Glas islama: “Kruna izdaje”

Naše viðenje (Glas islama br. 237)

Image

Kao što Sretenjski krst za zasluge poslušnosti, pokornosti i izdaje objesiše oko vrata samozvanom beogradskom muftiji, tako se može desiti svima onima koji šute, spavaju, mirni su i nezainteresirani na zavijanje vukova oko nas što budno i ostrvljeno čekaju trenutak da napadnu naše stado

Uprkos činjenici
da je višenacionalna, Srbija se nikada u svojoj historiji nije ni približno
odnosila isto prema svim narodima koji u njoj žive. Svakada je većinski narod
bio povlašten. Po Ustavu ovo je „država srpskog naroda i ostalih“. U ostale
spadaju i Bošnjaci nad kojima je izvršeno 11 genocida, a posljednji je onaj u
Srebrenici kada je pobijeno skoro 9.000 nedužnih bošnjačkih civila. Bošnjaci su
dokazali da su miroljubivi, pošteni i odani graðani. Radni i marljivi, oni koji
paze na sve oko sebe, čuvaju, vole i cijene komšije. Puni su tolerancije,
suživota i praštanja. Mirni su i odgovorni, ponositi i časni. Nikada  nisu imali fašistički pokret. Nikada nisu
napadali, a znali su se odbraniti. Obdareni su, pa znaju časno i pošteno svojim
rukama novce zaradati, iako im režim otima, uzima i raznim nametima nanosi
štetu. Oni imaju svoj bosanski jezik čija im je upotreba Ustavom zagarantovana,
ali se u praksi ne sprovodi. Sva dokumentacija je na srpskom jeziku, sudski
sporovi se i dalje vode na srpskom, a bosanskog jezika kao nastavnog predmeta u
školama skoro da nema. Vele, „nema kadrova.“ Gradovi u kojima žive Bošnjaci
najsiromašniji su i najnerazvijeniji. Nema fabrika i novih radnih mjesta. Putna
infrastruktura propala je i zapuštena, a novi se putevi ne grade. Privreda,
poljoprivreda, seoski turizam, stočarstvo, banjski turizam i druge privredne
grane nerazvijene su i nema naznaka niti ambicija da se u skorijoj budućnosti
krene nabolje. Škole su stare, propale i neuredne, bez odgovarajućih kabineta i
opremljenih učionica. Većina škola nema fiskulturne sale i ostale potrebne
sadržaje za psiho-fizičku edukaciju djece. Nastavni planovi i programi su
„okićeni“ nacional-fašističkim izjava kojima su pune čitanke, udžbenici
historije, pa čak i geografije i muzičkog vaspitanja. Sveti Sava je i dalje
školska slava, pa i onih škola u kojima sto postotno uče djeca muslimanske
vjere.

Mladima se kao
alternativa za nezaposlenost i beznadežnost nude novootvoreni noćni klubovi i
diskoteke, koje pored kladionica zauzimaju najatraktivnije lokacije u
sandžačkim gradovima. Za praznike i razne proslave gradske vlasti dovode folk
zvijezde i zabavljače da narodu „daju volju za životom“ kako bi bar nakratko
zaboravio sumornu stvarnost bespolenosti, apatije i siromaštva.

Evo nam i snijeg
na vrijeme pao, a nadlažne službe se „opet iznenadile“ kao da je usred ljeta.
Ponovo iznenaðeni po ko zna koji put se nisu udostojili da očiste puteve i
ulice u sandžačkim gradovima, pa pješaci jedva hodaju od vozila koja se klizaju
ugrožavajući živote prolaznika i ostalih učesnika u saobraćaju. Djeca su
najviše izložena opasnostima jer moraju pješačiti neočišćenim putevima, dok se
na trotoarima nalaze parkirani automobili. U školama ih često dočekuju hladne
učionice u kojima im vječito nezadovoljni nastavnici, zbog neisplaćenih plata,
pričaju bajke o boljem životu i nagovaraju ih da govore ekavicom jer je to
„kul“, a da zaborave jekavicu jer je to zaostalo.

