžak je toliko lijep
da mu mimo istine ne pristaje nikakvo drugo ruho.

Eto, moj voljeni Sandžaku! Ispraznih svoju dušu ovim iskrenim mislima. Morao sam ovo reći, jer se nije više moglo nositi.

Almir Muratović

Autor je predsjednik BKZ za Berane i Petnjicu