Običaji Bošnjaka kod svadbe i akike u Sandžaku

Image

Bošnjaci u Sandžaku, prilikom izbora djevojke, strogo vode računa da prilikom ženidbe-udadbe ne prekrše šeriatske zabrane, zapreke i smetnje, kao što je npr. krvno srodstvo, srodstvo po mlijeku i sl. Do prije 30-tak godina u pronalaženju djevojke, tj. buduće snahe, glavnu ulogu su imali roditelji i rodbina mladoženje.

Svadbe i vjenčanja kod bošnjačkog naroda, kao pripadnika islama u Sandžaku, u većini slučajeva vezane su za islamsku tradiciju, islamske običaje pa i samu vjeru islam. U islamu se stavlja poseban akcenat na porodicu i kao što je islam regulisao sve segmente ljudskoga života – kako živjeti, ibadet činiti, trgovati itd., tako je regulisao u detalje kako se oženiti-udati i kako se u braku ponašati. Da bi jedna porodica bila zdrava, ona treba imati jake i zdrave temelje, a najvažniji temelj porodice je hairli brak uspostavljen na islamskim propisima i meðusobnom poštovanju supružnika, koji su pritom pokorni Allahu dž.š. Bošnjaci u Sandžaku, shodno ajetima i hadisima koje su naučili još kao djeca u mektebu, ili ih čuli na hutbama i vazovima u džamijama, a koji govore o braku, smatraju brak obaveznim i trude se da se što više pridržavaju kur'anskosunnetskih uputa, od izbora bračnoga druga, pa do svadbe. Meðutim, nažalost, ima i onih pripadnika našeg naroda čije svadbe uopće nemaju utemeljenje u muslimanskoj vjeri i tradiciji. Kada je obaveznost samog braka u pitanju, onima koji su bolji vjernici, sljedeći ajeti i hadisi su vodilje:

„I jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što izmeðu vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.“

„One su smiraj vaš i vi ste smiraj njihov.“

„O omladino, ko od vas može da se oženi neka to i učini, jer je to bolje za njegov pogled i sigurnije za njegov polni organ, a ko ne može da se oženi, neka posti jer mu je post, uistinu, štit.“

„Ja klanjam i spavam, postim i mrsim, i ženim se, a ko ostavi moj sunnet ne pripada meni.“

Dakle, svi ovi ajeti i hadisi podstiču na sklapanje braka i govore o važnosti braka i porodice.

1. IZBOR BRAČNOG DRUGA

Kod izbora bračnog druga i dan-danas kod Bošnjaka u Sandžaku značajnu ulogu igraju roditelji momka i djevojke, koji paze na kur'anskosunnetske preduvjete za valjanost braka svoje djece. Skoro svi oni su čili za onaj hadis kojeg prenosi Ebu Hurejre r.a., a glasi: „Žena se uzima zbog četiri stvari: zbog bogatstva, porijekla, ljepote ili vjere. Oženi vjernicu, blagoslovljen bio!“ Ovaj hadis je jasan pravim vjernicima i znači da prije svega obrate pažnju da je osoba sa kojom žele da sklope brak dobar vjernik, a ako posjeduje i ostale nabrojane stvari u hadisu, to je još i bolje. No, mora se reći da nije mali broj ni onih koji sklapaju brakove zbog nekih drugih interesa kao npr. za lakše sticanje stranog državljanstva (tzv. njemačkih papira) i sl.

Roditelji mladenaca vode se i onim hadisom Allahovog Poslanika a.s. koji kaže: „Nemojte se ženiti samo radi izgleda, jer ljepota može postati razlog moralnog propadanja. Ne ženite se ni radi bogatstva, jer ono može postati izvor grijeha. Ženite se zbog vjerske predanosti.“

Svakako, u Sandžaku je naročito razvijen i takmičarski karakter meðu porodicama koje nastoje da im snaha bude od dobra roda i prijatelja, da je ponosita, radna, stasita, naočita, zdrava, a nadasve časna i poštena.