Sa prvim snijegom,
i malo ranije, počelo je „ispaljivanje osigurača“ i nestajanje električne
energije. Iako Sandžaklije spadaju u onu kategoriju koja redovno izmiruje
obaveze prema državi i sistemu, ipak to nadležnima ništa ne znači. Sandžak ima
najstariju i najzapušteniju električnu mrežu koja se malo-malo pošteti i
Bošnjake ostavi u mraku. Još kako snijeg pade „kad mu vrijeme nije“ te iznenadi
neodgovorne službe – eto prave muke. Žice sa dalekovoda, bandera i uličnog
osvjetljenja padaju na ulice, livade i sokake. Hvala Bogu pa još nijedna ne
pade na glavu insana. Da se ove stvari kojim slučajem dešavaju u Beogradu ili
Vojvodini ne bi imali na vijestima što vidjeti od zapomaganja graðana i
pravdanja nadležnih službi kako sve čine da očiste puteve i obezbijede uredno snabdijevanje
električnom energijom i daljinskim grijanjem sve krajnje korisnike. U
sandžačkim gradovima, posebno u Novom Pazaru, nepisano je pravilo da daljinsko
grijanje ne grije i ne funkcioniše, a nadležnima je već dvije decenije kriv
neko drugi, treći, a nikako oni sami.

E  moj Bošnjače?! Trebaš znati da ona dva
ministra, što u Beogradu borave, imaju redovnu platu, dobre automobile,
benificije, tople i ušuškane stanove, urednu snabdjevenost električnom
energijom i sve ostale pogodnosti koje ministarske pozicije sa sobom nose. Baš
njih dvojicu briga što Novi Pazar, Tutin, Sjenica, Nova Varoš, Prijepolje i
Priboj žive na ivici siromaštva i bijede. Što pešterska sela imaju loše puteve
i bivaju zavijana skoro cijele zime. Bitno je da oni i njihove porodice lijepo
žive, a običan svijet je kao „glasačka mašina“. On uvijek iznova povjeruje u
lažna predizborna obećanja i ponude koje se već godinama ponavljaju kao
iskrzana ploča, ali se u praksi ne sprovode. Nijedno predizborno obećanje nije
u praksi sprovedeno. Nijedno! Graðani se pitaju šta je sa silnim fabrikama koje
su ministri obećavali? Šta je sa novim radnim mjestima? Gdje su strani
investitori koje su obećavali dovesti? Dokle se stiglo sa izgradnjom Ljeskova
Sitija u kojem je, ni manje ni više, Ugljanin htio naseliti 20.000 stanovnika?
Šta je sa izgradnjom obnovljivih izvora energije? Šta bi sa izgradnjom pruge od
Raške do Novog Pazara? Zašto avioni ne lete sa aerodroma kojeg su obećavali u
Sjenici, a onda u Laðevcima kod Kraljeva? Kada će početi izgradnja auto-puta
preko Pešteri? Zašto Novi Pazar još uvijek nema zaobilaznicu na kojoj su
ministri otvarali radove nekoliko puta? Kada će ona biti završena? Zašto Novi
Pazar, Tutin, Brodarevo i druga sandžačka mjesta nemaju uredno snabdijevanje
vodom? Kada će biti završene buster stanice i filtersko postrojenje u Novom
Pazaru? Šta bi sa izgradnjom puteva Novi Pazar-Tutin i Novi Pazar-Sjenica?
Možemo postavljati još stotine pitanja, ali su oni gluhi, nijemi i slijepi na
vapaje naroda koji je sebi dozvolio da ga ista „zmija“ nekoliko puta prevari u
ujede. Bošnjače, jesi li se pitao da li zbog ovakvih ministara i njihovih
političkih i drugih saradnika ti živiš teško?!

Ovo je hal i
stanje u kojem živimo svi zajedno. Još ako se na vakat ne opametimo i ne
vratimo dini-imanu onda nam spasa nema. Kao što Sretenjski krst za zasluge
poslušnosti, pokornosti i izdaje objesiše oko vrata samozvanom beogradskom
muftiji, tako se može desiti svima onima koji šute, spavaju, mirni su i
nezainteresirani na zavijanje vukova oko nas što budno i ostrvljeno čekaju
trenutak da napadnu naše stado. A kad nas pojedu onda će onima što od nas
ostanu kačiti krstove o vrat i  govoriti:
„Srbija zna da cijeni one koji Srbiju vole i cijene… Naše prijateljstvo je danas
krunisano…“