Da se ne zaboravi i ne ponovi

srebrenica-orvst-07-2013-1 Jučer, 11. jula, kiša je zajedno
sa bošnjačkim suzama lila, natapajući tabute žrtava krvavog genocida u
Srebrenici. Krvarile su teške rane na srcu srebreničkih majki, sestara,
supruga, kćeri, a na njihovoj su se duši produbljivali ožiljci koji
teško zacjeljuju.

Jučer su se i „Srebreničkim
infernom“ proklinjali oni koji su mnogo puta ubili iste žrtve: prvi put
kad su genocid nad njima počinili i svaki drugi put kad su ga negirali. I
licemjerna Evropa je nijemo proklinjana bila, jer je prvo Srebrenicu
takozvanom ‘zaštićenom zonom’ proglasila, zatim je genocid pasivnim
svojim držanjem podržala, da bi na kraju licemjerne kvalifikacije i
sramne sudske presude tolerisala.

Suze majki su zajedno sa kišom
lile i zbog zanemarivanja njihovog bola od strane nesposobnih domaćih
političara koji misle da je dovoljno da samo na današnji datum doðu,
pročitaju srceparajući govor i ‘odaju počast žrtvama’, a zatim cijelu
borbu za istinu i pravdu prepuste ženama junakinjama: nani Fati Orlović i
srebreničkim majkama.

Zamislimo samo kakva je borba ovih
žena, kad se one za svoju pravdu moraju boriti u okruženju gdje
novinarka, radeći novinarski prilog, nakon 18 godina od počinjenja
genocida pita mještanina srpske nacionalnosti šta misli o 11. julu, a on
poslije svega, bez trunke poštovanja, uz podsmijeh odgovara ,,Za mene
je to običan dan, k’o i svaki drugi!’’ Ovakav odnos srpskih mještana
povećava ljutnju i bol žalosnih, usamljenih majki koje su izgubile svaku
nadu u svoju bolju budućnost i žive samo od sjećanja na prošlost.
Nakaradni odnos srpske politike prema bošnjačkom narodu ogleda se i u
nelogičnoj izgradnji pravoslavnih crkava u mjestima gdje žive samo
Bošnjaci, tj. mjestima gdje nema niti jednog žitelja srpske
nacionalnosti.

Znaju majke cijeniti doprinos
časnih izuzetaka, kao što su, na primjer ,,Žene u crnom’’ koje svake
godine doðu u Srebrenicu da na svoj način izjave sućut i odaju pošast
žrtvama genocida i koje, koliko toliko, doprinose relaksaciji pomenutih
zategnutih odnosa.

Danas je klanjana dženaza za 409.
žrtava genocida, životne dobi od bebe do starca, meðu kojima je bio
veliki broj bošnjačkih dječaka. Žrtve nikakve krivice nisu imale, osim
što su bošnjačko ime nosile. Bilo je dosta tabuta sa nepotpunim
dijelovima tijela, jer su kosti žrtava od strane počinitelja genocida
premiještane iz grobnice u grobnicu, kako bi im se pokušao izgubiti
svaki trag. Koji to monstruozni umovi samo mogu smisliti da prvo ubiju
hiljade bespomoćnih nevinih ljudi, pa da im onda mrtvima kosti
premještaju s mjesta na mjesto, s ciljem da im zatru svaki trag, a da
nakon što se masovne grobnice otkriju nastave negirati genocid,
pokušavajući ga prekvalificirati u nešto manje od toga.

Kako činjenice govore, genocid u
Srebrenici je bio najkrvaviji od svih deset genocida nad Bošnjacima. I
ostale genocide su počinili preci počinitelja posljednjeg genocida.
Bošnjacima je, osim što im je oduzimano pravo na život i mogućnost da se
brane, osporavan I identitet, etnička pripadnost, jezik. Ali, po svemu
sudeći, konačno je došlo vrijeme da se Bošnjaci izbore za sve što im je
kroz bližu i dalju historiju oduzimano i osporavano.

Usamljenoj srebreničkoj ženi
Bošnjakinji je, nakon svih nevolja koje je proživjela, jedino još ostalo
snage da se bori da doprinese pobjedi istine i pravde, da se
počinitelji genocida u Srebrenici kazne, da Bošnjaci steknu mogućnost da
se, ako bude potrebno, brane, da se srebrenička žrtva od strane
civiliziranog svijeta poštuje, da se genocid ne zaboravi i da se više
nikad nikome ne ponovi.  

Mersada Nuruddina Agović