Naravno da bošnjački narod kroz svoju vjekovnu tradiciju faktički živi i radi po Kur'anu i hadisu, pa su mu i običaji i čitav život, ustvari, s druge strane izgradila stav kako o osobinama supruge vjernice, tako i o njenom odnosu prema svome mužu, shodno hadisu Resulullaha a.s. koji je rekao: „Kada pogleda u nju (suprugu) obraduje ga, kad joj nešto naredi posluša ga i ne suprotstavlja mu se na način koji on ne voli u odnosu s njim niti u pogledu njihovog imetka.“

U Sandžaku, vjerovatno kao i drugdje kod Bošnjaka, važi pravilo naći što boljeg supružnika, da bi se s njim u braku imalo što manje problema, jer nema savršenog braka i neminovni su problemi i nesuglasice, pa ih je lakše prevazići sa supružnikom vjernikom. Jer, život je pokazao da su najuspješniji oni brakovi koji vode računa o kur'ansko-hadiskim uputama.

Bošnjaci u Sandžaku, prilikom izbora djevojke, strogo vode računa da prilikom ženidbeudadbe ne prekrše šeriatske zabrane, zapreke i smetnje, kao što je npr. krvno srodstvo, srodstvo po mlijeku i sl. Do prije 30-tak godina u pronalaženju djevojke, tj. buduće snahe, glavnu ulogu su imali roditelji i rodbina mladoženje. Kada bi našli dobre prijatelje i dobru djevojku (pri čemu se preko prijatelja i poznanika dobro ispita kako se djevojka ponašala u životu, u školi, u mektebu, u komšiluku, je li ljuta i hujevita, hoće li slušati i poštovati svekra i svekrvu, kakva joj je i od kojih joj je majka) tek tada bi donosili „odluku“ da se poðe u prosidbu. Danas se sve više „sama djeca naðu i begenišu, sama se upoznaju i obave vjeridbu“, a roditelji im samo pomognu oko „formalne“ prosidbe i pripreme svadbe. No, mi u ovom radu stavljamo akcenat na onaj običajni i tradicionalni dio života i prakse oko svadbe i sklapanja braka.

2. PROSIDBA

Dakle, kad se već sa sigurnošću, ali ipak nezvanično, utvrdi da postoji prilika i svide se prijatelji i djevojka, djevojci, odnosno njenim roditeljima koja već poznaju rodbinu djevojke, a i samu djevojku. Često mogu biti svojte – roðaci djevojke, ili prijatelji obiju porodica, što najčešće i biva.

Zadatak provoðača je da, izokola, indirektno djevojačkoj rodbini „nazucnu“ da tu i tamo ima dobar momak, od dobre porodice, da bi mogli da udaju svoju kćerku te tako ispitaju raspoloženje djevojke i njenih roditelja prema tom momku, da ne bi slali prosce ako nema šanse da doðe do prijateljstva te dvije porodice. Kada se ocijeni da postoji prilika i da bi roditelji djevojke, a i sama djevojka, pristali na prijateljstvo i da se djevojka može “izvaditi”, onda se provoðače vraćaju momkovoj kući i saopćavaju povoljne vijesti. Nakon toga, momkova porodica traži prosce, bira uglednije ljude, prijatelje, razne javne ličnosti, školovane ljude, ljude na položajima i sl. koji će imati uticaja kod djevojčine porodice, da ih ne može lako odbiti te da će djevojku sigurno isprositi. Oni mogu biti iz plemena, bratstva, uža rodbina i prijatelji. Rijedak je slučaj da u prosce ide jedna osoba, već ih ide više. Jedan od njih je glavni, a to je obično onaj ko je najiskusniji u tom poslu.

Kada prosci doðu u djevojčinu kuću, oni posijedaju, poselame i pitaju se sa domaćinom, domaćin ih posluži duhanom (cigaretom) i kahvom, vodi se razgovor nevezan za dolazak, a onda će glavni prosac: “Pa dobro, prijatelji, što nas ne pitate zašto smo došli?” Obično mu se odgovori: “Kod nas nije običaj kad nam gosti u kuću uðu da ih pitamo zašto su došli.” Glavni prosac se spusti na koljena (oslanjajući se rukama o koljena, kao na sjedenju u namazu) i pogledom ostalim proscima daje znak da će da započne razgovor. Obično počinje riječima:

“Bismillahirrahmanirrahim, Allahumme nemrile pejgambere kawlile, ako je od Boga suðeno, došli smo da ištemo vašeg Božjeg roba, vašu djevojku (kaže se ime) za našeg muškarca (kaže se ime), za sina toga i toga. Ako je od Boga suðeno, želja nam je da se oprijateljimo sa vašom kućom.” Prosac nastavlja da hvali: “Vaše je bratstvo na glasu, poštena kuća, domaćinska i musafirska.” Ovo “musafirska” posebno se naglašava, jer u ovom kraju mnogo se cijeni gostoprimstvo.

Ukoliko se proscima postavi ručak, to je uobičajeni znak da će im djevojka biti data. Iako nije uobičajeno da se žene i mlaði članovi porodice pitaju za mišljenje, ipak će domaćin izvršiti dogovor sa njima, i to u drugoj prostoriji. Ako su odlučili da djevojku dadnu, dogovore se da nema “presijecanja”, to jest da nema postavljanja uslova za davanje djevojke, a koji se sastoje u obavezi momkove porodice da djevojci obavezno kupi toliko i toliko zlatnog nakita, toliko garderobe, toliko tekstila i drugih materijala, koji su joj potrebni da se ona dobro spremi za udaju, da čitavoj momkovoj porodici donese darove i sl. Dakle, kad nema presijecanja kaže se: „Djevojka je vaša, pa vi sami odlučujte šta ćete i kako raditi u svojoj kući, jer mi ne sumnjamo da ste vi odabrana domaćinska kuća koja zna kako se vodi domaćinstvo“ te da se to ostavlja “na obraz” jednoj i drugoj porodici. Običaj je da kad roditeljstaratelj i djevojka daju riječ proscima da ona prihvata da se uda za momka za kojeg je prose, da obavezno makar jedan od prosaca puca par puta iz vatrenog oružja i time razglasi da je još jedna djevojka isprošena i sklopljeno još jedno novo prijateljstvo.

Nakon što su se budući prijatelji počastili i ispili kahvu, postavlja se sofra (sinija) i ruča se, a poslije ručka običaj (adet) je da se traži od djevojke da proscima, uz “riječ” da prihvata da bude „data“, tj. isprošena, ona tada obavezno daje i neki biljeg, neki znak da je „isprošena“, a taj znak je obično vezena mahrama, čevre ili sl. Prosci i predstavnik porodice momka, što može da bude i otac, stavljaju odreðenu sumu novca na “tablju”, na poslužavnik koji se prinese za tu priliku, a to se onda predaje starješini djevojčine kuće, a taj novac je dar za djevojku, za njenu pripremu za svadbu.

Pošto isprose djevojku, svi prosci odlaze kući momka na čestitanje (mubareklisanje).

Kada priðu bliže momkovoj kući, opet neko od prosaca pucanjem iz vatrenog oružja oglašava da stižu prosci i da im je djevojka data. Kad djevojka nije isprošena, onda nema ovog šenlučenja, ali prosci ipak iz poštovanja prema momkovoj kući, takoðer, svi doðu da im kažu šta je bilo, zašto djevojka nije isprošena te da li ima šanse da prosci otiðu još koji put da pokušaju prošnju. Nekada i djevojčini roditelji namjerno „vuku“ prosce da doðu još neki put, jer je njihova djevojka „mnogo dobra“, pa se za nju treba boriti. Dakle, kada isprose djevojku, prosci po običaju (adetu) ulaze u kuću momka, saopćavaju da su isprosili djevojku, časte se šerbetom.

Rodbina, komšije, prijatelji, zetovi i odive nekoliko dana dolaze na čestitanje, na “šerbet” i veselje.

Mahrama je običaj (adet) koji znači da prijatelji razmjenjuju darove i on je veoma karakterističan za muslimanske svadbene običaje u Sandžaku. Od “riječi” kada se dadne djevojka, pa do “mahrame”, kao zvaničnog „isprošenja“ djevojke, proðe po nekada i više od pola godine, pa i godinu, jer za to vrijeme mladoženja priprema, kupuje poklone za djevojku: prsten, minðuše, belenzuke, zlatne lire, dukate, „dobre haljine“ (dimije od hareta, vezen miltan, košulju svilenicu, papuče i sl.) pripremaju se i darovi i za djevojčinu rodbinu (košulje, šamije, mahrame, jagluci, čarape). Roditelji djevojke pozovu komšije, prijatelje, zetove i bratstvo da dočekaju osobu koja je odreðena za “mahramu”, da mu požele “hošgeldiju-dobrodošlicu”, uvode ga u kuću, časte ga duhanom i kahvom, pitaju se za zdravlje. Poslije toga slijedi ručak.

Pred polazak, donose se djevojčini darovi (mahrama) koje djevojka šalje mladoženji i njegovim ukućanima. Mladoženji šalje boščaluk (košulja, gaće, čarape, naglavci, šal, džemper boščaluk, a ponešto od “peškeša” (darova) mladoženjenim amidžama, daidžama, strinama, tetkama, djeverima, zaovama. “Mahramdžija” stavlja dar na “tablju” u novcu, a i glavni prijatelj, samo više. Kada se na “mahramu” ode, tada se može ugovoriti svadba, termin svadbe, koliko svatova, jenði itd.

Treba napomenuti da je ranije bio jedan običaj, koji nije utemeljen u našoj lijepoj vjeri, tj. da se uzimaju momak i djevojka na „ne viðeno“, tj. da se njihovi roditelji-staratelji dogovore da im sklope brak, a da ih ne pitaju i da se budući mladenci i ne vide. Prvi put bi se vidjeli u ðerdeku. Naravno, ne slažemo se ni sa pojavom da se momak i djevojka prije braka slobodno ponašaju, da se osamljuju i čine grijehe itd. Meðutim, Resulullah Muhammed a.s. nas je podučio da je potrebno upoznati supružnika, njegove kvalitete ili eventualno nedostatke prije braka, da bi brak bio dugotrajan. Posebno nam je Poslanik a.s. preporučio da prije braka vidimo osobu koju želimo oženiti. U hadisu kojeg prenosi Ebu Hurejre r.a. se kaže: „Bio sam kod Vjerovjesnika a.s. kada mu je došao neki čovjek i obavijestio ga da se oženio jednom ensarijkom. Allahov Poslanik a.s. ga je upitao: „A jesi li je vidio?“ Odgovorio je: „Nisam.“ Poslanik a.s. mu je preporučio: „Idi i pogledaj je, jer, uistinu, u očima ensarija ima nešto!“

Ovaj zadnji dio rečenice u hadisu neki tumače da u očima ensarija može da bude neka bolest, tj. manjkavost, poput slabog vida ili drugih oštećenja i bolesti očiju.

Takoðer, pored ovog primjera imamo slučaj ashaba El-Mugire b. Šu'bea r.a. koji prenosi da je obavijestio Allahovog Poslanika a.s. kako se zaručio s jednom djevojkom, pa mu je on savjetovao: „Idi i pogledaj je, jer je to sigurnije za dugotrajnost vaše veze!“

Meðutim, često se ispostavlja da su ranije brakovi duže opstajali iako su se uzimali na „neviðeno“, jer su porodice bile puno ozbiljnije i nisu dozvoljavale da se tako lahko raskine brak njihovog sina-kćerke. Ali, danas imamo često primjer da dvoje ašikuju i po par godina prije braka, a onda sklope brak koji se, nažalost, veoma brzo, nakon par dana, hefti ili mjeseci, završi razvodom. Naravno, kada je odabir bračnog druga u pitanju, treba naglasiti da je neophodna volja supružnika i slobodan izbor, jer je zabranjeno nekoga prisiljavati na brak sa nekim koga dotična osoba ne želi za supružnika. Čak ni otac-staratelj nema pravo prisiliti svoga sina ili kćerku da sklope brak s nekim koga ne žele.

Meðutim, nažalost, često je bilo ovih loših pribez njihovog prava izbora, što se naravno kosi sa šeriatskim bračnim propisima. Meðutim, s druge strane, imamo problem da se i sprječava sklapanje braka sinu ili kćerki od strane roditelja ili ostalih članova porodice, a što često uzrokuje odlaganje stupanja u brak, što za sina ili kćerku, shodno njihovim uroðenim nagonima i emocijama, predstavlja problem. Zato Poslanik a.s. upozorava da se pretjerano i bez opravdanog šerijatskog razloga ne odlaže ženidba-udadba. Razlozi zbog kojih roditelji momka ili djevojke često sprječavaju sklapanje braka sa nekom osobom su nebitni, kao što su: nemanje stranih papira, nemanje dovoljno bogatstva, ili ne posjedovanje skupocjenog automobila, nedovoljna ljepota itd.

Meðutim, kao i za sve drugo u životu, tako i u ovom slučaju, Allahov Poslanik a.s. nas podučava kako da postupimo i na koje stvari da obratimo pažnju ako hoćemo da uspijemo, pa kaže: „Ako vam ponudi brak neko čijom ste vjerom i moralom zadovoljni – prihvatite. Ako ne prihvatite, proširit će se smutnja i nered na Zemlji.“

Opet, moje mišljenje je da bi jedan brak bio uspješan, kao i sve drugo u životu čovjeka, pa bilo o kojem vremenu da je riječ, zavisi od pridržavanja islamskih propisa neke porodice i do časti, tj. obraza svakoga insana posebno.

Najveće poštovanje šerijatskih propisa zastupljeno je kod vjenčanja, gdje je procenat šeriatskih vjenčanja 87,5%, što naravno podrazumijeva prisustvo imama, učenje Kur’ana, prigodan vaz i ugovaranje mehra. Ovaj dio svadbe se obavezno odvija pred imamom, pa je to razlog za bolju usaglašenost sa islamskim propisima.

Visoki procenat poznavanja mehra (vjenčanog dara) 65,83%, kod ispitanika, govori da je ugovaranje mehra značajno zastupljeno na bošnjačkim svadbama.

Tzv. bračna putovanja su zastupljena u 63% slučajeva, što ne znači da ovakva putovanja sama po sebi moraju biti protivna Šeriatu ukoliko ne podrazumijevaju neprikladno oblačenje, ili pak odlazak na javne plaže, bazene i sl.

Naše je mišljenje da su šeriatska vjenčanja u posljednjih 30 godina, tj. nakon pada komunizma, sve više zastupljena, ne samo zbog fleksibilnijih zakonskih propisa, nego i iz razloga uticaja mladih imama, odnosno sve većeg broja svršenika i svršenica medresa i islamskih fakulteta, koji raznim prigodama preporučuju šeriatska vjenčanja i šeriatski način zasnivanja porodica kod Bošnjaka, kao i kod svih pripadnika islama na području Sandžaka.

Glas islama 260, Islamske teme, dr.hfz.Haris Hadzić